Soba – menza – soba bila je glavna relacija tokom prvog studentskog doticaja s metropolom. Ako nastavimo ovakvim tempom i kroz „najljepše životno razdoblje“, možemo samo čekati tren kada ćemo se pretvoriti u slonove i više nećemo moći uspeti se ni na stepenice bez zastajkivanja, a kamoli nešto drugo.
pixabay.com
Kud koji, mili moji
Stigli Bizonka i ja izmoreni i opterećeni od četverosatnoga sjedenja u vlaku i izbjegavanja razgovora s penzionerom koji se, uz to što nas je izgnjavio svojim lovačkim pričama, Bizonki par puta i nabacio. Na Glavnom kolodvoru čekamo Ovcu – vječnu studenticu i našu vodičku da nas rastereti i kofera i zbunjenosti.
Zbog kiše i silne opreme bili smo osuđeni na vozikanje tramvajima. Kao pravi građani uljudno smo nabavili karte i provozali se bez švercanja. Do neki idući put razmislit ćemo hoćemo li riskirati bez karte i tako uštedjeti koju kunu za crne i krizne studentske dane (npr. topli obrok u menzi).
Dobro nam došli
Dok smo čekali da počne proces useljavanja, od kiše smo se sakrili ispred domske porte. Vrijeme skratiti, a i dosadu razbiti svojim pričama ponudio nam je portir. Osim što nas je uputio kroz što sve moramo proći kako bi dobili ključeve naše buduće jazbine prisjetio se i svojih dana iz mladosti. Poistovjetio se s nama i napravio facu „da je meni sad biti na vašem mjestu“.
Od studentskih vrsta koje obitavaju u domu prozvao je filozofe i ferovce. Prema pričama koje smo do sada čuli, studenti kao da se dijele samo na te dvije grupe. Treće nema. Filozofe je opisao kao one koji po cijele dane i noći lumpuju i ne uče, a kad završe faks (ako ga uopće i završe nakon minimalno 7 godina) ništa ne rade jer nemaju posla. Osim toga, ništa im se niti ne da raditi – „filozofiraju“ i uvijek se bune. Ferovce je pak proglasio potpunom suprotnošću filozofa – za njih se ne zna da su živi jer samo drže knjigu nad glavom i ne izlaze iz sobe ako baš ne moraju.
Generalka
Na prvi pogled činilo se sasvim solidno. Prozor nasuprot vrata, mali WC preko puta velikog ormara, frižiderčić koji se osjetio po kobasici, dva radna stola sa stolicama (jer bez stolica i taj stol bi bio samo jedna od milion prašnjavih polica zakačenih za zid) i dva kreveta. Izmrcvareni kao da smo došli iz rata posadili smo svoja nenaspavana tijela na predmete raspoložive za sjesti i koja mogu podnijeti našu kilažu ne primijetivši u kakvo leglo bakterija sjedamo.
Osim jastuka boje opuška cigarete, za oko su nam zapale deke slične boje i madraci s DNA bivših stanara, naslage prašine na teže dostupnim mjestima te par zalijepljenih i stvrdnutih žvaka u ladici kreveta.
Bizonka i ja vs. soba i WC. Dvoje na dvoje krenuli smo u odmjeravanje snaga. Generalno čišćenje, laički rečeno. Započeli smo s prebrisavanjem polica i to u skladu s ritmom neke random pjesme puštene na YouTube-u.
Nadali smo se da ćemo to skinuti s dnevnog reda u što kraćem roku jer soba je mala, osam kvadrata, ali potrajalo je i to punih pet sati, ako ne i više.
Putem omiljene studentske destinacije
Zahvaljujući Ovcinoj iksici, nakon čišćenja odlučili smo se počastiti u menzi. Mi odlučili, a ne znamo ni kako doći do nje. Kako smo danas već nekoliko puta zalutali, ne bi se čudili da se ponovi.
Stajući ispred naselja sa upaljenim google mapsom i vodičkinim uputama, ugledasmo nekog visokog i mršavog studenta kako izlazi iz naselja. „Ovaj mora da ide prema menzi“ pomislili smo. Odlučili smo ga pratiti pa kud puklo. Izgubili smo ga u par navrata koliko je jurio. Dokaz da glad ne pita.
