U osnovnoj školi su nam redovito pripovijedali da nas nakon završetka osmog razreda čeka velika odluka o nastavku našeg životnog puta. Otprilike ista priča se mogla čuti i u srednjoj školi, gdje bi, u teoriji, učenici već trebali imati viziju o tome gdje se vide u životu. Oduvijek sam znao da odabrana profesija ne uvjetuje nužno to što ćemo raditi do kraja života. Uvidjevši koliko su zapravo nevažna sva ta mala raskrižja koja sam prošao do sada, dolazim do prvog ozbiljnog životnog sučeljavanja sa svojim željama, ambicijama i planovima.
Apsolvent sam RGN-a od rujna prošle godine, kada sam položio zadnji ispit na diplomskom studiju, te se odlučio prijaviti za znanstveni projekt iz kojeg ću kasnije raditi diplomski rad. S obzirom na originalni i istraživački karakter rada, u startu mi je bilo jasno da će cijela stvar poprilično dugo potrajati i da ću se naći u poziciji gdje neću moći tražiti posao sve do kraja ove godine. Kompilirati bezvezni rad u par mjeseci da bi se dokopao diplome nikada nije bila opcija za mene. Moja želja da se okušam u ozbiljnom znanstvenom projektu bila je jača od puke želje za brzom diplomom. Htio sam se uvjeriti da sva znanja i vještine koje šest godina prikupljao nešto znače i da su upotrebljive. Uostalom, koja bi bila njihova druga svrha?
Navodno, apsolventska godina je svojevrsna verzija studentskog El Dorada, ako je suditi prema riječima mnogih koji su se u njoj našli. Moja priča dakako je drukčija. Prije nekoliko mjeseci nalazio sam se u iznimno euforičnom stanju. Slobodan od ispita i sličnih muka, cijela paleta mogućnosti ležala je u mojim rukama. Izvrsno sam žonglirao s dugotrajnim obvezama u labosu i slobodnim vremenom te sam ubrzo postao majstor 8-8-8 sustava. Motiviran i nabrijan, iskonski sam uživao u svakom momentu svog vrlo strukturiranog života.
Kako je vrijeme prolazilo, tako se i labos bližio svom kraju, te je došlo vrijeme za početak stavljanja svega na papir. Alas!, taj moment smatram početkom suptilnog vakuuma koje me lagano prožima i u ovim trenucima opuštajućeg pisanja. Slobodnog vremena je sve više i više, čak ga je toliko da bi ga i dijelio drugima da mogu.
Budim se svakog jutra, izmišljam obveze, razmatram nove hobije, čekam vikend da pobjegnem u brda i divljine! Kako većina mojih prijatelja ili ozbiljno studira ili radi, osuđen sam na duge dane osamljene dosade. Postajem svjestan ljudske inercije i vlastite pasivnosti. Lutam prostorom bezbroja mogućnosti. Razmišljam o svim mogućim ishodima, realnim i nerealnim. Pitanje ‘Što sada?’ je moja svakodnevna mantra.
Navedeno stanje dakako da je prolazno, i vrlo vjerojatno nisam jedini kojemu se po glavi motaju ovakve misli, posebice u ovim sivim zimskim vremenima. No, ubrzo dolazi vrijeme velikih odluka, i valja se dobro pripremiti. Ali, o kakvim se zapravo ovdje odlukama radi? U idealnom svijetu, svatko od nas bi radio ono što ga zanima i ono što je zamišljao pri upisu fakulteta. Kako se približavamo diplomi, sve više smo prisiljeni biti fleksibilni i odjednom ona slika koju smo nekoć imali više nema veze sa realnošću. Što onda? Da li ostati, otići van, preškolovati se, zaposliti se u hostelu, Konzumu, doktorirati, naučiti japanski, osnovati bend, okušati šanse među 50 posto nezaposlenih mladih…?
Kao i mnogi, imam želju za odlaskom. Svijet je ogroman, posla ima svugdje i moja geološka struka mi omogućava relativno dobru mobilnost. Opcija je mnogo, ali vječiti problem nedostatnog radnog iskustva je uvijek prisutan. Najteže je početi, a nakon toga sam uvjeren da stvari idu puno glađe. Prihvatio bih sudbinu odlaska na kraj svijeta u ledeni Sibir ili u vruće nepregledne pustinje Arapskog svijeta, ali ne kao cjeloživotno rješenje.
Ipak, previše sam vezan za Hrvatsku i smatram da je ovdje apsolutno moguće voditi vrlo kvalitetan život, o kakvom bogatije nacije mogu samo maštati. Istina, nedostataka je mnogo, ali gdje ih nema? Siguran sam da će situacija za mlade kod nas u skorijoj budućnosti biti bolja, te da će se konačno maknuti fokus s političke kaljuže i nefunkcionirajućeg sustava, i da ćemo pričati ono o čemu bi ljudi u dvadesetima trebali pričati.
Svi koji se trenutno nalazimo na ovom delikatnom raskrižju života smo podložni mogućoj pogrešci u odabiru daljnjeg puta i profesije. No, to ne znači da trebamo cijeli život zapeti u nepopravljivoj situaciji. Vremena su fleksibilnija nego ikad prije, i uz sve čari interneta i globalizacije doslovce smo jedan klik udaljeni od drugačije sudbine.
Ipak, najviše treba paziti da ne završimo kao mnogi, uz priču: ‘eh da sam barem…’. Sretno!
