Studenti prije 11 godina pokrenuli peticiju da se sredi put preko pruge: Nije se ništa napravilo
Put na izlasku s borongajskog kampusa, gdje su se dvojica studenata popela na vagone pa poginula od strujnog udara, studenti tamošnjih fakulteta problematiziraju već godinama. Još 2011. krenula je inicijativa za izgradnju sređenog pješačkog prijelaza, uvjeti za veća ulaganja i rad stvorili su se tri godine kasnije, a posljednji se put o povezivanju željezničke stanice i Kampusa govorilo prije nepune tri godine. No, dogodilo se nije – ništa. Studenti nam prepričavaju kako i dalje prolaze kroz žbunje i raslinje, preko tuđih dvorišta, po oronulim stepenicama i, zapravo, svakog dana strepe da bi im se na putu do faksa, koji bi trebao biti dio dosadne svakodnevice, moglo dogoditi nešto strašno.
Sjeverna strana borongajskog kampusa koja izlazi na utabani put preko pruge (2017.)
Foto: Duje Kovačević, srednja.hr
Zagrebačka akademska zajednica ne pamti ovako teške dane. Fakultet hrvatskih studija oprašta se od dvojice tragično stradalih studenata, 21-godišnjeg Nikole Michaela Sušeca i 23-godišnjeg Jerka Kučića koji su, u dva dana razlike, stradali od strujnog udara na željezničkom kolosijeku nedaleko Kampusa Borongaj, gdje su studirali. Prema policijskom očevidu, obojica su se popela na vagon nakon čega je uslijedio smrtonosni udar električne energije; dok se Nikola još uvijek vodio kao nestali, Jerko ga je, s grupicom kolega, išao tražiti pa i sam nastradao.
Tragična je pogibija dvojice mladića odmah pokrenula priču o borongajskom kampusu, projektu koji je u akademskim krugovima bio najavljivan kao ‘hrvatski Harvard’, a danas nalikuje tek na ono od čega je nastao – zapuštenu, zaraslu jugoslavensku vojarnu. Kompleks je to sasvim neupitno nesređene infrastrukture, slabo prometno povezan s ostatkom grada, po mišljenju mnogih, neadekvatan za studiranje. Očigledan problem koji je djelomično doveo i do ove tragedije, je put kojim studenti s daljeg istoka grada – pogotovo četvrti Dubrava i Sesvete – dolaze do sveučilišnog kampusa.
Prije desetak godina krenula inicijativa
Put je to koji vodi preko pruge, kroz gusto žbunje i raslinje, navečer bez tračka svjetla osim bljeskalica na mobitelima; svi koji tu prolaze moraju prijeći preko putničkog željezničkog kolosijeka, a onda i teretnog koji je prepun vagona. I dok se nekolicina tih vagona nalazi na ugaslim kolosijecima, neki su na onima koji su još uvijek pod naponom. Upravo je jedan takav vagon bio mjesto tragične pogibije dvojice studenata. No, ovaj puteljak, žbunje i opasna željeznička pruga nisu nešto za što se saznalo nakon ove tragedije. Otkako je borongajskog kampusa, a otvoren je prije punih 15 godina, studenti su upozoravali na taj puteljak. Tako su još 2011. godine tadašnji studenti Fakulteta prometnih znanosti pokrenuli inicijativu, tražeći da zagrebačko sveučilišta poveže borongajski kampus sa željezničkom stanicom Trnava.
Zahtijevali su da se izradi pješački prilaz stanici kako bi studenti, koji žive na tom dijelu grada, koriste željeznicu ili pak autobusnu stanicu pored, mogli doći do javnog prijevoza. Ta je inicijativa u nekome trenutku došla i do rektorata. Imamo dokument koji dolazi s fakulteta Fakulteta prometnih znanosti i naslovljen na prorektora za razvoj i prostorno planiranje Bojana Baletića. U njemu se, zapravo, detaljno opisuje inicijativa, i sve što se traži od rektorata glede željezničke stanice i pješačkog prilaza.
