Studentski centar opet priča bajke o prodaji domova, a naš upit ignoriraju
Prije dvije godine pronašli smo 133 oglasa za kupovinu ili prodaju mjesta u domovima. Prijavili smo to, s imenima oglašivača, Ministarstvu znanosti i obrazovanja, Sveučilištu u Zagrebu i Studentskom centru. Sve to rezultiralo je kontrolama u kojima je iz domova (trajno) izbačeno tek 12 studenata. No, to nije spriječilo SC da i ove godine, nakon još jedne od naših priča o kupoprodaji ležajeva u studentskim domovima, izbaci generičko priopćenje o mehanizmu kontrola i izbacivanju studenata. Na naše pitanje o tome rade li na nekom dugoročnom rješenju ovog problema – nemaju ili ne žele ništa reći. Od Ministarstva smo, pak, na isti upit, dobili lekciju o tome kako funkcionira javno savjetovanje.
Foto: Pixabay.com
Kupoprodaja mjesta u studentskim domovima moralni je i pravni problem. Problem s kojim se institucije obično niti ne pokušavaju zabaviti, barem ne van ‘comfort zone’ koju su neefikasnim pretpostavkama uspostavili prije desetak ili više godina.
Studentski centar nema odgovor na naša pitanja?
Taj smo problem, u njegovu punu odjeku i sjaju, navedenim institucijama posebno servirali prije 2 godine. Tada smo im uputili imena ljudi koji su objavili 133 oglasa za kupoprodaju mjesta u studentskim domovima u Zagrebu. Od Studentskog centra u Zagrebu dobili smo kopipejstanu izjavu koja je, u istom obliku objavljena mjesecima prije na drugom portalu, a i potpisale su je dvije različite osobe. Potom su tijekom godine proveli nekoliko kontrola uslijed kojih je izbačeno tek 12 studenata, iako je oglasa za kupoprodaju, onih koje smo pronašli u prvih nekoliko dana, bilo barem deset puta više. K tomu, nakon saslušanja, neki od tih 12 studenata vraćeni su u dom.
Prošle su dvije godine, kupoprodaja i dalje cvjeta. SC i dalje ne radi ništa osim tih kontrola koje, kao što smo vidjeli iz priloženog, čak ni kada su im servirana imena većine počinitelja, nisu efikasne niti toliko da uhvate i adekvatno sankcioniraju 10% onih koji krše propise. Centru smo stoga ovih dana poslali dosta škakljiv upit.
Tražili smo ih da nam objasne imaju li u vidu dugoročno rješenje, odnosno mehanizam koji bi spriječio prodaju domova. Pitali smo ih i, ako to rješenje postoji, zašto nije još implementirano, a ako ne postoji – zašto ne postoji. Za primjer smo uzeli Studentski dom u Varaždinu koji koristi elektronsku kontrolu ulaza i izlaza u dom, uza što postoje i redovne kontrole soba, čime je efikasno i (gotovo) u potpunosti isključena mogućnost kupoprodaje.
Iz SC-a ovoga puta nismo dobili niti kopipejstan odgovor. Samo šutnju. Zato su nekoliko dana nakon izdali priopćenje u kojem, pazite sad, upozoravaju studente da ne smiju kupovati ili prodavati mjesto u domu te im, pazite tek ovo, najavljuju intenzivne kontrole netom nakon useljenja u domove.
Toliko o Studentskom centru u Zagrebu.
Ministrica nam dijeli lekcije o javnim raspravama
Tada smo, prije dvije godine, u samim počecima mandata aktualne ministrice resora Blaženke Divjak, od Ministarstva dobili dosta ambiciozan odgovor na upit o kupoprodaji domova. Takvo su postupanje najoštrije osudili te naveli kako će u suradnji s nadležnim Studentskim centrom u Zagrebu raditi na sprječavanju sličnih slučajeva.
Dvije godine nakon, kupoprodaja, ponavljamo, cvjeta. Ministarstvo smo podsjetili na njihovo de facto nestalo obećanje o suradnji sa SC-om na sprječavanju kupoprodaje te ih pitali je li ikada došlo do nekog dugoročnog rješenja. Od njih smo prvo dobili detaljne informacije o javnom savjetovanju za Pravilnik o subvencioniranom smještaju za studente i načinu na koji smo se mogli uključiti u raspravu dok je trajala. Dobili smo, dakle, lekciju o javnom savjetovanju. Osim toga, ponovili su odredbu spomenutog Pravilnika prema kojemu je sankcija za zloupotrebu stanarskog prava u domovima trajno izbacivanje iz doma.
U nekoliko riječi, sami smo si krivi što nismo, valjda kao portal ili redakcija ili svi ponaosob, uputili komentar u javnu raspravu i odradili i ono malo ministričinog posla u ovom slučaju, i to prijedlogom briljantnog rješenja koji uopće već godinama ne postoji u gradu u kojem je ona živjela i radila kao sveučilišni profesor. A ono obećanje koje je izrekla prije dvije godine otišlo je, valjda, u zastaru.
*Komentar je stav autora
