Stanari Save isfrustrirani mjerom koja se provodi u domu: ‘Nema nikakvog učinka na širenje virusa’
Pandemija koronavirusa je počela prije nešto više od godinu dana. Još da prođe zimski ispitni rok i bit će točno dvije godine otkako se borimo s ovom pošasti. Svima teško pada i gotovo pa je nemoguće izdvojiti nešto što je normalno. Pa je tako i život u domu izazovniji no inače. Jedna od mjera koje se provode u domu ona je da studenti na ulazu u večernjim satima ključevima dokazuju da su stanari doma. Onima koji nisu stanari, u pravilu, ulazak nakon 22 sata nije dozvoljen. A oni koji ključeve zaborave, u dom obično uđu tako da preskoče ogradu. Mnogi se slažu da ova mjera nema nikakav učinak na širenje virusa te žele da se ona ukine.
Posljednjih nekoliko mjesec, život u domu se dosta izmijenio. Pogotovo ako ste stanar najvećeg studentskog doma u Hrvatskoj, Save odnosno Studentskog doma Stjepan Radić. Ako kojim slučajem niste upratili, u ovaj dom se mjesecima navečer može ući tek ako zaštitarima predočite x-icu i ključ sobe.
Već smo pisali nekoliko puta o ovom problemu, odnosno o svemu što se događa zbog ovoga. Svakako je najvidljivija posljedica ta da je ograda postavljena oko doma razbijena na nekoliko mjesta – stalno se popravlja, ali se stalno i razbija. U pokušaju uprave da spriječe širenje virusa, uveli su kao pravilo zabranu ulaska u dom svima koji nisu stanari tijekom noći, odnosno nakon 22 h.
Ako ste ikada živjeli u domu, znate da se bez ključa izlazi – vrlo često. Nekad zato što ga jednostavno niste ponijeli jer vam ne treba, a nekad zato što ste ga zaboravili. O tome koliko često se izađe bez x-ice nećemo ni početi. Mi studenti smo jako zaboravljiva vrsta, a ovakav stres nije dobrodošao.
Ukratko, ovo se ubrzo pretvorilo u jedan od najvećih problema života u inače opuštenom studentskom domu. Razgovarali smo s nekolicinom stanara koji su nam prepričali svoja iskustva, odnosno svoje frustracije.
Stres na stres
– Ljetos, točnije u sedmom mjesecu kad sam se iseljavao, radio sam u međuvremenu. I naravno nakon posla, popodne čim sam došao sam čistio sobu do nekih 21 h, i onda sam morao sve stvari odnijeti u auto koji je bio na parkingu kraj KIF-a, zato što nisam mogao ujutro nositi stvari jer sam ujutro se morao iseliti odmah pošto je bio zadnji dan za iseljenje, plus još sam radio od 8 h… I što se dogodilo? Naravno… Zaštitari su zaključali sva vrata i ja sam sve svoje stvari morao nositi skroz na rampu i okolo, tegliti, kako bi ih smjestio u auto… No naravno nisam, nešto sam uspio odnijeti prije 22 h, a ostatak sam prebacivao preko ograde kao zadnji jadnik, i skakao preko da ih u konačnici pospremim u auto, prepričao nam je Ivan (21) s FKIT-a.
Useljavanje i iseljavanje su lako moguće jedna od najstresnijih stvari koje morate proći kao student – otprilike u rangu s ispitnim rokovima, ako ne i stresnije. Sad zamislite još da ne možete ni to obaviti mirno, već preko ograde? Dosta neugodno. Ali može i gore – recimo da ste u pidžami.
– Odluka nema smisla, to što oni ne puštaju nikog unutra u noćnim satima, kao prvo ne znači da kroz dan nisu ušle osobe koje nisu tamo smješteni, kao drugo to bi značilo da bi u sobama trebala biti po jedna osoba, jer nisu iz istog kućanstva (te bi svaku večer morali provjeravati da su osobe u domu one koje su ostvarile to pravo), uvesti redoslijed za tuširanje, zatvoriti menzu… To što su uveli je čista glupost i nema nikakvog učinka na širenje virusa. Frendica je bila u domu jer smo učili zajedno za ispit i ostao joj je punjač od mobitela i bila je već u autu, pa me zamolila da joj odnesem. Malo sam se zadržao i kad sam se vraćao su bili zaštitari, i iako sam bio u pidžami i natikačama, nisu me pustili unutra. Na kraju sam se provukao kroz ogradu, priznao nam je student Prava.