– Iako je otvorenjem kampusa tek završila prva faza uređenja bivše vojarne Borongaj, smatramo da je hitno potrebno urediti još jedan postojeći ali u ovom trenutku neodržavani pješački ulaz u kampus i to sa sjeveroistočne strane. Time bi se povezala željeznička stanica Trnava (koja je u neposrednoj blizini) i kampus Borongaj. Ovim uređenjem pješačke staze studenti bi od Glavnog kolodvora Zagreb do prostorija svojih fakulteta mogli stići za manje od 15 minuta, stoji u dopisu.
Evo kako je trebalo izgledati rješenje
Predloženi pješački ulaz trebao je, prema navedenoj inicijativi, biti na sjeveroistočnom dijelu kampusa, svega par minuta hoda od željezničke stanice. Tu je zagrebačko sveučilište trebalo ugraditi vrata, od otprilike dva metra širine i izraditi dvjesto metara dugu pješačku stazu kroz ‘neodržavanu, travom i korovom zapuštenu ravnu livadu’.
– Pješački ulaz bi se tijekom večernjih sati mogao zaključavati ili nadgledati kamerom, čime nije potreban dodatni djelatnik zaštitarske službe. Predmetnom intervencijom omogućio bi se lakši pristup trenutno dislociranom kampusu studentima, nastavnom i nenastavnom osoblju te djelatnicima Studentskog centra. Trenutna situacija na terenu je nepogodna, naime, na sjeveroistočnom dijelu kampusa otvoren je dio granične ograde, a put do objekata kampusa je neodržavan. Unatoč tome, studenti i ostale skupine koriste navedeni ulaz kako bi ostvarili bolju prometnu povezanost i svoju dnevnu migraciju, stoji u dokumentu iz 2011. godine.
Kako su to zamislili prije jedanaest godina možete vidjeti na slici ispod koju smo izvukli iz navedenog dokumenta. Kako nam pričaju profesori s borongajskog kampusa, studenti su te 2011. bili pokretači inicijative. Pokrenuli su i odgovarajuću peticiju koja je imala baš široku podršku, a potpisali su je i mnogi profesori. Iako su reakcije isprva bile dosta dobre, kažu, ništa se poslije nije dogodilo.
Inicijativa Fakulteta prometnih znanosti iz 2011. za povezivanje stanice i borongajskog kampusa
Izvor: Dopis dekana FPZ-a od 14.9.2011.
Bivši rektor nam pojasnio kako je išao proces
Kako je spomenuta inicijativa nastala upravo tijekom njegova drugog mandata, kontaktirali smo bivšeg rektora i umirovljenog profesora Aleksu Bjeliša. Poslali smo mu dokument inicijative. Kaže nam kako se ne sjeća dopisa dekana Fakulteta prometnih znanosti, niti je do danas znao za prijedlog naznačen na priloženoj karti. Ipak, bivši nam rektor pojašnjava kako su funkcionirali planovi za prometnu povezivanje borongajskog kampusa i ostatka grada, od samih početaka.
– Tema prometne infrastrukture, uključujući i pješačko-biciklističke segmente, bila je inače aktualna već 2007. godine kada su tri sastavnice preseljavale na Borongaj. Koliko se sjećam, tada je bilo u prvom planu osigurati adekvatnu komunikaciju s južne i istočne strane, što je i rezultiralo uvođenjem nove ZET-ove autobusne linije. Frekventna željeznička pruga na sjeveru bila je i ostala trajna i opasna prepreka, koja u tom dijelu grada permanentno sprečava, još i više nego u zapadnom dijelu Zagreba, zbog skromnijih postojećih infrastrukturnih rješenja, prirodno povezivanje Peščenice, uključujući i Borongaj, i Maksimira, i za koju provizorne intervencije lako mogu prouzročiti nove opasnosti, i tako donijeti više štete nego koristi, stoji u odgovoru bivšeg rektora Bjeliša za naš portal.
