Stjepan, Mislav i Lovro sve godine na Medicinskom prošli s 5.0: ‘Znao sam žrtvovati sve što sam mogao’
Početkom siječnja je dodijeljena nagrada najboljim diplomiranim studentima u protekloj akademskoj godini Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Inače se nagrada dodjeljuje na Memorijalu Perović-Krmpotić, koji se tradicionalno održava 12. siječnja u spomen prvog predavanja koje je održano na taj dan 1918. godine.
Medicinski fakultet/ foto: Ivan Klindić / www.ivanklindic.info
Nagrada je dodijeljena trojici studenata – Stjepanu Budiši, Mislavu Glibo i Lovri Vujičiću. Nagradu su studentima uručili prof. dr. sc. Marijan Klarica, dekan Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i prof. dr. sc. Zdravko Petanjek, član Zaklade i predstojnik Zavoda za anatomiju „Drago Perović“ i pročelnik Katedre za anatomiju i kliničku anatomiju.
Trojica studenata su nagrađeni zato što su za vrijeme cijelog studiranja, koje je trajalo pet godina i deset mjeseci, održali isti prosjek: 5.0. Da, dobro ste pročitali, troje medicinara je uspjelo za vrijeme cijelog studija svaki predmet položiti s odličnim. Ako vam je falilo motivacije za preživjeti ove ispitne rokove, pronašli smo ju.
Razgovarali smo s trojicom studenata koji su nam otkrili svoje planove i želje za budućnost, ali i kako je bilo studirati medicinu i držati cijelo vrijeme tako visok prosjek!
– Jako mi je drago primiti ovu nagradu, jer je to nešto što iskreno nisam očekivao, da me je to netko pitao na početku studija. Visoke ocjene sam planirao imati, jer one garantiraju lakši pronalazak posla s manje živciranja, ali nisam nikad očekivao da ću imati ovako visok prosjek. Negdje na kraju treće ili početkom četvrte godine sam si rekao, pošto sam imao prosjek 5.0 do tada, da ga moram očuvati do kraja, ako sam do tada mogao. Uložen je skoro sav trud koji je mogao biti uložen i psihički i fizički. U nekim trenutcima sam znao žrtvovati sve što sam mogao, a da nitko osim mojih roditelja to nije primijetio. Najviše u učenju mi je pomogla moja motivacija koju imam od kad sam upisao faks, a to je da jednog dana budem dobar doktor, rekao nam je Lovro Vujičić (24).
U ovoj koronakrizi koja i dalje potresa svijet vidimo koliko su bitni doktori, ali ne bilo kakvi – već dobri doktori. Iako se velik broj mladi odlučuje napustiti Hrvatsku radi boljih radnih uvjeta, to nije slučaj s našim sugovornicima. Štoviše, već sada su dio našeg zdravstva.
Borba protiv pandemije
– Trenutno radim na dijagnostici COVID-a na Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo. Ima dosta posla, ali je tim uigran pa se sve to – uzimanje uzoraka, obrada (PCR-a ili brzi antigenski testovi) i cjelokupna administracija – odrađuje bez većih poteškoća iz dana u dan. Dobar je osjećaj biti dio borbe protiv ove pandemije. Svakako bih želio probati rad u obiteljskoj medicini, a od specijalizacija su mi atraktivne endokrinologija i dijabetologija, hematologija, klinička mikrobiologija i genetika. Planiram ostati u Hrvatskoj, a van bih rado otišao na nekakvo stručno usavršavanje, objasnio nam je Mislav Glibo (25).
Pandemija je i dalje goruća tema, a uskoro će biti i godinu dana otkako je koronavirus došao u Hrvatsku. Opterećenje u zdravstvenom sustavu je i više no vidljivo, a s time se slaže i naš sljedeći sugovornik.
– Situacija s pandemijom malo je narušila organizaciju zdravstvenog sustava, no još je više infrastrukturnih i financijskih problema nastalo nakon prošlogodišnjih potresa. Nadam se da će do kraja ove kalendarske godine većina naše populacije biti procijepljena i da ćemo se onda opet svi moći malo više posvetiti ljudima s drugim dijagnozama, koji su sad nažalost stavljeni malo postrance, nadanja su Stjepana Budiše (25).
Nada u budućnost jest upravo nada u obrazovanje. Pandemija je itekako protresla svijet obrazovanja koji se morao odjednom premjestiti u online svijet. Neki su se u tome snašli bolje, neki gore. Naši sugovornici su imali tu sreću da su većinu svojih predavanja i vježbi odslušali uživo, no koliko su s njima zadovoljni?
