Studentica u Londonu: Gimnazije u Hrvatskoj daju širinu, no problem je akademsko obrazovanje
Sve češće čujemo brojke Hrvata koji su otišli ‘trbuhom za kruhom’ u neku drugu državu i sve češće se priča o nekakvim načinima kako zadržati mlade u državi. Eva Popović nije čekala da završi fakultet u Hrvatskoj, čeka na burzi mjesecima i ode van biti čistačica. Tek joj je 20, završava prvu godinu preddiplomskog u Londonu i ne planira se vratiti. Što nam je otkrila o Londonu, aktivizmu i studiranju možete pročitati u razgovoru, a u fotogaleriji možete pogledati neke od njezinih radova.
Galerija 8 Fotografija
Otvori
Za neke je studij u inozemstvu san. I najčešće ostane samo na snovima. Nedostatak informacija, pomalo lijenosti da se informacije potraže, i puno straha od nepoznatog. Prije udarnih ispita Državne mature, upisivanja nekog faksa, iz prve ruke doznajemo o studiranju u Londonu, kako do toga i zašto se (ne) vratiti.
Eva Popović dolazi iz Osijeka gdje je završila gimnaziju, a trenutno se nalazi u Londonu. Brucošica je, bavi se umjetnošću i aktivizmom, a o svom putu do Londona nam je sama ispričala.
‘Sama sam istraživala koje su kvalifikacije potrebne’
Iako je već dvije godine u Londonu, ovo joj je prva godina preddiplomskog studija, smjera ilustracije i vizualni mediji na University of the Arts London. Prethodnu godinu nije potrošila isključivo na obilaske grada, već je stekla diplomu u grafičkom dizajnu što joj je bila kvalifikacija za upisivanje preddiplomskog.
Odlučiti otići toliko daleko od doma na studij nije mala odluka, a nije ni laka. O upisivanju studija u inozemstvu je počela razmišljati u drugom srednje kada je i krenila istraživati koje su joj mogućnosti i kakvi su procesi upisivanja. Druga opcija je, ne njezinom voljom, bio Ekonomski fakultet u Zagrebu.
– Kao maturant, odlučila sam zbog pritiska koje mi je stvarao otac
prijaviti ekonomiju u Zagrebu, ali nikada si ne bih oprostila da nisam
probala upisati ono što me iskreno zanima. Fakultet koji sam odabrala
peti je najbolji na svijetu, mislila sam ako me tamo prime onda mi je
suđeno da se bavim umjetnošću. Poslala sam prijavnicu i dobila odgovor
unutar dva mjeseca, odluka je bila spontana. Dulji je bio proces
razumijevanja da se to stvarno događa, da sam stvarno primljena, objašnjava Eva.
Za sam proces prijave kaže da je bio jednostavan, iako je bilo teško shvatiti kako funkcionira.
– S obzirom da sam se prijavljivala individualno, nevezano za srednju
školu ili UCAS, prijavnicu s portfoliom slala sam direktno na fakultet.
Potrebne informacije nisam dobila u srednjoj školi, sama sam istraživala
koje su kvalifikacije potrebne. Prijava je bila relativno jednostavna,
ali o mom stvarnom odlasku ovisile su ocjene na maturi i dobar rezultat
na testu iz engleskog, koji je trebao biti polagan nevezano za maturu.
Bilo je teško razumijevati kako proces funkcionira usporedno s tim kako
se događao, ali vrijedilo je, nadodaje.
‘Gimnazije u Hrvatskoj daju širinu, no problem je akademsko obrazovanje’
O svom fakultetu ima samo riječi hvale. Pomogao joj je da se razvije kao osoba, neprestalno radi i uživa u tome, a svoj hobi i dalje smarta hobijem, nešto čime se bavi iz užitka, a ne poslom.
– Sretna sam, nema drugih riječi kojima bih mogla opisati ovo iskustvo, govori Eva o svom fakultetu.
Ipak, da nije mala stvar otići na studij u glavni grad Engleske, dokazuju i razlike između načina predavanja, ali i odnosa između profesora i studenata.
– Profesori su mentori, oslovljavamo ih imenom, a odnos je ravnopravan.
Postoje da bi nas usmjerili ako je potrebno, ali generalno smo
prepušteni sami sebi. Ne slušam teoriju, sve je orijentirano na praksu i
rad u studiju. Teorija koja i postoji, orijentirana je na aktualne
stvari. U srednjoj sam školi dobila dobro generalno znanje koje koristim kada
radim i sada, što je pozitivna strana hrvatskog obrazovnog sustava –
gimnazije daju širinu, no problem je akademsko obrazovanje gdje se ta
širina ne sužava i orijentira na nešto specifično i ne donosi dovoljno
prakse, nadodaje.
Svijest o vlastitom socijalnom okruženju ju je navela na aktivizam
Uz sve obaveze koje ima na faksu, uspijeva se baviti i aktivizmom. Socijalističkoj radničkoj partiji (SWP) se pridružila prije nekoliko mjeseci, kaže ne nužno zbog socijalističke ideologije, već jer su odlična platforma za aktivizam. I dok se kod nas stvari samo kuhaju, u Londonu se studenti javno prozivaju na prosvjede.
– S dvoje drugih studenata vodim organizaciju na faksu koja je ogranak partije – organiziramo sastanke s govornicima na određene teme, pozivamo ljude na prosvjede, skupljamo potpise za peticije i slično. Bitno je održavati uključenost studenata u pitanja koja se tiču ne samo nas kao ugrožene skupine, vec svih ugroženih i boriti se protiv svih oblika rasizma i opresije, naglašava važnost i potrebu za aktivizmom.
‘U Hrvatsku se ne želim, niti mogu vratiti’
Iako je ovdje odrasla, nema se namjeru nakon završenog studija vratiti u Lijepu Našu. U potpunosti je svjesna šansi koje imaju mladi umjetnici, te da postoje vrlo talentirani ljudi koji nažalost nemaju priliku zarađivati od svojih radova, a to nije plan koji ona ima za sebe. Jednako je tako i svjesna koliko se njezin fakultet cijeni u Hrvatskoj, a koliko u inozemstvu. Mnogi ovdje još uvijek žive s mišljenjem da je dizajn čisti zanat, a ne nauk koji zahtijeva puno više, od inovacija i ambicija, do kombinacije teoretskog i praktičnog znanja.
– Akademsko obrazovanje koje stječem sada je priprema za rad u industriji.
Uzimajući u obzir da je Engleska uređeno društvo, ima prostora za
umjetnost i kulturu, a industrija dizajna u Londonu zarađuje gotovo isto
koliko i financijski sektor. Studirajući ilustraciju ne ograničavam se
samo na tip poslova vezan uz to, ona je narativni alat koji koristim da
bih stvorila vizualna djela. Moja profesija je puno više od
razumijevanja photoshopa i sličnih programa – radi se o vizualnom
rješavanju problema.
