Studenti prava o studiju: ‘Diplomirani pravnici izađu s faksa bez da su ikada vidjeli kako izgleda tužba’
Svi koji studiraju Pravo na Sveučilištu u Zagrebu, znaju iz prve ruke kako je ondje studirati. Ne jednom su nam se obratili studenti nezadovoljni studijem, a mi smo za ovaj članak razgovarali s dvoje bivših studenata. Jedan od njih već šest mjeseci ne može pronaći posao, a bivša studentica je samo nekoliko dana nakon diplome pronašla radno mjesto. Njihove priče nakon diplome su različite, ali iskustvo studiranja na Pravnom fakultetu u Zagrebu je gotovo jednako.
Foto: srednja.hr
Studij prava na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu u akademskoj godini 2021./2022. upisalo je 650 redovnih i 50 izvanrednih studenata. U Osijeku je upisano ukupno 300 novih studenata, u Rijeci njih 240 te u Splitu 260 redovnih i izvanrednih studenata na integriranim preddiplomskim i diplomskim studijima. Tako svake godine imamo oko 1.500 novih studenata prava, ne računajući stručne studije.
Iako mnogi kažu da je lako upasti na pravo, puno je teže isti i završiti. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, 2020. godine sa stručnih i sveučilišnih studija prava diplomiralo je 1.147 pravnika. Kada zbrojimo koliko je studenata prava diplomiralo u periodu od 2016. do 2020., dobivamo brojku od 7.682 diplomiranih pravnika u Hrvatskoj u samo četiri godine.
Hrvatski zavod za zapošljavanje prošle je godine upozorio na prevelik broj pravnika, kao i ekonomista jer mnogi od njih nakon završetka studija ne mogu pronaći posao ili im je potreban jako dug period da ga pronađu. A kada ga i pronađu, nezadovoljni su plaćom koja u prosjeku za pripravnike, koji još nisu položili pravosudni ispit, iznosi oko 4.300 kuna.
Što uče studenti prava na fakultetu?
Raspravu o tome pokrenuli su pravnici u studentskim grupama te tražili iskustva drugih studenata koji su se u većini složili s time da je teško doći do posla, ali i da smatraju kako ih fakultet za to nije dovoljno ili uopće pripremio. Stoga smo odlučili razgovarati s bivšim studentom i bivšom studenticom koji imaju različite sudbine nakon diplome – on već pola godine ne može pronaći posao, a ona je samo nekoliko dana nakon završetka studija dobila posao gdje radi već tri godine.
Inače, ne jednom su nam se studenti s Pravnog fakulteta u Zagrebu žalili kako situacija na faksu nije baš najbolja. Od žalbi na pojedine profesore i njihove načine predavanja, njihovog odnosa prema studentima pa do skripti od 500 stranica za jedan kolegij. Slažemo se da svi koji studiraju pravo moraju puno učiti i provesti sate uz knjige i zakone, no postavlja se pitanje – što točno uče ako je nakon pet godina studiranja većina njih nezadovoljno?
‘Završio sam faks nakon šest i pol godina svakodnevnog učenja i bezbroj živčanih slomova’
Bivši student, koji je htio ostati anoniman, upisao je Pravni fakultet u Zagrebu u listopadu 2014. godine. U travnju prošle godine dobio je diplomu te od kolovoza ne uspijeva pronaći posao. Opisao nam je kako je izgledalo njegovo studiranje te koji su razlozi zašto ne može dobiti posao.
– PFZG je psihijatrija, žuta kuća, ludara u kojoj te tjeraju da učiš novine Ustava Treće Francuske republike, Hamurabijev zakonik, reforme Marije Terezije, Sovjetske kulake i još hrpu drugih gluposti koje nam nikad neće trebati, dok recimo ni jednu tužbu ili bilo što drugo što će nam stvarno trebati kad se zaposlimo – do završetka studija nismo vidjeli. Na pravu mi je ekipa bila u pravilu okej, ali ima nažalost hrpa tih stranačkih jazavaca koji furaju odijela, a nisu tri ispita položili i to mi je išlo na živce. Završio sam faks nakon šest i pol godina svakodnevnog učenja, bezbroj živčanih slomova i razvoja dioptrije od 0 do -4, opisuje nam bivši student prava kojega ćemo u tekstu zvati Ivan.
