Slijepa studentica o studiranju: Filozofski je toliko velik da se izgube i ljudi bez invaliditeta
Kako je to studirati u invalidskim kolicima otkrio nam je student Agronomije u prošlom tekstu, a u ovome nam je studentica Kristina Krsnik ispričala kako je izgledalo njeno školovanje kao potpuno slijepe osobe od rođenja. Studira kroatistiku i talijanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te živi u Studentskom domu Cvjetno naselje, a uz studij radi u udruzi Zamisli, glumi u amaterskoj kazališnoj udruzi MIST te volontira u Udruzi za kreativni socijalni rad. Tijekom osnovnoškolskog i srednjoškolskog školovanja nije imala asistenta u nastavi i bila je odlična učenica. Ovo je njena priča.
Foto: Unsplash | Kristina Krsnik
Njeno ime je Kristina Krsnik. Studentica je na studiju kroatistike i talijanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i u potpunosti je slijepa od rođenja. Sa svojih 23 godine, Kristina je iskusila kako je to biti dijete s invaliditetom u osnovnoškolskom i srednjoškolskom sustavu, a sada i u sustavu visokog obrazovanja. Za naš portal je ispričala svoje iskustvo te je ovo naša druga priča o skustvu studiranja studenata s invaliditetom u Hrvatskoj.
– Živim u Goričici, malom mjestu blizu Zeline, ali svake godine ostvarujem pravo na smještaj u Studentskom domu ‘Cvjetno naselje’. Život u studentskom domu znatno olakšava moje studiranje jer uštedim mnogo vremena koje bih inače trošila na putovanje, a imam i priliku osamostaliti se te uživati u svim prednostima studentskog života, započela je Kristina.
‘Tijekom cijelog školovanja bila sam jedina učenica s invaliditetom u razredu’
Iako je slijepa od rođenja, nikada nije dozvolila da joj to stane na put da bude odlična učenica.
– S odličnim sam uspjehom završila osnovnu školu u Velikoj Gorici, gdje sam živjela u djetinjstvu, i III. Gimnaziju u Zagrebu. Tijekom cijelog školovanja bila sam jedina učenica s invaliditetom u razredu, ali nastavnici su se spremno suočavali sa svim izazovima koje je podučavanje slijepog djeteta podrazumijevalo, rekla je Kristina.
Dok je bila još sasvim mala, njeni roditelji su se povezali s Centrom za odgoj i obrazovanje ‘Vinko Bek’, odakle je ona s ukućanima i nastavnicima dobivala stručnu podršku.
– Edukacijska rehabilitatorica redovito me posjećivala kod kuće, pratila razvoj mojih svakodnevnih vještina i školski uspjeh te je komunicirala s nastavnicima oko prilagodbe pojedinih nastavnih materijala poput aktivnosti na tjelesnom, geometrijskog crtanja i tome slično. Oduvijek sam htjela ravnopravno sudjelovati u svim aktivnostima koliko god je to moguće, objasnila je Kristina.
‘Voljela sam tjelesni pa bih trčala s nekim u paru ili prateći zvuk učiteljičina pljeskanja’
Prije nego li je krenula u školu, naučila je brajevo pismo jer je to bio jedini način na koji je mogla pisati sve dok se nije naučila služiti računalom.
– Njime su napisane i knjige kojima sam se koristila. Takvih knjiga, doduše, nije bilo mnogo, ali sam inzistirala na tome da se samostalno koristim njima pa tijekom nastave nisam bila pošteđena ni od čitanja naglas kad bi to bilo moguće. Osim brajevog pisaćeg stroja, koristila sam se i taktilnim folijama te geometrijskim priborom s taktilnim oznakama, kao i periodnim sustavom na brajevu pismu, dok sam na satovima likovnog dobivala glinu češće od ostalih, ispričala je Kristina.
Kako nije bila baš mirno dijete i uvijek je voljela biti u pokretu, redovito je odrađivala nastavu tjelesnog kao i njezini školski kolege.
