Studenti nam prepričali dramice koje su doživjeli na prvi dan faksa u Zagrebu: ‘Zalutala sam u gradsku upravu’
Vjerojatno najstresniji trenutak u životu svakog studenta je onaj u kojem postane student. Studiranje je samo po sebi stresno i teško je prilagoditi se, a pogotovo je to istina za studente koji su otišli studirati u neko nepoznato mjesto, nepoznati grad. Bude to dosta zanimljivo.
Ilustracija, foto: Unsplash; Elisa Ventur
Koliko god je sada zgodno i smiješno prisjetiti se trenutka u kojem ste bili izgubljeni brucoš, u trenutku kada ste izgubljeni brucoš vam nije nimalo smiješno. Postoje xy različitih neugodnih situacija u kojima se možete (čitaj: u kojima ćete se) pronaći kroz život, ali one brucoške ostavljaju traume.
Sve je jednostavnije jednom kada shvatite kojim tramvajem idete na faks, a kojim se vraćate u dom, no dok se to ne pohvata – sve je dosta dramatično. Izlazak iz kuće bez Google Mapsa postaje nemoguća misija, no ni to nije dovoljno da se izbjegnu kritične situacije.
Bilo da ste brucoš koji se i dalje bori s ovim situacijama, maturant kojeg tek čekaju ovakve zgode, ili stariji student koji je prošao svoju fazu životnog gubljenja, vjerujemo da će vas nasmijati neke od zgoda koje su nam prepričali stariji studenti. Uživajte!
Jelena (25), FKIT
Prvi dan faksa, s frendicom idem na uvodno predavanje, a vani kiša lije kao da je smak svijeta. U tramvaju se guramo s hrpom srednjoškolaca, a ja samo razmišljam o tome kako mi se ne da i da bih najradije išla nazad doma u Koprivnicu. Nakon faksa sam zalutala u gradsku upravu jer sam zbog nečijih krivih uputa mislila da je to zgrada holdinga i tražila sam ured za izradu pokaza. Zbunjena i ja i oni, govore mi da na trgu ima neki ured za mlade i da njih pitam. Poražena sam se vratila na Savu i dan završila bez pokaza i u suzama zbog šoka od velegrada. Definitivno mi ne fale ti dani prilagodbe.
Tea (23), KiF
Znači prvu godinu sam živjela u stanu skroz na drugom kraju grada u odnosu na fakultet i s obzirom na to da me čekala duga vožnja tramvajem, krenem ja na vrijeme prvi dan. Sve isplanirano kada trebam ustati, kada mi kreće tramvaj. Sve ide super do trenutka nakon samo par stanica kad se tramvaj zaustavi i vozač govori: svi izađite van tramvaj je u kvaru ne može krenuti. Znači tuda neće proći ni jedan tramvaj neko vrijeme. Ja Zagreb ne znam, kamo sad, Uber još nisam koristila ili čak nije postojao, druge tramvajske staze ne znam. A uz sve to i kiša pada užasno jako. Tako izlazim ja iz tramvaja i samo krenem hodati u jednom smjeru. Nekim čudom dođem do druge linije tramvaja i prvi tramvaj koji ide, ja sjednem na njega. Odmah idem na Internet provjeravati paše li mi ta linija. Evo opet čuda, ide na savski most koji je blizu faksa. Kako sam prvi dan na fakultetu odmah je problem i pronalaženja predavaonice. Srećom frend me uputio korak po korak gdje da idem po hodnicima da dođem točno i na kraju sam kasnila samo par minuta i bilo je okej. Ali preznojila sam se dobro odmah prvi dan.
Barbara (21), FHS
Studiram komunikologiju na FHS-u na opće poznato izoliranom Borongaju. Bio je prvi dan fakulteta, svečano predavanje i pozdravi te nakon toga prva predavanja. Iako sam već bila na otvorenim vratima fakulteta godinu ranije, ipak sam odlučila krenuti ranije na fakultet kako slučajno ne bih zakasnila na svečane govore. U Google Maps sam ukucala adresu fakulteta i držala je se k’o pijan plota. Google Maps nije bio baš toliko ažuran prije tri godine pa me doveo na stanicu za 236, a ja sam čekala bus 215. I tako uporno čekajući broj 215 na autobusnoj stanici za 236 provela sam skoro 2 sata (čitaj: 236 je u međuvremenu prošao sigurno 5 puta i taj bus vozi točno na fakultet. Vozač autobusa mi se čak obratio s ‘Ulaziš li mala?’, na što sam ja odgovorila: ‘Ne, ne čekam drugi bus’, na stanici na kojoj staje samo taj jedan jedini. 236 je još jednom prošao pored mene, a vjerojatno su se i smjene promijenile. Onako ljuta krenula sam pješke do fakulteta, odradila sve što sam imala i kada sam se vraćala umirala od smijeha kada sam prolazila pored te stanice gdje sam izgubila pola svog života.
Paula (20), Filozofski fakultet
Prva večer u Zagrebu, moji su otišli nazad za Split, a meni se nije dalo biti samoj u sobi pa sam se dogovorila s prijateljicom da ćemo na pizzu. Već je bilo dosta kasno kad sam se vraćala i umjesto u 12 Ljubljanica, ja sam ušla u 12 Dubrava… Dok sam ja shvatila da se vozimo u krivom smjeru već smo završili u nekoj čudnoj pustoj ulici, a kad sam napokon ušla u pravi tramvaj što se dogodi? Taj se pokvari nakon dvije stanice.
Stjepan (21), FKIT
Išao sam u referadu dan prije početka faksa po potvrdu za ZET-ov pokaz. Bila je misija prošetati dva kilometra cestom ravno, a da se ne izgubiš. Semafor na križanju Savske i Vukovarske je bio krcat ljudima od kojih se netko vješto poslužio mojim novčanikom iz zadnjeg džepa hlača. Naravno da to nisam ni primijetio jer sam pazio na ‘rutu’. Došao sam pred faks i poljubio vrata jer referada nije radila budući da je bio dan faksa. Uzeo sam mobitel čisto rekreativno i vidio na Messengeru poruku od neke random žene kako mi je novčanik nađen i da se nalazi u MUP-u na Vukovarskoj (naravno da sam guglao gdje je to uopće iako sam prošao deset min prije pokraj zgrade). Ispitivali su me kao da sam ja nekom ukrao novčanik, a ne da je meni ukradeno. Hvala Bogu pa je ‘pošteni’ prolaznik koji ga je našao i odnio u MUP ostavio sve dokumente unutra jer bi bila najveća šteta izgubiti iksicu i prije nego što sam ju dobio. Za svaki dokument su gledali sliku i stavljali mi iskaznicu po iskaznicu uz glavu da vide da sam to ‘stvarno’ ja. Nema veze što sam im naveo još u kojem pretincu se nalazila ceduljica za preuzimanje slike za taj nesretni pokaz… Bar sam odmah naučio da novčanik nikad ne ide u zadnji džep.