‘Neki poslodavci traže da im se predoči preslika svih ocjena s fakulteta’
Javlja se na oglase za odvjetničkog/javnobilježničkog vježbenika, a javio se i na nekoliko oglasa za administratora trgovačkog društva te za recepcionera u hotelu. Inače, pripravništvo za diplomirane pravnike može se odraditi u odvjetničkom/javnobilježničkom uredu, u Centru za socijalnu skrb i drugim tijelima državne uprave. U prvom slučaju se nakon godinu i pol vježbeničkog staža polaže pravosudni ispit, a u drugom slučaju nakon godinu dana pripravništva se polaže državni stručni ispit.
– Bio sam na 19 razgovora za posao. U pravilu nije bilo nikakvih kritika i većina je bila korektna prema meni, mnogi su bili zadovoljni brzinom završetka studija i odgovorima koje sam im dao na njihova pitanja, međutim bilo je i prigovora u vezi odjeće jer sam obukao traperice, vestu i kožnu jaknu, što je sasvim pristojno, ali ne i tom poslodavcu. Neki poslodavci traže da im se predoči preslika svih ocjena s fakulteta, dok me jedan čak nije htio niti pozvati na razgovor jer mi prosjek nije bio veći od 3.6 kao što je naveo u oglasu. Gledali su i neposjedovanje COVID potvrde te odbijanja cjepiva protiv COVID-a. Zdrav sam i radno sposoban, ali to nije dovoljno jer se u tom konkretnom uredu vježbenici trebaju cijepiti ako žele posao, što smatram eklatantnim primjerom diskriminacije po zdravstvenoj osnovi, objašnjava nam Ivan.
‘Ako ne pronađem posao, neću biti ni prvi ni zadnji koji ne radi u struci’
Ivan navodi kako je primijetio da se natječaji za posao preko HZZ-a, nakon što istekne datum do kojega se mogu javiti na oglas, ubrzo isti ponovno pojave.
– Smatram da su to fiktivni oglasi objavljeni zbog zakonske procedure i korištenja mjere pripravništva preko HZZ-a. Ta radna mjesta su popunjena, a oglas je objavljen samo zato jer mora biti objavljen. Nemoguće je da se na neke oglase nitko nije javio jer uvijek na razgovoru saznam da ima više kandidata, jednom nas je bilo čak 15, priča nam Ivan.
Kada smo ga upitali što će napraviti ako ne pronađe posao za koji se školovao, Ivan odgovara da tada neće biti ni prvi ni zadnji koji ne radi u struci.
– Sad je nemoguće bilo što napraviti. Upisao sam čak i tečaj njemačkog ne bi li si popravio šanse međutim bez iskustva vrlo je teško naći posao. Tijekom faksa trebalo je raditi u nekom uredu ili na neki drugi način biti vezan uz pravnu struku no da sam osim cjelodnevnog svakodnevnog učenja još nešto radio vezano za pravo – bacio bih se s 20. kata od muke. Ma nešto će se već naći, makar kao NKV, poručio je Ivan.
‘Moje je mišljenje da Pravni fakultet u Zagrebu uopće ne pripremi studente za ono što ih čeka nakon faksa’
Nakon Ivana razgovarali smo sa bivšom studenticom prava koja je pronašla posao nakon diplome, ali koja, kao i Ivan, smatra da Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu jednostavno ne priprema studente prava za tržište rada.
– Moje je mišljenje da Pravni fakultet u Zagrebu uopće ne pripremi studente za ono što ih čeka nakon faksa. Profesori inzistiraju na teoriji do najsitnijih detalja i učenju zakona napamet, što baš i nema smisla budući da se zakoni često mijenjaju. Naglasak bi trebao biti na tome da se shvati svrha određenog pravnog instituta kako bi ga kasnije znali primijeniti u praksi. Zato bi tijekom studija trebalo raditi puno više slučajeva kakvi će nas kasnije dočekati u praksi, tako primjerice funkcioniraju fakulteti u inozemstvu, objašnjava nam bivša studentica koja također želi ostati anonimna, a koju ćemo dalje u tekstu zvati Ana.
‘Često se dogodi da diplomirani pravnici izađu s faksa, bez da su ikada vidjeli kako izgleda tužba’
Dodaje kako tijekom pet godina studija na Pravnom fakultetu postoji samo jedan kolegij gdje se studentu susreću s nekakvim oblikom prakse.