– Voljela sam tjelesni pa bih obično trčala s nekim u paru ili prateći zvuk učiteljičina pljeskanja, tijekom razgibavanja profesori bi riječima opisivali vježbe koje je trebalo napraviti, a sudjelovala sam i u aktivnostima poput preskakanja kozlića i vježbama na karikama, otkrila nam je Kristina.
Bila je odlična učenica i nikada nije imala asistenta u nastavi
Iako danas mnogi učenici s invaliditetom imaju asistenta u nastavi, Kristina ga nije nikada imala.
– Na početku mog školovanja nismo znali za tu mogućnost, a kasnije sam ustrajala na tome da ga ne dobijem jer sam se navikla sve zadatke obavljati samostalno te sam smatrala da bi me prisutnost asistenta još više udaljila od druženja s vršnjacima, kao i da bi to bio dodatni način mog isticanja. Nije me bilo sram sljepoće, ali nisam voljela biti posebnom samo zato što ne vidim te sam htjela biti učenicom poput svih ostalih, objašnjava Kristina.
‘Shvatila sam da se na našem fakultetu često gube i ljudi bez invaliditeta te da neće biti ništa čudno ako ja, kao slijepa osoba, pitam za pomoć’
Kada se naučila kretati pomoću štapa, prije samog odlaska na fakultet naučila je put od studentskog doma do fakulteta.
– U početku sam za kretanje zgradom Fakulteta koristila asistenciju iz Ureda za osobe s invaliditetom. Premda sam u sklopu obuke iz orijentacije i kretanja prije početka studiranja prošla osnovne prostorije, fakultetska mi se zgrada činila ogromnom i osjećala sam se nesigurno. Ipak, onda sam shvatila da se na našem fakultetu često gube i ljudi bez invaliditeta te da neće biti ništa čudno ako ja, kao slijepa osoba, pitam za pomoć, ispričala je Kristina.
Tako je svugdje počela ići sama te je tako najbolje naučila gdje se koje prostorije nalaze. Kaže kako Filozofski fakultet upisuje dosta osoba s invaliditetom, a iz vlastitog iskustva kaže da je faks tome dobro prilagođen.
– Postoji ured za studente s invaliditetom u kojemu možemo zatražiti asistenciju za kretanje prostorom fakulteta, uslugu prijevoza od mjesta stanovanja do fakulteta i slične oblike podrške. Profesori su prema meni uvijek vrlo susretljivi te se uvijek prilagode ako ima potrebe za tim, dok ja ravnopravno sudjelujem u izvršavanju studentskih obveza, rekla je Kristina.
‘Mislim da je za slijepe osobe važno da se što više kreću’
Uz to, Kristina se ne koristi niti uslugom prijevoza za osobe s invaliditetom.
– Već sam na samom početku radije kretala ranije da stignem doći tramvajem, a kasnije sam naučila i pješice doći od Cvjetnog do Filozofskog pa sad uvijek odlazim tako. Mislim da je za slijepe osobe važno da se što više kreću jer na taj način stječu sigurnost i iskustvo u snalaženju u prostoru. Najteži je onaj prvi korak, usuditi se nekamo otići sam. U vlastitu slučaju u početku sam odlazila samo na poznata, naučena mjesta, ali kad sam jednom shvatila da put na nikad posjećenu lokaciju nije put kroz mračnu, neprohodnu šumu, već obično podrazumijeva kretanje kroz grad pun ljudi, među kojima se uvijek nađe netko spreman pomoći ako je potrebno, uz prethodnu mogućnost pronalaženja uputa o smjeru kretanja pomoću različitih aplikacija ili prijatelja, sve je postalo puno lakše. Najvažnije je ostvariti dobru komunikaciju s ljudima oko sebe, zatražiti pomoć kad je ona potrebna ili je ljubazno odbiti ako nije, objašnjava Kristina.
Draža joj je nastava uživo od online nastave
Što se tiče učenja i praćenja nastave, sa sobom uvijek nosi prijenosno računalo s instaliranim čitačem ekrana.