Brojne mogućnosti zaposlenja
– Zadovoljan s mojim fakultetom, i da ponovno biram, opet bih ga upisao. Diploma doktora medicine otvara brojne mogućnosti zaposlenja, od obiteljske medicine i kliničke prakse, preko znanosti do farmaceutske industrije i osiguravajućih društava. U toj širini svatko može pronaći nešto za sebe, što smatram jednom od najvećih prednosti. Sam studij logično je koncipiran – počinje ponavljanjem i proširivanjem znanja iz temeljnih znanosti, biologije, kemije i fizike. Nakon toga slijede pretklinički predmeti, a iz njih klinički, gdje je naglasak na dijagnostici i liječenju bolesti, te na kraju javnozdravstveni, u kojima se težište s pojedinca prebacuje na cijelu populaciju te se postavlja pitanje kako unaprijediti zdravlje svih nas. Na kraju studija većina studenata već otprilike zna koja ih područja najviše zanimaju, a istovremeno imaju i širu sliku cjelokupne medicine. Na MEFZG-u ima puno odličnih predavača i vrhunskih znanstvenika, što potvrđuje činjenica da se na našem fakultetu producira najviše znanstvenih radova u indeksiranim časopisima na cijelom sveučilištu. Među brojnim izvrsnim nastavnicima izdvojio bih prof. dr. sc. Ljiljanu Šerman i prof. dr. sc. Slobodanku Ostojić Kolonić. Prostora za poboljšanja dakako uvijek ima, predložio bih pojednostavljenje administracije, pismene ispite oslobođene suvišnih detalja i nešto veću satnicu Obiteljske i Hitne medicine jer su to područja u kojima velika većina nas započinje svoj rad, objašnjava Glibo.
U vrijeme ispitnih rokova, svi se suočavaju s istim problemima – kako se motivirati za učenje, ali i kako učiti? Što najviše pomaže u ovim teškim trenucima?
– Najviše pomaže kvalitetna literatura i kvalitetna nastava, a svakako je tu i podrška moje obitelji i prijatelja, što onih starih iz gimnazije, što onih novih s fakulteta. Poručio bih studentima da idu za onim što ih zanima i da uvijek imaju vremena za stvari koje ih vesele izvan studija. Početak studija medicine je zahtjevan i stresan, ali ne treba odustajati od starih hobija i prijateljstava jer je to u konačnici puno bitnije od pojedinih ispita, savjetuje Glibo.
Ispiti nisu najbitnija stvar na svijetu, no trenutno jesu. Ništa ne pomaže toliko kod uspješnog polaganja ispita koliko trud i rad, ali nije uvijek ni samo do toga. Nekad je zaista u pitanju čista sreća, a upravo nam je na to skrenuo pažnju Budiša.
Ipak je potrebno imati i malo sreće
– Morate biti svjesni da se ova nagrada dodjeljuje diplomiranim studentima s najboljim prosjekom, no to ne znači da među našim drugim kolegama nema iznimnih mladih stručnjaka koji bi jednako zavrijedili ovakvu nagradu, samo ih možda ukupni prosjek u šest godina od 0.1 jedinice dijeli od nje. Kao što i sami znate, sreća je nešto o čemu mnogo toga ovisi u životu, a tako dijelom i ovdje. Svima se ponekad dogodilo da nas „potrefi“ pitanje ili profesorov bolji dan, u to nema sumnje, no baš iz obrnutog razloga neki naši kolege nisu ocijenjeni najvišom ocjenom. Naravno da je uloženo puno truda, to ne treba preispitivati, ali svi mi koji smo diplomirali na Medicinskom fakultetu moramo puno toga uložiti radi ostvarivanja vlastitih ciljeva, nas troje možda smo uložili samo trunčicu više od drugih. Možda, ističe Budiša.
Diploma se vrlo često gleda kao krajnji cilj – bitno je doći do diplome, nakon će biti lako. No, u stvarnosti, situacija je nešto drugačija. Jednom kad dobijete diplomu, tek počinje vaš život. Svoje nade i želje za budućnost je s nama podijelio i naš sugovornik.
– Kroz desetak godina se nadam da ću do tada već imati završenu specijalizaciju, možda upišem i doktorski studij do tada, puno je želja i ciljeva još u planu. Uvijek sam si govorio (a to svima preporučujem) – korak po korak i sve se može uspjeti. Iskreno, početkom srednje škole nisam ni pomišljao na ovaj fakultet, nisam se ni mogao zamisliti među pacijentima, no onda mi se zbog nekih obiteljskih razloga medicina počela sve više sviđati. Također, nekako od polovice gimnazije, počela me zanimati funkcija i anatomija ljudskog organizma – ljudsko je tijelo vrlo složen sustav, neraskidivo povezan skup organa i organskih sustava u kojemu smatram da je još puno neistraženih područja, a posebno na molekulskoj razini. Općenito gledano, medicina je jako logična znanost, no puno je faktora u igri koji ponekad posve promijene naše razmišljanje i odluke te valja biti spreman prilagođavati se svakoj situaciji, mišljenje je Budiše.
Medicina iz dana u dan napreduje, a s dolaskom novih tehnologija ostaje nam samo za vidjeti što nas sve čeka. Svakako je trenutno najveći izazov staviti pod kontrolu pandemiju, ali i razmišljati o potencijalnom sprječavanju mogućih budućih pandemija.
Da ne bi bilo da medicinari nemaju interesa van fakulteta, naši sugovornici su nam priznali kako oni troše svoje slobodno vrijeme . Budiša tako najviše voli informatiku, novu tehniku i elektroniku, istraživanje novih metoda u liječenju, vinogradarstvo i građevinarstvo, a dragi su mu i biciklizam te stolni tenis.
– U slobodno vrijeme volim putovanja, druženja s prijateljima, a bavim se i trčanjem. Istrčao sam jedan polumaraton u Zagrebu 2019. godine te više utrka na 5 i 10 km. Trenutno štekam jer mi je hladno vani, priznao nam je Glibo.
I dok svi čekamo da vani zatopli i da putovanja ponovno budu moguća, ne ostaje nam drugo nego ustrajati u učenju. Nadamo se da će vam ova tri mladića poslužiti kao motivacija u ostvarivanju vaših ciljeva.