Komunikacija duž pruge, koja se odnosi na nove brze gradske vlakove, kao i podzemne prolaze preko pruge, ušla je, kaže nam Bjeliš, u prostorno-arhitektonsko rješenje izgradnje borongajskog kampusa koje je odabrano te 2011. godine.
– Tek u ljeto 2014., tri mjeseca prije kraja tadašnjeg rektorskog mandata, je s predsjednikom Vlade RH g. Milanovićem potpisan ugovor o darivanju Borongajskog zemljišta Sveučilištu u Zagrebu, čime se otvorila mogućnost realizacije tog projekta, i to kroz tri etape. Prva etapa je, koliko se sjećam, uključivala izgradnju studentskog doma u sjeverno-istočnom dijelu borongajskog prostora, što bi značilo i gradnju odgovarajuće nove prometno-pješačke infrastrukture, pojasnio je bivši rektor planirane etape razvoja borongajskog kampusa.
‘Pri prelasku pruge, noga mi je zapela…’
Borongajski kampus izgleda, više manje, isto kao i na početku. Možda još i malo gore, budući da je proteklo vrijeme ostavilo svoj trag. Posljednjih put se izgradnja pješačkog prijelaza na sjeveru Kampusa preko koridora Hrvatskih željeznica, koji bi vodio upravo na stanicu vlaka, spominje u izmjenama urbanističkog plana uređenja iz 2019. godine. Kako doznajemo, iste su godine HŽ Infrastruktura, Grad Zagreb i Sveučilište u Zagrebu potpisali sporazum o zajedničkom ulaganju, Tim se sporazumom okvirno dogovorila i izgradnja željezničkog stajališta te pripadajući pješačko-biciklistički nathodnik, koji bi išao preko kolosijeka. Tri godine kasnije, i dalje sve stoji na mjestu. Studenti još uvijek prolaze neprohodnim putevima i praktički se svakodnevno izlažu opasnosti.
– Autobusnom linijom 269 dolazim do stanice Mlinar, tamo prolazim ispod pothodnika, preko pruge pa pješke kroz šumu do kampusa. Dobar je dan ako ne pada kiša, onda je još gore hodati tim putem. Obuća skoro uvijek promoči pa sam zbog toga često mokrih nogu sjedila na predavanjima. Smatram da nije prihvatljivo da studenti prolaze takvim putevima do faksa. Za taj put znam tek nekoliko godina zahvaljujući kolegici s faksa. Put uštedi puno vremena i najbrža mi je ruta do kuće/faksa, ali jednako tako i opasnija. Osim toga, kako bi uopće došli do stanice/šume, moramo proći kroz dvorište obitelji koje žive odmah uz prugu. Njima to ne smeta i kada su vani pozdrave studente, ali to ne smanjuje osobni osjećaj neugode dok prolazim, prepričava nam studentica Fakulteta hrvatskih studija, koja je željela ostati anonimna.
Najviše ju smeta, kaže, što taj put od pruge do Kampusa nema ama baš nikakve rasvjete. Studenti se po mraku oslanjaju na bljeskalice na mobitelima koje često nisu dovoljne.
– Žure i trče zbog nelagode i kako bi uhvatili bus i došli u civilizaciju. Nedavno sam žurila na bus i pri prelasku aktivne pruge, noga mi je zapela te sam je natukla. Da ne kažem koliko puta sam se saplela o korijenje i granje po podu u šumi i na putu. Osim toga, prije nekoliko mjeseci stvorili su se ti neupotrebljivi vagoni na neupotrebljivim tračnicama. Od kad su tamo stvaraju mi osjećaj jeze jer na sebi imaju nekoliko piktograma opasnosti. To je zapravo jedini razlog zbog kojih sam ozbiljno shvatila opasnost tih vagona, prepričava nam.
