Svaki četvrti tinejdžer odrasta u riziku od siromaštva: Četiri profesorice bore se da barem dobiju besplatni obrok
Četiri profesorice sa Studijskog centra socijalnog rada još u lipnju 2020. pokrenule su inicijativu ‘Pravo svakog djeteta na školski obrok’, no institucije do danas ignoriraju njihove zahtjeve da svakome djetetu omoguće obrok u školi. Profesorice pak upozoravaju da je situacija loša, a zbog ekonomske situacije u svijetu, boje se da će postati i gora.
foto: Tadeusz Lakota za Unsplash
– Inicijativu smo pokrenule nas četiri, profesorice Pravnog fakulteta odnosno Studijskog centra socijalnog rada u Zagrebu: Ivana Dobrotić, Olja Družić Ljubotina, Marijana Kletečki Radović i Antonija Petričušić. Dugogodišnje smo kolegice i potaknute stručnim saznanjima u području društvenih nejednakosti te položaja djece, kao i pojedinačnim slučajevima djece koja su, nažalost, u školskom sustavu ostala bez obroka i očekivanim posljedicama COVID-19 krize, pokrenule smo ovu neformalnu inicijativu u lipnju 2020. godine, pod nazivom “Pravo svakog djeteta na školski obrok”, kažu profesorice.
Putem inicijative već mjesecima zagovaraju i apeliraju na Vladu RH, a posebice resorna ministarstva, da riješe pitanje školske prehrane na sustavan način kroz osiguranje javnih sredstava kojima će se jednako za svu djecu osnovnoškolske dobi omogućiti besplatna kvalitetna školska prehrana. S profesoricama smo porazgovarali o problemima hrvatskih mališana, uspredbi nejednakosti djece u Hrvatskoj s inozemstvom, kao i rješenjima koja bi dovela do povećanja kvalitete života djevojčica i dječaka.
Primijetio sam da ste se pitanjima nejednakosti u hrvatskome društvu bavili i u znanstvenom radu. Možete li nam sažeti neke od rezultata Vaših istraživanja, posebice nekih koji se odnose na djecu?
Provedena istraživanja pokazala su značajnu egzistencijalnu ranjivost djece i mladih koji žive u siromaštvu ili su u riziku od siromaštva. Djeca čiji su roditelji korisnici zajamčene minimalne naknade, uglavnom žive u ekstremnom siromaštvu. Podaci su nam pokazali da 70% siromašne djece predškolske dobi žive u kućanstvima u kojima je tijekom godine nedostajalo novca za hranu, 42% obitelji svojoj djeci ne mogu osigurati meso, ribu ili vegetarijanski nadomjestak svaki dan, 35% obitelji ne može maloj djeci osigurati voće ili povrće svaki dan, 22% romskih obitelji i 12% obitelji s djecom s teškoćama u razvoju nisu u mogućnosti djeci priuštiti tri obroka dnevno.
Istraživanja koja smo proveli sa srednjoškolcima koji žive u uvjetima siromaštva također su pokazala svu težinu obitelji u osiguravanju osnovnih uvjeta za život. Srednjoškolci su podijelili svoje iskustvo odrastanja u siromaštvu i jasno ukazali kako su kroz svoje odrastanje prolazili kroz životna razdoblja u kojima su znali biti i gladni jer nije bilo novaca kojim bi se mogla osigurati prehrana u obitelji. Posebno se teško bilo suočiti s njihovim iskustvima koja su ukazivala na značajne nejednakosti u odrastanju i to u području temeljnih životnih potreba kao što je (adekvatna) prehrana.
Primjerice, srednjoškolci bi nam govorili: »…hrana, neko vrijeme nismo imali uopće, ono ništa, baš ništa, za kupiti, tako je bilo i kod bake i djeda… meni je to bilo najgore… jedan od najgorih perioda za mene…« ili »…ima one djece koja nemaju za jest, ja to znam i vidim …«
Koliko je danas u Hrvatskoj siromašne djece? Koji su njihovi glavni problemi?
Podaci od siromaštvu djece variraju, no, prema posljednjim podacima Eurostata, svako peto dijete u Hrvatskoj živi u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti, pri čemu su tinejdžeri puno više izloženi te svaki četvrti tinejdžer odrasta u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti. Ono što trenutno jako zabrinjava jest činjenica da UNICEF upozorava da bi globalna socioekonomska kriza uzrokovana pandemijom mogla znatno povećati broj djece i obitelji koje žive u siromaštvu te je nužno što prije preventivno djelovati. Upravo zato mi nastavljamo snažno zagovaranje inicijative na besplatan školski obrok za svako dijete jer je to proaktivna mjera koja će barem djelomice ublažiti posljedice krize s kojima će se obitelji u narednom razdoblju suočiti.