Ušao je u zgradu s velikim musavim staklenim prozorima. Stopio se s masom čim je kročio kroz klizna vrata. Dok su jedni tek stajali i čekali svoj red, drugi su s punim tacnama sjedali za stolove među društvo.
Nije baš nešto privlačno djelovala. Menza, jel. Na prvi pogled više je vukla na pučku kuhinju nego studentsku prehraonicu. Kako su nam pekare već dosadile, pogotovo danas jer smo zašli u njih jedno 16, bilo je vrijeme za nešto kuhano i bezglutensko.
Sjeli smo na obližnje betonske stepenice, promatrali gladne studente koji ulaze i site koji izlaze, pogađali tko je s kojeg faksa te čekali pravi trenutak da kročimo u nju. Među mladim ljudima našao bi se i tamo neki stariji gospodin koji je ili završavao studij Medicine ili samo zašao na jeftiniju večeru.
„Nije tako loše kako se čini“ naglasila je Ovca. Iznutra je izgledala puno bolje, a i miris hrane koji se širio prostorijom te sam pogled na nju pripomogao je dojmu.
Prva studentska noć
Zadovoljni prvim obrokom u destinaciji koju ćemo itekako često pohoditi, vratili smo se u svoje odaje.
Legli mi spavat kad ono nešto zasmrdi. Svega par minuta nakon što smo pogasili sva svjetla i uspjeli zašutjeti na koji tren. Vjerojatno zbog pričanja i smijanja nismo na prvu ni primijetili. Ajmo u akciju, pali ponovno svjetla i u potragu za izvorom mirisa opasnog po život.
Kako smo prije spavanja otvorili prozor da sanjamo u finom svježem zraku okupanom u kiši pomislili smo da miomirisi dolaze iz vana. Riječ je mogla biti o nekom susjednom prozoru s naše strane, naše zgrade, nekog drugog paviljona ili nešto četvrto – gradsko. Nagnuli mi svoje osjetljive glavice na crni (a bio bi sivkasto-bijeli da smo i njemu posvetili dio vremena za osvježenje) prozor pažljivo pazeći da ne dotaknemo njegov bilo koji dio i s ciljem da spazimo progonitelja naših nosova. Nula bodova.
Ajmo dalje.
Sljedeći sumnjivac bio je domski hodnik. Sinulo nam je da to zapravo nije niti moguće jer nije postojala ni rupica za prodor zraka osim eventualno ključanice, a i u njoj je u vrijeme operacije bio ključ. Ako baš odlučite primirisati domskim hodnikom, u bilo koje doba dana osjetit ćete miris kave, pečenih jaja na oko i kuhanih bučkuriša, ali to samo ako prošetate njime.
Krenuli mi otvarat i mirisat sve ormare i ladice ne bi li našli odgovornog. One su pak imale neki svoj miris neotvaranja, ali nije to bio taj koji smo mi očajnički tražili.
Frizure su nam dosegle i strop kad smo gledali kakvo je stanje na vanjskoj gornjoj strani ormara. Par centimetara prašine, metla položena na nju i malo dalje dvometri komad drveta. Komad drveta. I to neki grbavi poput ukočene divovske zmije. Bolje bi nam bilo da nismo išli toliko daleko i vidjeli taj prizor.
Počeli smo se zavlačiti i ispod kreveta. Uzalud.
Preostao je još samo WC. Imao je taj neki svoj uobičajeni neugodnjak, ali ne taj koji smo na prvu osjetili.
Zaključili smo da je to bila neka ustajala smjesa svih smradova zajedno koja se odlučila združiti baš u noćnim satima. U to su spadali i kritični mirisi preznojene odjeće od današnjeg dana. Do jutra se djeeelomično prozračilo jer smo veći dio noći prozor ostavili otvorenim. A što bi tek s nama (a i sobom) bilo da smo ostali zatvorenima. Who knows. A možda i bolje da ni ne znamo.
