Napokon smo dočekali i taj ulazak u Novu godinu, odradili ga, čak i odmorili neko vrijeme, i što sada? Sada, ako ste studenti, polako, ali sigurno, kreće najstresnije vrijeme u godini. Ne sami rokovi, već ono iščekivanje rokova.
Sam Manns, Unsplash
Nećemo se lagati, ispitni rokovi su vrlo stresni i dovode nas studente u svakakve situacije: od toga da danima ne izlazimo iz sobe/stana osim do menze (ako skupimo dovoljno snage za to) te da pred skoro svaki ispit provedemo noć učeći i paničareći oko toga što nam slijedi. Radi se o periodu koji nas podsjeća zašto ne volimo studiranje, ali i koji na kraju krajeva poluči slatke rezultate koji nas podsjete zašto ustvari i studiramo.
S druge strane, vrijeme koje prethodni ispitnim rokovima je samo stresno. Ne zato što smo svi u pripremama za rokove, kako bismo mogli to čim prije i što uspješnije rješavati – kamo sreće! Već zato što sada kreće ono vrijeme kada moramo predati seminare, pisati kolokvije, ispunjavati uvjete za izlazak na ispit, pisati razne zadaće… Ukratko, vrijeme kada se moramo potruditi oko faksa!
Taj trud uvijek bude nagrađen, ali često imamo osjećaj da nije dovoljno nagrađen. Često se dogodi da je ustvari i prenagrađen zato što smo cijeli semestar do ova zadnja dva tjedna zabušavali i nismo zaslužili ni prolaz (realno), ali dobiti dva nakon svega toga… Jednostavno nije dovoljno. Mislim, naravno da je, ali kao ‘nije’.
Da nismo studenti, vjerojatno bismo se sjetili sve napraviti na vrijeme. Možda bismo se čak potrudili i iskoristiti ove praznike za nešto što nije spavanje i pretjerivanje u hrani (i alkoholu hehe). Gdje bi nam bio kraj da smo krenuli rješavati sve obaveze onako kako su nam dolazile, znači tijekom cijele godine. Ali tada ne bismo bili studenti, a jesmo.
Mi smo superljudi
Studenti su zaista posebna vrsta ljudi. Ne samo da možemo preživjeti u gotovo svim mogućim uvjetima, od života u četiri kvadrata s osobom koju ne podnosimo, pa do preživljavanja s dvadeset kuna dnevno (ovo sam puno i rekla), ne postoji nešto što bi nas moglo natjerati da odustanemo. Osim samog fakulteta, odnosno manjka interesa za isti.
Kada upišemo ono što nas zanima, praktički smo spremni na sve što nas čeka, skoro pa kao žohari… Ne kažem da smo žohari, ali nije ni Kafka bio toliko u krivu… Ali, ako kojim slučajem ste upisali nešto što vas ne zanima ono maksimalno, neće dobro proći i nećete preživjeti ni ovo pred-ispitno vrijeme, a kamoli same rokove.
Treba puno mentalne snage i zamišljanja sebe s diplomom u ruci kako bismo uspjeli izgurati kroz ovo što nam dolazi. A dolazi nam ono najgore. Dolazi nam vrijeme kada moramo predati seminare profesorima iz predmeta za koje još uvijek nismo sigurni što proučavaju, a kamoli da imamo spremne seminare.
Dolaze kolokviji koje moramo napisati bolje nego one prve, kako bismo uspjeli proći predmet i imati ocjenu koju smo računali da ćemo imati. A situacija je takva da se nadamo jednostavnom prolazu na kolokviju, ne razmišljajući o ničemu više.
Stres na razini rokova
Istina, sve skupa to nije jednako stresno koliko su ispitni rokovi, za vrijeme kojih je sve pitanje života ili smrti. Ali ono što stvara najveći problem jest činjenica da uz sve te obaveze koje nas čekaju, i dalje traju predavanja… Predavanja na koja moramo redovito dolaziti zato što smo već potrošili sve izostanke koje smo mogli potrošiti…
Predavanja na kojima se moramo pojaviti ako želimo uopće ostvariti uvjet za izlazak na ispit, ilitiga famozni ‘potpis’. I naravno, moramo još dolaziti na tjelesni, kako bismo i tamo dobili taj potpis. Većina nas za tjelesni dobiva 0 ECTS bodova, pa smo onda naravno dodatno motivirani da to riješimo čim prije.
Dodajte k svemu tome još i druženja koja se jednostavno moraju dogoditi sada, zato što sigurno neće u drugom mjesecu kada su ispitni rokovi. Ne, tada se zaključavamo u svoje studentske sobe i izlazimo samo kako bismo išli na ispite. I onda nam se zalomi neki noćni izlazak od kojeg se oporavljamo danima, ali sve su to čari ispitnih rokova. No o njima, neki drugi put.
Dovoljno je sada samo brinemo o onome što nas čeka od 7. siječnja, kada završavaju ovi zimski praznici, koje ste vjerojatno proveli radeći ništa, ali cijelo vrijeme znajući koliko toga biste trebali raditi. Fascinantno je to koliko smo spremni potiskivati osjećaje i strahove, samo kako bismo se par dana pošteno naspavali, iako znamo da samo krademo vrijeme koje ćemo kad tad morati nadoknaditi…
Sigurna sam da ste sada jednako dobro raspoloženi koliko i ja dok ovo pišem, sretna Nova!
