Studentica ZŠEM-a otkriva ljepote i izazove humanitarnog rada u srcu Afrike
U mjesecu u kojem volonteri cijelog svijeta slave svoj dan mi smo pronašli jednu mladu djevojku koja je dala svoje vrijeme, rad i novac kako bi tijekom 40 dana provedenih u Keniji pomagala onim najpotrebitijima. Ovo je njena priča.
privatna arhiva
UN je 17. prosinca prije 29 godina donio odluku kako volonteri diljem svijeta trebaju imati svoj dan te je opća skupština odredila da se on obilježava 5. prosinca. Određen, obilježen na neki način prosinac se smatra danom ove humane skupine ljudi čiji se doprinos osjeti na lokalnoj, nacionalnoj i internacionalnoj razini.
Usprkos lošoj ekonomskoj situaciji koja vlada u Lijepoj našoj, sve veći broj ljudi, poglavito mladih, se uključuje u volonterske aktivnosti u zemlji i svijetu.
Uhodanim stopama humanosti ovog ljeta je krenula i Laura Erceg, 24-godišnja studentica ZŠEM-a. Umjesto da ljeto iskoristi za odmor, kupanje i sunčanje u rodnom Dubrovniku, ona je provela 40 dana u Kitaleu, malom mjestu u Keniji, gdje je predavala u nekoliko škola te pomagala u sirotištima. Iako sramežljiva, mlada Dubrovčanka je odlučila s nama podijeliti kako je došlo uopće do njenog ulaska u volonterski svijet.
– Prije nekog vremena slučajno sma naletjela na stranicu humanitarne udruge Plavi Anđeo koja pomaže siromašnima u Africi i Indiji. Prvo sam se odlučila sponzorirati djete iz programa, a nakon razgovora s predsjednicom udruge uključila sam se i u rad. Na sastanicima se iz tjedna u tjedan pričalo o projektima kojima bismo pomogli djeci iz Kenije i Ugande, no iako je postojala želja za odlaskom, uvijek mi se to činilo daleko i nemoguće. Nisam mislila da će se to ikada dogoditi. No nakon samo par mjeseci u udruzi sve se posložilo na najbolji mogući način i san mi se ostvario kada sam se najmanje nadala, priča nam Laura.
Teško je učiniti nešto konkretno, ali trudili smo se da im pružimo najpotrebnije
‘Prekrasan je osjećaj kada znaš da si zaslužan za nečiji osmjeh i sreću’
Buduća ekonomistica se zajedno s kolegama duže vrijeme pripremala za ono što je očekuje na afričkom istoku, no Europljanima je teško povjerovati i percipirati kako se ‘dolje’ živi sve dok to ne vide i ne osjete na svojoj koži.
Kulturalna razlika, ali i prisutnost istinskog teškog siromaštva je nešto na što se svakako treba priviknuti. No Erceg je to pošlo za rukom te je aktivno sudjelovala u razvoju i oplemenjivanju lokalne zajednice.
– Radili smo u nekoliko osnovnih škola, sirotištima te jednoj srednjoj školi. Osnovno je bilo podučavanje engleskog jezika, a kasnije smo radili i na njihovim socijalnim vještinama jer smo uvidjeli koliko im je to potrebno. S najmlađima smo učili kroz igru, pomagali im oko domaćih zadaća i slično. Mislim, jako je teško u mjesec i pol učiniti nešto konkretno, ali trudili smo se pomoći im da dođu do onoga što im je najpotrebnije, prepričava mlada Dubrovčanka svoja afrička iskustva.
Osim predavanja u školama, kaže, družila se s lokalcima i upoznavala njihovu kulturu te način života.
‘Nemaju ništa, a uvijek su veseli i nasmijani’
Ipak, najviše od svega je se dojmio rad u Grace Heal Highschoolu, odnosno pozitivna energija srednjoškolaca koji su je pohađali.
– Nemaju ništa, a uvijek su veseli, nasmijani, nevjerojatno susretljivi. Kada sam prvi put čula da moram raditi sa srednjoškolcima bila sam zabrinuta. Nisam znala što njima predavati, ali bio je dovoljan jedan susret da poželim svaki dan biti u toj školi. Nisam mogla vjerovati koliko su željni znanja. Znali smo ih tjerati da izađu iz učionice nakon tri sata predavanja, ističe Erceg dodavši kako je osim male razlike u godinama posebnu povezanost s djecom iz Grace Heal Highschoola osjetila zbog teških životnih priča.
– Nikada neću zaboraviti razgovor s curama u školi koje su nam otvorile dušu i pričale što ih muči. Slušati ih kako kroz suze govore kako ponekad danima nemaju što jesti, kako žive bez roditelja i kako ne znaju hoće li uspjeti završiti školu je zbilja potresno. Tek tada sam shvatila da ja, a i većina nas, nema problema u životu. Nakon svega mogu reći da su oni mene puno više naučili nego ja njih. Izvukli su iz mene ono najljepše i samo se nadam da ću im to moći vratiti i pomoći da ostvare snove, emotivno kaže naša sugovornica.
Nakon povratka traži sponzore za djecu u Africi
Naravno, njena misija nije završila odlaskom s aerodroma u Nairobiju. Ona sintagma ‘kad te Afrika uzme nikad te ne pušta’ vrijedi i u Laurinom slučaju pa je ona po povratku u Hrvatsku zajedno s kolegama nastavila svoje djelovanje kako bi i dalje pomagala učenicima iz spomenute srednje škole.
Iako većina humanitaraca fokus stavlja na najmlađe, ova djevojka na stvari gleda nešto drugačije. Vjeruje kako je upravo tinejdžerima bitno pomoći kako bi nesmetano završili školu i imali makar jedan obrok dnevno.
– Moram priznati da nisam mislila da će biti ovako teško pronaći im sponzore. Ljudi žele malu, slatku djecu, a nisu svjesni da je velika pomoć potrebna i ovim srednjoškolcima koji su u svojim najtežim godinama i ako im mi ne pomognemo, nitko neće. Većina ih neće završiti školu niti imati život dostojan čovjeka, pri kraju našeg razgovora Laura je otvorila dušu i otkrila kako je i dalje u kontaktu s ljudima iz Kenije.
– Najviše sam u kontaktu sa Sharon i Felixom koje smo ja i moja obitelj odlučili sponzorirati, ali često se čujem is a Emanuelom, našim koordinatorom te ravnateljem Grace Heal Highschoola, priča Laura koja se bavi završavanjem fakulteta, no i dalje sluti da njena afrička priča nije gotova.
Kao što nam sama otkriva još za boravka u Kitaleu razmišljala je kada će se ponovno vratiti. Jedan dio svoga sna je ispunila, no Afriku sanja i dalje. Afrika je još uvijek privlači.
– Volontiranje u Keniji je nešto predivno. Teško mi je to riječima opisati, a još teže opisati osjećaje u srcu kada se sjetim svi tih ljudi koje sam upoznala i vremena koje sam s njima provela. Teško mi je objasniti što vam daje spoznaja da sva ta djeca iščekuju kada ćete se vratiti u školu, upijaju svaku vašu riječ i treba im tako malo za sreću ili, pak, osjećaj koji mi je ispunio tijelo kada sam upoznala Lovisu, djevojčicu od koje je cijela priča počela. Ti su trenuci neprocjenjivi . Nadam se da ću se vratiti u Keniju i da će se to uskoro dogoditi te da ću za njih moći učiniti nešto puno konkretnije, zaključila je mlada volonterka.
Ukoliko želite pomoći djeci iz Kitalea više saznajte na ovom linku.
Galerija 5 Fotografija
Otvori
