Slučaj je htio da su moji bliski prijatelji ljudi različitih karaktera i interesa. Slobodna posada često me vrati u realnost jer se ponekad, zatvoreni u krugove osoba koje s nama studiraju ili rade, pomalo zatvaramo na samo jednoj fronti, zaboravljajući na druge. Baš onako kako nas zatvaraju i društvene mreže koje nam u filter bubble-ovima nude samo ono što nam se ionako sviđa i što ionako mislimo.
– Kakav tjedan, uzdahnula sam čim smo sjeli.
Pogledala sam oko sebe, ali nitko nije reagirao. Zbunila sam se. Pa svi studiramo na istom Sveučilištu, zašto nitko ne reagira?
– Užasan stvarno, konačno je odgovorila Zara.
Ah, barem je netko primijetio što se događa, pomislila sam i opustila se. Ne zadugo.
– Posvađala sam se s dečkom, objasnila je Zara. Ja sam se opet zbunila. Mislim, ne da mi nije bilo žao zbog Zare, ali zar baš nitko od njih nije registrirao cijeli ovaj tjedan.
– Ni meni nije najdraži, dodao je Marko. Na praksi smo ovaj tjedan svaki dan morali raditi dva sata duže nego inače… Ne pitajte.
– Meni kreću kolokviji, požalila se Nika. Od sutra se zatvaram i ne izlazim.
– Meni je faks stalno ujutro, ne mogu se normalno naspavati, rekao je Pero.
– A ja nisam ni počeo pisati diplomski jer nemam volje, uzdahnuo je Arian.
– Ni meni nije bolje, stari… Zapeo sam, a mentor ne da ne pomaže, nego ne mogu nikako doći do njega, i Viktor se uznemirio.
– A meni je ovo još i zadnjih dvadeset kuna s kojima moram živiti dok mi ne uplate, dodala je Nika.
Moja zbunjenost je rasla i dalje. Dobro, stvarni životni problemi studenata na koje sam ovaj tjedan zaboravila, ali zar baš nitko nema što reći o…
– E da, ljudi, ja sam imao najviše glasova na studentskim izborima!, prekinuo je moje misli Ante.
– Pa konačno netko, okrenula sam se prema svima.
– Štooo? Kakvi su to izbori?, pitala je Zara.
– Isuse, pa pričali smo o tome nedavno, uhvatila sam se za glavu.
– Jooooooj da, sjetila se. A kad su bili ti izbori?
– Zašto vi ne čitate moje tekstove?, sad sam ih sve pitala.
– Ne zanima nas, slegnula je ramenima Nika.
– Ja tu i tamo pročitam, kad mi izleti na fejsu…, opravdala se Zara.
– Ma dobro… već sam polako odustajala. Ne trebate moje, ali rekla sam vam da su izbori i da odete glasati.
– Ja sam glasao, ponosno je rekao Pero. Neka zgodna cura na faksu me zamolila da glasam za nju, pa sam otišao.
– A vi drugi?, pitala sam ih.
Muk.
– Ma ja nisam bio na faksu ta dva dana izbora, opravdao se Arian.
– Mene nitko nije tražio da glasam, a i ono, ne znam čemu ti ljudi služe. Ne trebaju mi, Niku uopće nije bilo briga.
– A Bandić?, pitala sam ih. Činilo mi se nemogućim da barem to nisu vidjeli.
– Što s njim?, okrenuo se Viktor zainteresirano.
– Pa ovo s počasnim doktoratom, počela sam.
– Što je to?, pitala je Zara.
– Ma ovo što mu žele dodijeliti sa Sveučilišta…,nije mi se dalo objašnjavati. Cijeli tjedan nervirala sam se oko studentskih izbora i Bandićevog počasnog doktorata, a u ovom trenutku se ni ja više nisam mogla sjetiti zašto je to sve uopće meni ili njima važno ili barem važnije od svih naših studentskih problema koje su redom nabrojali.
– Ma ništa, odmahnula sam rukom pomalo sretna da imam ljude koji o ovim temama neće pričati nakon napornog tjedna.
– Super. Jer nemam pojma o čemu vi, uključila se Ana.
– Nego, kad ćemo mi u jedan pravi zajednički studentski izlazak?, veselo je pitao Viktor.
– E pa sad već pričamo o pravim stvarima, nasmijala se Zara, a potom smo započeli žustre i važne dogovore o pravoj studentskoj temi.
*Ovaj tekst je plod autoričine mašte i svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna———————————————————-
Ostale dogodovštine Slobodne Posade pročitajte ovdje:
[SLOBODNA POSADA] Prosvjed na kavi
[SLOBODNA POSADA] Lovac u shitu
KOLUMNA Jednopartijska lista na demokratskim studentskim izborima
