Slatke radosti studentskog života koje su samo pravi studenti upoznali
Mnogi kažu kako je upravo studentsko doba, najljepše doba. Taman imamo dovoljno godina da možemo raditi što hoćemo, vrlo često nam se greške opraštaju, a koliko god briga imali, nemamo ih koliko ćemo ih imati kroz par godina. Većina ljudi koji nisu studenti, imaju određenu ideju o nama. To znam, zato što sam i sama bila žrtva raznih stereotipa.
Zamišljala sam studente kao ove odrasle osobe koje znaju što rade, potpuno ozbiljni i posloženi. Ljudi koji imaju ispunjen život i jasne ciljeve u životu, a već su i na dobrom putu da ih ostvare. A onda sam i sama postala studentica i shvatila kako je to sve NEISTINA.
Možda čak nisu bili toliko u pitanju stereotipi koliko idealiziranje, ali definitivno nisam mislila da će mi se život okretati oko toga jesam li uspjela doći na red da ulovim zadnji bečki u menzi. Studentski život je možda naporan i težak, ali isto tako puno daje.
Najveća radost – topli bečki iz menze
Postoje te neke slatke radosti studentskog života, koje studentsko doba zaista čine najljepšim periodom života. Jedna od tih stvari je definitivno zadnji komad bečkog odreska u menzi, ili još bolje, prvi kada ga teta donese. Ne znam pruža li mi veće zadovoljstvo činjenica da sam ‘odabrana’ i da ću taj obrok provesti uživajući u svim čarima toplog bečkog, ili činjenica da je moja prijateljica, koja se laktala sa mnom da bi bila ispred mene, isti propustila. Ako želite doma napraviti isti takav bečki, pročitajte ovaj recept.
Svaki pravi student zna, da uz dobar bečki, nema boljeg osjećaja nego kada s cimerom ili cimericom, ne moraš voditi borbu oko wc papira. Bilo da se radi o tome da si uvijek ti ta/j koji kupuješ, ili da se ne možete dogovoriti oko toga da kupujete troslojni wc papir, UVIJEK. Male su to stvari za kojima običan čovjek ne ide, no studentu čine veliku razliku. Baš kao što inače vjerojatno ne biste nosili wc papir preko pola grada i po tramvajima, na izvol’te, ali kada si student/ica, sve je dozvoljeno.
Sve je dozvoljeno, pa tako i sviranje gitare u nedoba. Ne samo čak i kad su ispitni rokovi, nego pogotovo kada su ispitni rokovi. Ako živiš u studentskom domu, jedino vrijeme kada ne ideš spavati uz zvukove gitare jest kada je vani teško nevrijeme, a nitko u tvom paviljonu ne slavi rođendan. Na Savi u Zagrebu, nema potrebe za paničnim provjeravanjem je li prošla ponoć, do kad vam je bio rok za predati seminar – čut ćete odbrojavanje, a zatim i pjevanje uz gitaru.
Realno, ako nemate gitaru, što uopće radite na Savi? Ili barem zvučnik. Cimerica i ja nismo imali nijedno i već smo počele razmišljati o nabavci ukulelea kako nas ne bi izbacili, no ne bi nam puno pomoglo zato što nijedna od nas nije znala svirati ukulele (i još uvijek ne zna). Zato smo često imale karaoke nights koje su ustvari samo bile puštanje glasne glazbe na laptopu i nepotrebno, agresivno deranje uz već preglasne pjesme. Probaj to napraviti bilo gdje osim u studentskom domu i garantiram da ti policija dolazi na vrata kroz desetak minuta.
Uz toleriranje glasne glazbe i gitare u svako doba dana i noći, studiranje je vjerojatno jedino vrijeme dok još možemo birati hoćemo li raditi ili ne. Jedino vrijeme tijekom kojeg znamo da su nam praznici, zaista praznici, a ne 10 radnih dana godišnjeg na koja imamo (ili nemamo) pravo. Možda nam ti praznici nisu kao što su bili oni u osnovnoj ili srednjoj, ali su i dalje miljama daleko od onoga što nas očekuje kad završimo faks i (ne)zaposlimo se.
Na faksu smo svi kolege i kolegice, pa samim time i kolegijalni…
I kad uplovimo u taj svijet odraslih, vjerujem da više nećemo moći samo se ne pojaviti na predavanju i iskoristiti jedan od (barem) tri izostanaka, ili još bolje, zamoliti nekoga da nas potpiše… Većim djelom zato što to neće proći kod poslodavca, ali i zato što bi vas rijetko tko potpisao na poslu za bilo što. Ako postoji jedna stvar kojom se mi studenti ponosimo, onda je to kolegijalnost (pun intended). Bilo da se radi o tome da ti netko u redu posudi iksicu za provući torticu zato što si već prešao/la limit za slatko za taj dan, ili da ti najbolja prijateljica snima glasovne noć prije ispita u kojima objašnjava što se događa i iz čega pišeš ispit. S obranom diplomskog rada, ta kolegijalnost nestaje.
Više nemaš nekoga koga možeš zvati u dva ujutro samo kako biste prošetali do obližnje pekare i uzeli burek, zato što je već drugi tjedan ispitnih rokova i osjećaš kako moraš odmoriti na dvadeset minuta. Više ne možeš zvati mamu i pričati joj kako si uspio/la proći usmeni kod onog profesora kojeg se bojiš otkako si kročio na faks kao nadobudni brucoš.
To su te sitnice koje ustvari studentsko vrijeme čine zaista najljepšim. I da, slobodno si sejvaj link na ovaj članak, pa si ga pročitaj kada krenu prvi kolokviji i ispitni rokovi te se počneš pitati zašto si ikada upisao/la faks. Znam da ja hoću!
