Mnogi će potvrditi da je upravo studentsko razdoblje najzanimljivije i najljepše razdoblje u životu. Tada ste dovoljno odrasli da razumijete svijet oko sebe i da imate potpunu odgovornost, no još niste u ozbiljnom ‘svijetu odraslih’. To uključuje i odlaske s pijanke direktno na posao, prisjeća se svih svojih studentskih dana Robert Šakić. Na portalu szssplit.hr, ovaj mladić ispričao je što zapravo znači biti student.
Njegovu priču vam donosimo u cijelosti.
Tisuće popušenih cigareta za sve ispite
Zadnji ispit. Kad se krene studirati, zvuči tako daleko i takonedostižno, ali polako, korak po korak, dođe se i do njega. Kao da se gradi most. Proces je dug i mukotrpan, ali u konačnici se stigne na drugu obalu. Tisuće i tisuće naučenih stranica, nebrojivo mnogo izgubljenih živaca, prolivenog znoja…
Ukoliko ste i pušač, o financijama nećemo pričati. Od količine popušenih cigara mogao se do sada pristojan auto voziti. A i pluća su mogla biti u mnogo boljem izdanju, no dobro, tko misli o plućima s dvadeset i nekom. Toliko novih ljudi, novih iskustava.
Turbulentno razdoblje je iza, još samo taj jedan ispit…i nema više. Više nikad se neću živcirati zbog stvari za koje ponekad i znam da mi više nikada neće trebati. Dan kad je prva ocjena upisana u indeks kao da je jučer bio. Proletjelo je, prebrzo je proletjelo. Još samo jedna prepreka i na cilju sam. U očima većine, to predstavlja uspjeh i podrazumijeva veliku sreću, ali osjećaj da ovo predivno studentsko razdoblje ostavljam iza sebe u meni izaziva tugu i sjetu.
Bez ljudske zlobe i pokvarenosti
Hoću li se i u budućnosti moći ponašati neodgovorno kao što sam mogao za vrijeme faksa? Hoću li si moći dopustiti da na posao idem direktno s pijanke? Hoću li se ikad više smijati ovako iskreno, neopterećen stresom i problemima koje odrasli imaju? Mislim, gledajući po godinama – i mi smo odrasli, ali nekako mi se čini da život još nije stavio prave izazove ispred mene. Fakultet jest bio izazov, ali čisto intelektualni. Sjediš, učiš, položiš, ideš dalje. Nije bila umiješana ljudska zloba i pokvarenost, čimbenici za koje sam siguran da me očekuju u budućnosti. Sve je ovisilo isključivo i samo o meni.
Nekako je sve do sada bilo programirano. Završiš osnovnu školu, ideš u srednju. Završiš srednju, ideš na fakultet. To od tebe očekuju i okolina i ti sam. Međutim, sad je tome kraj. I dalje je isprogramirano, ali čini mi se – na mnogo višoj razini. Pravi život tek počinje. Lijepo bi bilo kad bi nam ispiti cijeli život bili glavni problemi. Čini mi se da je najbitnije odlučiti gdje ići dalje. Kako uopće krenuti? Nažalost, završavam faks u razdoblju kad posao nije serviran na dlanu pa je neizvjesnost mnogo veća.
Što će mi sve nedostajati
Da me mlađi kolege i kolegice studenti ne bi pogrešno shvatili, nije loše doći do zadnjeg ispita. Naprotiv, osjećate se ispunjeno jer znate da ste uspjeli u onome za što se pet godina borite. Ovo je samo osobno shvaćanje tog zadnjeg ispita i pokušaj rasvjetljavanja što nakon njega. Naravno, ostaje tu još i diplomski rad, ali čini mi se da veći utjecaj ima ovaj zadnji ispit. Jer diplomski rad je nešto što će se napisati, s guštom, jer ga sami i izabirete…ali ovaj ispit ima težinu.
Jer nikad više neću osjetiti onaj adrenalin pred odgovaranje, ono
čekanje satima ispred kabineta i povećavanje nervoze iz minute u minutu.
Nikad neću lupati glavom o zid zato što nikako ne uspijevam zapamtiti
bitnu formulu. Nikad više neću razmišljati kako mi sad taj profesor “o
glavi radi”, a sve mi brige može izbrisati jednim pokretom ruke i
upisivanjem par slova u kolonu u indeksu.
Stupanje u svijet odraslih
Razdoblje koje je iza mene će uvijek imati posebno mjesto u mom srcu. Uvijek će mi s lakoćom izmamiti osmijeh na lice. Sjećanja koja sa sobom nosim su dovoljna da mi dušu hrane jako dugo. Ispit na fakultetu je još samo jedan. Položit će se kao i oni prije.
Za buduće ispite tek trebam vidjeti. Pod budućim ispitima mislim na životne ispite, na kojima mi prolaznost neće biti ocijenjena od 1-5. Od sada pa nadalje, ispit će me čekati na svakom koraku. Zato, kolege i kolegice, uživajte u razdoblju u kojem trenutno jeste, i ja ću ovo još malo što mi je ostalo…a onda stupam na scenu s koje se više ne može vratiti. Na surovu scenu zvanu ŽIVOT ODRASLE OSOBE.