– Zimski semestar pete godine studija predviđa da studenti upišu tri predmeta modula koji odaberu, dva izborna predmeta te praktične vježbe ili pravnu kliniku ili moot court. Ovo posljednje navedeno je zapravo jedina praksa s kojom se studenti susretnu tijekom cijelog studija. To nije dobro, studij bi trebao biti koncipiran na način da nas se upozna s praksom iz svakog predmeta kojeg učimo, npr. prolazeći slučajeve. Puno studenata se dogodi da ne odrade niti tu praksu na petoj godini, naime alternativa je otići na ERASMUS na jedan semestar, u kojem slučaju se predmeti položeni tamo uzimaju u obzir umjesto toga. Tako sam i ja napravila. Zato se često dogodi da diplomirani pravnici izađu s faksa, bez da su ikada vidjeli kako izgleda npr. tužba, istaknula je Ana.
‘S obzirom na veliku kvotu, pravo je lagano upisati, ali ne i završiti’
Dodala je kako je tako bilo prije tri godine i da se u međuvremenu možda nešto promijenilo što se prakse na Pravnom fakultetu tiče. Ona je studij završila u roku, dakle u pet godina što je izniman uspjeh s obzirom na težinu studija. Kako i sama kaže, upisna kvota na Pravni fakultet u Zagrebu je prevelika.
– Koliko ja znam kvota je 600 ljudi redovno, barem je tako bilo prije, i još oko 200 izvanredno. S obzirom na veliku kvotu, pravo je lagano upisati, ali ne i završiti i to dovodi do toga da svi oni koji ne uspiju upisati željeni fakultet na kraju završe na pravu. Takav velik broj studenata smanjuje kvalitetu studija. No, iako velik broj studenata za vrijeme studiranja odustane, da je broj pravnika prevelik dokazuje već i činjenica da kada šetate gradom, gotovo na svakom haustoru možete primijetiti tabelu odvjetnika/odvjetničkog društva. Tu govorimo samo o odvjetnicima, a gdje su još i svi oni pravnici koji se odluče ići putem izvan odvjetništva, priča nam Ana.
‘Razočarana sam s odvjetništvom općenito. Uvjeti su najčešće loši, a plaće su jako niske’
Ona radi kao odvjetnička vježbenica u jednom malom odvjetničkom uredu u Zagrebu više od tri godine, a taj posao dobila je vrlo brzo nakon što je diplomirala. Iako ju nisu tražili uvid u ocjene s faksa kao Ivanu, morala je proći testiranje.
– Oduvijek sam znala da ću nakon diplome karijeru započeti u odvjetništvu, najviše zbog toga što je to najbrži i najuobičajeniji put za polaganje pravosudnog ispita. Tijekom zadnje godine faksa sam studentski radila u jednom velikom odvjetničkom društvu kao student na ovršnim predmetima, no znala sam da ne želim nastaviti raditi u tom društvu kao vježbenik. Tako da sam nakon što sam diplomirala počela redovito pratiti stranice Hrvatske odvjetničke komore na kojima se objavljuju natječaji za odvjetničke vježbenike. U to vrijeme nije bilo puno aktivnih oglasa, pa sam osim što sam poslala CV i molbu u jedno 2-3 ureda koja su tražila vježbenike, poslala i nekoliko otvorenih molbi odvjetničkim društvima/uredima za koje sam bila zainteresirana iako nisu imali slobodnih radnih mjesta. Ja sam imala sreće s potragom, već nakon 1-2 dana dobila sam poziv za intervju i testiranje u jednom od ureda u kojem su tražili vježbenika. Posao sam odmah prihvatila, a to je ured u kojem radim i dan danas, 3 godine nakon. Tako da sam ja zaista imala sreće u potrazi za poslom, našla sam ga kroz par dana, navodi Ana.
Nakon što je ostvarila svoj cilj i položila pravosudni ispit, povećala joj se plaća, ali dodaje kako je, kao i većina njezinih kolega koje su se uspjele zaposliti, nezadovoljna statusom pravnika u Hrvatskoj.
– Razočarana sam s odvjetništvom općenito. Uvjeti su najčešće loši, radi se po cijele dane i ne poštuje se osmosatno radno vrijeme, niti se plaćaju prekovremeni, a osim toga plaće su jako niske. Prema kolektivnom ugovoru minimalna plaća odvjetničkog vježbenika bez položenog pravosudnog ispita je oko 4.300 kuna neto plus naknada za prijevoz, a s položenim pravosudnim svega tisuću kuna veća. Uskoro na snagu stupa novi kolektivni ugovor za koji su se kolege izborili, no prema njemu bi plaća trebala biti veća za oko 500 kuna. Smatram da je sramota što preostale stranke kolektivnog ugovora nisu pristale na veće iznose, pogotovo kada se uzme u obzir da je prosječna plaća u Gradu Zagrebu preko 8 tisuća kuna, zaključuje Ana.