Preskakači ograde
Postavlja se pitanje – koliko smisla ima zaključavanje ulaza, ako ljudi i dalje ulaze u dom? Može li se zaista očekivati da neće biti onih koji preskaču ogradu?
– Smatram da odluka kao takva nema nikakvog smisla i pokrića u teoriji. ‘Preskakač ograde’, automatski i potencijalni prenositelj virusa i stanar Save, nipošto zaražena osoba, su ionako prijatelji. Oba dolaze na Savu nakon cijele noći druženja i zajedničkog partijanja. Sam ulazak u studentski dom ne smanjuje ili povećava virulentnost virusa. To jest, ako su se osobe družile cijelu večer do zaraze je vrlo vjerojatno došlo, a ako je ‘preskakač ograde’ i zarazio stanara Save, ovaj će svakako ući u studentski dom i svoju sobu. Preskakanje ograde je u potpunosti očekivana posljedica. Stanari Save su većinom mladi ljudi koji se vole družiti, zatvaranje studenata u najvećem studentskom domu u najvećem studentskom gradu u 22 sata jednostavno nema smisla, ni zdravorazumskog ni epidemiološkog. Sama nisam imala neugodnih iskustava, ali znam priče stanara Save koji nisu mogli ući u dom – govorimo o mjestu koje plaćaju da bi ondje živjeli, jer nisu mogli pronaći ključeve, objasnila je Paula (22) s PMF-a.
Sljedeća anegdota je zanimljiva zato što pokazuje da nije dovoljno imati ključ, morate imati i x-icu. Ali naravno, bez ključa svakako ne možete ni razmišljati o tome da uđete u dom nakon 22 sata – barem ne ‘legalno’.
Nema labavo
– Još jedno od neugodnih iskustava se dogodilo kada sam jednu večer, nakon što sam se zadržao s djevojkom u gradu, iza 22 h, vraćao se u dom oko 23 h, i zaštitar me je naravno na rampi (glavnom ulazu) zaustavio, i tražio ključ, ja sam rekao da imam ključ. On je rekao da pokažem, ja sam mu pokazao ključ. Nakon toga me je tražio i x-icu. A koja je tu logika? Pa ako imam ključ od doma i ako sam stanar doma, i to legalni, naravno da onda imam i iksicu, jer logično bez iksice i bez studentskih prava ne bih imao ni pravo na dom, a tako ni ključ od doma, zar ne, pita se Ivan (21).
Istina je doduše da se u studentskim domovima često nađu studenti koji nemaju pravo na dom, iako tamo žive. Ali, to je svakako najmanje čudna stvar u ovoj cijeloj situaciji. O ekstremima do kojih se ide govori i sljedeća situacija, u koju je uključena i kiša. Kiša je relativno česta u Zagrebu, pa onda nije teško zamisliti sljedeći scenarij. I sasvim je jasno zašto bi se netko osjećao glupo u toj situaciji. Što vi mislite?
– Prijateljica je stajala na kiši i kopala po torbi. Bio je ogroman pljusak i prijateljica i ja trčale smo do rampe jer nismo imale kišobran, ali kako je ona imala torbu veličine kuće, nije mogla naći svoj ključ i zaštitar ju nije htio pustiti bez da isti pokaže. Ja sam joj držala bljesku da ga nađe i kad ga je našla, pustio ju je. Ali meni je bio glup taj način da se toliko strogo drži tog glupog i nepotrebnog pravila koje se uvelo u vrijeme kada su bili pozatvarani kafići i teretane. Sada kada rade klubovi, mi i dalje živimo pod ključem kao da smo osnovnoškolci, požalila nam se studentica četvrte godine socijalnog rada.
