Studenti su nam otkrili koliko čitaju literaturu nevezanu uz faks i što su zadnje pročitali
Kada ste posljednji put posudili knjigu u knjižnici i čitali ju zato što to želite? Koliko često uopće čitate nešto, što ne morate? Nešto što vam nije dio obavezne (ili izborne) literature za faks, ili da nije lektira? Čitaju li se uopće lektire? Koliko često čitamo?
foto: Pexels; cottonbro
Naše doba je vizualno doba. Kao što su nekada generacije prije nas uz ručak obavezno čitale omiljeni roman i noći provodili uz slabo svijetlo i omiljene likove, tako mi danas uz ručak gledamo YouTube videe, a noći provodimo bingewatchajući omiljene serije. Iako se čini da se puno toga promijenilo, i nije baš.
Jedino što se promijenilo jest to što se promijenilo ono što nam odvlači pažnju. Tko zna što će biti kroz dvadesetak godina, kako ćemo mi jednog dana pametovati? Hoćemo li mi poticati da se u školama gledaju YouTube videi? Sjetimo se samo, nekada je i rekreativno čitanje bilo nešto što se nije poticalo, čak je na trenutke bilo i zabranjeno.
Neki će reći da je situacija danas kritično loša, ali je li to zaista tako? Odlučili smo pričati s nekoliko studenata i provjeriti kakve su njihove navike čitanja, ako ih uopće imaju. Što se uopće čita ovih dana? Puno pitanja, a sada i puno odgovora.
– Kao mala sam jako voljela čitati, a onda sam nekako kroz srednju školu izgubila volju. No, prošle godine sam otkrila da na Goodreadsu mogu samoj sebi postaviti godišnji cilj pročitanih knjiga, a budući da moooožda obožavam svaku stvar u svom životu pretvoriti u natjecanje, ubrzo mi se vratila volja. Do sad sam pročitala 16 od 40 knjiga, a morat ću ubrzati tempo sad dok još nisu počeli kolokviji. Na Goodreadsu pratim par prijatelja i booktubera, tako da već imam ogromnu to-read listu. Uglavnom gravitiram prema fikciji, no dat ću šansu svakoj knjizi koju mi netko predloži. Moje trenutačne top tri knjige su Trainspotting od Irvina Welsha, Črna mati zemla od Kristiana Novaka i Kad jaganjci utihnu od Thomasa Harrisa, a počasno mjesto ima knjiga koja me uvijek rasplače, Aristotel i Dante otkrivaju tajne svemira od Benjamina Alire Sáenza, otkrila nam je Tina (22) s PMF-a.
Interna natjecanja
Najbolja natjecanja su ona koja imate – sami sa sobom. Jedina osoba s kojom biste se trebali uspoređivati zapravo i jeste vi sami, pa ako ćete već tražiti takvu motivaciju za čitanje, ovo nije loša opcija. Četrdeset knjiga godišnje znači i više od tri knjige mjesečno, što je dosta ambiciozno. S druge strane, postoje i drugi ekstremi.
– Iskreno, ako mi se nešto ne čita, ne pročitam to niti ako je obavezno. Na faksu nemam često taj problem jer studiram nešto što me zanima pa većinom čitam to jer moram a i jer želim. Osobno imam jako nekonvencionalan stav da dugačkim književnim formatima (više od 250 stranica) nije mjesto u 21. stoljeću zbog ubrzanog načina života prosječnog čovjeka. Osobno preferiram poeziju i kraće romane/novele. Zadnje što sam čitala je antologija Janka Polića Kamova, ali i na mobitelu imam najdraži roman (Bijeg) koji pročitam svako toliko ispočetka. U čitanju me najviše sprječava manjak vremena. Jednostavno volim što prije dovršiti knjigu kada ju počnem čitati, a opet samo čitanje da bih nešto pročitala bez da to shvatim nije potpuni doživljaj. Najveća zakasnina mi je iznosila 30-ak kn u prvom razredu gimnazije za knjigu Fahrenheit 451. Posudila sam ju jer je bila izborna lektira i ironično, nikad ju nisam pročitala, ispričala nam je Maria (19) s Filozofskog.
Istina je da je danas jako teško naći vremena za čitati, a još je teže skoncentrirati na čitanje. Nije to samo vaš problem, već nešto što muči velik broj ljudi. O tome se provode razna istraživanja, od kojih su neka pokazala da je zaista moguće da je došlo do promjene u funkcioniranju ljudi, pa je dubinsko čitanje dugačkih tekstova postalo izazov. Više o tome možete pročitati ovdje, u jednom vrlo poznatom članku autora Nicholasa Carra.
Osim toga, sasvim sigurno je teže čitati ono što želite, kada puno vremena morate trošiti na čitanje obaveznih materijala. I dok su u osnovnoj i srednjoj školi lektire bile glavna gnjavaža, na faksu su u pitanju ipak veći volumeni, često s puno težim jezikom – onim stručnim.
Čitanje u školi?
– Češće čitam ono što moram čitati (za faks), a ono što želim čitati, čitam preko ljeta kad se riješim ispita. Tako to funkcionira od srednje škole i čak mi ni nije loše to jer se stignem jako zaželjeti “neobaveznih” knjiga. Obično kada čitam što želim, čitam neke krimiće iako bih voljela čitati i druge žanrove, ali eto nikako da stignem do njih. Mislim da je zadnja knjiga koju sam pročitala bila od Jo Nesbøa, čini mi se da se zove Ponoćno sunce. Bila je okej, ali nije me oduševila, očekivala sam malo više. Najgora knjiga? Uf, pada mi na pamet jedna od Sidneyja/Sheldona, ali se uopće vise ne sjećam kako se zove. Mislim da je navika čitanja dosta individualna. Čini mi se da pred jedno pet godina i ranije, ljudi mojih godina nisu baš čitali, a sad mi se čini da dosta mojih vršnjaka čita kad ulovi vremena, tako da mi se ne čini da je tako rijetka ta navika čitanja. Mislim da sam u školi imala dosta toga za čitati i nije mi nedostajalo materijala, tako da mislim da ne fali naglaska na čitanju. Meni je osobno bilo previše toga za učiti i čitati istovremeno i to mi je predstavljalo tlaku u tom trenutku, a ne zadovoljstvo i gušt, požalila nam se Lea (25) s Medicine.
Problem s čitanjem se ustvari stvara već u osnovnoj školi, kada se iz razno raznih razloga, ne stvaraju zdrave navike čitanja. Čitanje nikada ne bi smjelo biti kazna, već sredstvo za otkrivanje svijeta. Kako to postići?
– U četvrtom razredu osnovne sam posudila Družbu Pere Kvržice koju dan danas nisam vratila… Jednostavno sam skroz zaboravila na tu knjigu dok ju nisam našla u nekom ormaru tri godine nakon posuđivanja. Jedna od najgorih knjiga koju sam u zadnjih godinu dana pročitala je Dadilja od Leile Slimani. Uopće nisam kliknula s knjigom, kad sam ju završila jedina misao u glavi mi je bila ‘????’. Da me netko sad pita o čemu je bila knjiga, ne bih znala reći. Mislim da je dosta naporno čitati kad moraš čitati. S druge strane, smatram da bi škole definitivno trebale na neki način poticati učenike na čitanje. Možda da svaki mjesec učenik treba posuditi jednu knjigu po volji. Ne mora ju pročitati, samo posuditi. Time se ne stvara pritisak, ali postoji nekakav poticaj, mišljenje je Tine (22).