– To je program koji govorom prati sve što radim na računalu, bilo da pišem, čitam dokument, pretražujem internetske stranice i tome slično. Na računalu vodim bilješke koje mi puno pomažu pri učenju jer mi je ponekad teže doći do literature. U fakultetskoj knjižnici postoji usluga skeniranja na zahtjev koja mi je vrlo korisna jer tako mogu dobiti potrebnu literaturu u elektroničkom obliku. Jedini je problem što je broj stranica koje se pomoću te usluge mogu skenirati ograničen, no, srećom, dio građe dostupan je i na internetu, a neki nam profesori i sami daju digitalizirane materijale. Popularnost digitalizirane građe porasla je tijekom pandemije, pogotovo na početku kad su i knjižnice bile zatvorene. Premda mi je nastava uživo puno draža od online predavanja, jedina prednost koju su mi prvi pandemijski mjeseci donijeli bila je što sam po pitanju nabave literature bila u jednakom položaju s mnogim studentima, ispričala je Kristina.
Na online nastavi svakog je profesora, kod kojega je prvi put bila na predavanju, morala obavijestiti da je slijepa, zbog čega joj je draža nastava uživo.
– Profesori su razumjeli taj problem te su nam slali mnogo materijala u elektroničkom obliku, što je za mene bilo više nego korisno. Međutim, trebalo mi je malo vremena dok se nisam navikla na korištenje novim platformama kao što su Zoom i BigBlueButton. Osim toga, nastava uživo draža mi je i zbog komunikacije s profesorima jer mislim da je bijeli štap, koji uvijek nosim sa sobom, u predavaonicama uočljiv, dok u online uvjetima svakog profesora, kod kojeg sam prvi put, moram mailom obavijestiti da sam slijepa pa da je to razlog što možda neću dobro usmjeriti kameru ili što će se iz mog mikrofona možda povremeno čuti mnogima nerazumljivi glas čitača ekrana.
Uz faks radi, bavi se hobijem, volontira…
Ni na fakultetu ne propušta satove tjelesne kulture iako studenti s invaliditetom mogu biti pošteđeni.
– Osim na fakultet, na prvoj i drugoj godini odlazila sam i na tjelesni u dvoranu Martinovka. Studenti s invaliditetom mogu biti pošteđeni tjelesnog, ali sam radije pronalazila aktivnosti u kojima mogu sudjelovati. Tako sam na 1. godini odlazila na društvene plesove, a na 2. na jogu. Voditelji bi mi riječima ili vlastitim tijelom pokazivali što trebam napraviti i nisam imala većih problema pri praćenju aktivnosti, navodi Kristina.
Osim studiranja, Kristina se u slobodno vrijeme bavi i hobijem te radi studentski posao.
– Uz književnost jako volim i kazalište pa, uz odlaske na predstave, i sama glumim u amaterskoj kazališnoj udruzi MIST, gdje obrađujemo i izvodimo dječje predstave. Također, preko Student servisa radim u udruzi Zamisli na prilagodbi literature osobama s invaliditetom jer smatram da bi literatura, ali i knjige općenito, svima trebale biti jednako dostupne, a istodobno učim nešto i o samoj prilagodbi, što mi je važno jer sam i sama osoba kojoj je to potrebno, izjavila je Kristina.
‘Najviše me privlači profesorsko zanimanje ili sličan rad s djecom i mladima’
Otkrila nam je čime bi se voljela baviti kada završi studij.
– Od poslova koje bih voljela raditi najviše me privlači profesorsko zanimanje ili sličan rad s djecom i mladima. Od nedavno volontiram u Udruzi za kreativni socijalni rad gdje pomažem djeci u učenju. Pomažući njima, istodobno pomažem i sebi jer razvijam sposobnosti prenošenja i objašnjavanja gradiva koje će mi, nadam se, u budućnosti trebati. Kao poruku za kraj istaknula bih da svatko u nečemu može biti dobar, samo je važno pronaći ono u čemu osoba može najbolje izraziti svoje mogućnosti, poručila je Kristina.
