Rektore, znam da Vas nije sram, no mene jest i to zbog Vas

Prekjučer se, na Senatu Sveučilišta, rektor Boras malo obrecnuo na mene. Ni najmanje mi ne bi smetalo da se, još uvijek, moj rektor kritički osvrnuo samo na moj novinarski rad. No rektor mi je svoju ‘kritiku’, valjda u nedostatku argumenata, uputio i na osobnoj razini.

Rektor Boras dodjeljuje Dori rektorovu nagradu Foto: Lidija Lončarić

Za jučerašnji izvještaj sa sjednice Senata Sveučilišta u Zagrebu, objavljen na našem portalu, pričala sam s nekolicinom senatora koji su mi prenijeli dio uzvišene atmosfere sa sjednice tijela koje upravlja zagrebačkim sveučilištem. Te su sjednice u posljednjih godinu dana postale nevjerojatno zanimljive s obzirom na količinu iznimno prijepornih, pa čak i nezakonitih odluka koje su na njima usvojene. O tome smo ispisali zavidan broj tekstova i sve ih možete pronaći na našem portalu.

Koliko nam je poznato, spominjala se već srednja.hr na najvišim tijelima Sveučilišta, no ovaj put, rektor je, glavom, lancem i žezlom, odlučio otići korak dalje.

– Rektor Boras je spomenuo Doru Kršul (imenom i prezimenom) kao nezavršenu studenticu, u dobi od 27 godina, kao osobu koja svojim tobožnjim otkrivanjem afera, tzv. istraživačkim novinarstvom želi doći u fokus javnosti, a Sveučilištu nanosi štetu iz neznanja ili zle volje. A da pritom sve istinito i bitno lijepo piše u Universitasu, prepričao mi je za jučerašnji izvještaj profesor Damir Bakić, član Senata PMF-a i predsjednik Vijeća prirodoslovnog područja.

Rektore Boras…

Rektore Boras, istina je, imam 27 godina i još uvijek nisam završila fakultet. Od diplome me dijeli jedan ispit i obrana diplomskog koji će biti totalni mrak. Doduše, ne pričam o istom mraku koji je zavladao Vašim zasjedanjem na rektorski tron Sveučilišta, ali shvaćate o čemu govorim.

Znate, rektore, neki ljudi pri odabiru fakulteta sa ‘zelenih’ 18 ili 19 godina pogriješe. Jedna sam od njih. Moje ‘zelene’ godine odvele su me na Pravni fakultet gdje sam, na teži način, nakon dvije godine, naučila da nije uvijek najpametnije, u nedostatku ideje ‘što i gdje nakon gimnazije’, slijediti većinu razreda. Pravo nije bilo za mene. Bilo je potpuno krivo. Prije mene same, to je zamijetila Ivana Jaramaz-Reskušić, profesorica Rimskog prava. Na jednom seminaru, potaknuta mojim nesnalaženjem u gradivu, kazala mi je kako moram pronaći svoje mjesto pod suncem. Profesorica Jaramaz danas me se vjerojatno ne sjeća, no ovom jednostavnom opaskom, značajno je utjecala na moju budućnost.

Tako me je, rektore, nakon dvije promašene godine na Pravu, put odveo na moje mjesto pod suncem. Adresa mu je Lepušićeva 6. Tamo se nalazi jedna simpatična, mala zgrada u kojoj stanuje Fakultet političkih znanosti. Bili ste tamo i morate priznati, osjećaj je pomalo kao da ste došli doma. 2011. došla sam, dakle, u svoje akademsko doma. Novinarstvo, to je bilo to. Mjesto pod suncem, poziv koji se javio, ushit, volja i konačno želja za studiranjem, radom i pisanjem. Da bude jasno, nisam bila niti jesam izvrstan student, no s obzirom na struku koju sam odabrala, smatrala sam da je bitno već na faksu krenuti s ‘tesanjem zanata’. U mom putovanju kroz godine studija, nizali su se razni, zaista zanimljivi, ma u biti fantastični studentski novinarski projekti koji su nastajali entuzijazmom pojedinaca. U dva od njih i sama sam se uključila.

Za rad na njima, uz moje kolegice i kolege, dvaput ste me nagradili svojom nagradom. 2015. čvrsto smo si, uz smješak, stisnuli ruke kada ste mi, uz ostatak kolegica i kolega, uručili Posebnu Rektorovu nagradu za rad na studentskim novinama Global. Godinu poslije, nažalost, nisam mogla prisustvovati dodjeli Vaše nagrade, no za rad na projektu Studosfera, još ste me jednom, uz moje vrijedne kolegice i kolege, nagradili.

Lijepe su to nagrade, rektore. Beskrajno sam na njih ponosna jer znam koliko sam truda i vremena, uz kolegice i kolege, uložila u te projekte. Rad, trud i rezultate, vidite, to je nešto što mi nitko ne može oduzeti. Lijepe su to i vrijedne nagrade, kao što rekoh. Samo, postoji jedan mali problem s njima. Baš Vi ih potpisujete. Obje. U tome leži njihova mana i razlog što one ipak ostavljaju gorak okus u ustima.

I kada se, rektore, na Senatu ad hominem razračunavate s osobom koja nije prisutna i koja je, k tome, još uvijek studentica sveučilišta kojem ste tako ponosno i gordo na čelu, teško možete razumjeti da me je sram. Ne zbog same sebe, već zbog Vas, rektore. Ako mislite da ću se sramiti svojih godina, godina provedenih na oba studija ili općenito svog akademskog puta, grdno se varate. Bez tog puta ja ne bih bila ja, ponosna na sve svoje uspone, ali i padove jer to čini život.

Ako se Vi bolje osjećate kada na Senatu, u nedostatku argumenata, udarate na vlastite studente, nek Vam bude, rektore. Neću Vam puno zamjeriti. Ali ću pisati. Tako sam naučila na svojem mjestu pod suncem. Ako Vam pak moje mjesto pod suncem u Lepušićevoj nije po volji, vjerujem da neće biti problema, Vi ste rektor i možete sve, pokazali ste to više puta.

Da sumiramo, rektore Boras. 27 godina, jedan promašeni studij, jedno mjesto pod suncem, jedan ispit do diplome, jedan mrak diplomski i dvije, baš Vaše Rektorove nagrade. Kažu da čovjek uči dok je živ. Moram Vam priznati da sam dosad najbolje učila na vlastitim greškama. Mudriji ljudi od Vas i mene kažu da se tako najbolje uči.