Problemi su i drvene stepenice nakon šume, pucaju i nestabilne su. Moglo bi se, zapravo, nabrajati do jutra. Iako je borongajski kampus na pogodnoj lokaciji i sadrži dobre fakultete, kaže naša sugovornica, menzu, kafić, knjižnicu, sve što studentu treba, uvijek bi se moglo uložiti u nešto više, kao primjerice put koji mnogi studenti koriste kako bi došli i otišli s faksa. Naša studentica smatra da je to prvo oko čega se nadležni trebaju dogovoriti i izgraditi.
@tbhuh|tw| Video je snimljen negdje prošle godine na jesen, davno prije nesreće.♬ rises the moon – liana flores
‘Prijelaz preko pruge je, ne pretjerujem, svaki put jednako stresan’
Razgovaramo i s Majom, studenticom Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta kojoj je put preko ‘šumice’ svakodnevna rutina pri dolasku i odlasku s faksa. Još prije nego je upisala studij znala je da postoji ta ‘prečica’. Prvi put kad je tamo prolazila, kaže nam, bila je prestravljena i to ne samo zbog pruge, već zbog toga što uvijek fali neka stepenica, prolazi se kroz dvorište nepoznatih ljudi, a veći dio puteljka čini mračna i blatnjava šuma koja završava propadnutim zgrada i znakom ‘kretanje na vlastitu odgovornost’.
– Prijelaz preko pruge bez semafora, silazak po strganim stepenicama, prolazak kroz dvorište, a onda 50+ metara hodanja po staroj pruzi sa stogodišnjim vagonima, ulazak u šumu gdje je put širok max za jednu osobu, kroz granje, strgana debla, šljunak, uz nekolicinu zbunjujućih križanja, do još jednih propadajućih stepenica, kroz još malo raslinja, i tek si onda na sasvim stražnjoj strani Kampusa. Ne čudi činjenica da sam nakon kasnovečernjih predavanja radije do kuće kružila cijelim gradom nego išla tim putem, prepričava nam Maja.
Ovo nije prihvatljivi put za studente, kaže, ali oni ga često odabiru jer je isplativiji. Alternativa je, zbog slabe prometne povezanosti za one koji žive na krajnjem istoku grada, primjerice u Sesvetama, je kružiti preko polovine grada, kroz nekoliko buseva i tramvaja.
– Najviše me smeta to što nas taj put dosta ograničava, a okolni put zaista nema smisla. Recimo, kiša je, snijeg, a ti moraš na faks kroz šumu. Nebrojeno puta sam kući došla s promrzlim i mokrim nogama, bez obzira na vrstu obuće, a vječito prije predavanja razmišljam o tome što obući temeljeno na tome kakvo je vrijeme bilo zadnjih dana i je li moguće da je šuma poplavljena. Super mi je i kad drugi kažu da idem okolo, što mi produžuje putovanje za još sat vremena, uključujući razna kašnjenja i nedolaske buseva. Nije baš lijepo ni čuti šuškanje grmlja za koje ne vidiš uzrok, pogotovo u kasnim satima. Uz to, svaki put me ulovi i neugoda upravo zbog prolaska kroz tuđe dvorište, a i prijelaz preko pruge koji je zaista, ne pretjerujem, SVAKI put jednako stresan, kaže nam naša sugovornica.
Borongajski kampus čini se kao idealno mjesto, smatra, zbog velikog prostora, dosta studenata na jednom mjestu; to bi zapravo mogao biti mali gradić, ali ima svoje negativne strane, od kojih je jedna svakako taj put na kojem nikad baš ne znaš što te i gdje čeka.
Ispravak teksta 23.3.2022. u 10.05 sati
U prethodnoj verziji ovoga teksta, u dijelu s izjavama bivšeg rektora Alekse Bjeliša pogrešno je bilo napisano da na natječaju 2011. nije odabrano prostorno-arhitektonsko rješenje u koje je ušla izgradnja podzemnih prijelaza preko pruge na borongajskom kampusu. Točna informacija je da te 2011. na natječaju jest odabrano upravo prostorno-arhitektonsko rješenje u koje je ušla izgradnja podzemnih prolaza preko pruge.