Nadamo se da će Vlada i premijer, koji do sada nije odgovorio na niti jedan od naših nekoliko otvorenih poziva na susret i suradnju, ubrzo prepoznati važnost ovog problema te sa svojim ministrima izraditi set ciljanih mjera kroz nacionalne planove za korištenje instrumenta za oporavak, a u koje besplatni obrok u školi apsolutno mora biti uključen. Mi smo u više navrata otvoreno ponudile Vladi i stručnu potporu u tome i nadamo se da će premijer organizirati stručni sastanak na kojem bismo mogle detaljnije izložiti naše planove i pozadinu cijele priče.
Zaista ne možemo više šutke gledati kako djeca u Hrvatskoj u 2021. godini nemaju osigurana temeljna prava, kao što je pravo na jednako dostupnu i kvalitetnu prehranu u školama.
Što se samih obroka tiče, kakav bi po Vama trebao biti obrok za učenike?
Cilj inicijative jest da taj besplatni obrok bude užina, a neki ga nazivaju i mliječni obrok, a on u prosjeku iznosi oko pet do deset kuna po djetetu, to varira od lokalne zajednice. Ako je oko 312.000 djece osnovnoškolske dobi u Hrvatskoj u državnim školama, a školska godina ima ukupno 175 radnih dana i računamo s nekim prosjekom od pet kuna po djetetu, to je oko 273 milijuna kuna na godišnjoj razini koje bi država trebala osigurati. Međutim, moramo naglasiti da se dio tih novaca već izdvaja kroz gradske i općinske proračune te europska sredstva, a i da se tu ne radi samo o besplatnom obroku.
Djeca u školi provode puno vremena i izrazito je važno da im pružimo sve alate pomoću kojih se to postiže, a ukoliko je dijete gladno – je li realno očekivati da se fokusira na nastavu? Odgovor je – ne. Adekvatna je prehrana iznimno bitna te se dovodi u vezu s boljim školskim postignućima djece, ali i zdravstvenim ishodima. Škola je mjesto gdje djeca provode većinu vremena te bi trebala biti i središnje mjesto gdje će se djeca učiti zdravoj i uravnoteženoj prehrani, a to je moguće samo ako sva djeca imaju mogućnost takve prehrane tijekom školskog dana. Stoga je iznimno bitno da to nije ciljani program, jer je to moguće samo programom koji će obuhvatiti svu djecu, a osim toga, univerzalnim pristupom pravu ne dovodimo niti jedno dijete u situaciju da ga se stigmatizira temeljem socio-ekonomskog statusa.
Naime, naša su istraživanja pokazala upravo to, da su djeca slabijeg materijalnog statusa stigmatizirana od svojih vršnjaka zbog toga što im njihovi roditelji ne mogu platiti obrok pa im je plaćen iz drugih sredstava (npr. FEAD fonda, lokalnog budžeta i dr.).
Jeste li promatrali modele drugih država, primjerice Francuske u kojoj je obrok na neki način pretvoren u „sat prehrane“? Kakav bi model odgovarao Hrvatskoj?
U našoj smo inicijativi u razgovoru s nadležnim ministrima, koj su nas primili i načelno podržali inicijativu, u ovoj fazi ponajviše razgovarali o načinima pronalaženja sredstava kako bi se cilj ove inicijative stvarno i realizirao. Naravno, sam čin zajedničkog obroka u školi je više od toga – to je i razvoj socijalnih vještina, stvaranje zdravog odnosa prema prehrani, rušenje određenih barijera i kreiranje prostora u kojem sva djeca imaju pristup jednakim resursima te ravnopravno sudjeluju. To je neophodno za razvijanje punog potencijala svakog djeteta.
Ovdje, nažalost, moramo istaknuti da nakon što je većina resornih ministara dala otvorenu podršku ovoj inicijativi, kada je došlo do pitanja konkretne realizacije počelo se govoriti o proračunskim ograničenjima i prebacivati nadležnost za ovo pitanje s jednog ministarstva na drugo. To smatramo nedopustivim jer je pitanje osnovnog dječjeg prava odgovornost sviju nas i nitko nije manje ili više nadležan za to. U zajedničkom bi nam interesu trebalo biti da su djeca u središtu našeg interesa te da im se osiguraju maksimalne mogućnosti za adekvatno odrastanje.
Nažalost, u Hrvatskoj od početka pandemije niti jedna mjera Vlade nije bila usmjerena prema djeci. Druge su zemlje djeci (i obiteljima) pomagale različitim naknadama i oblicima pomoći, uključivši i dostavu školskog obroka na kućnu adresu tijekom faza u kojima su škole bile zatvorene. To su radile i siromašnije zemlje od nas, tako da argument o nedostatku sredstava nije uvjerljiv, već je pitanje prioriteta i gdje ćemo ta sredstva trošiti. Tu možemo oslikati sam primjer školskog sustava, koliko je realno da se iz godine u godinu kupuju školski udžbenici u tim količinama uz svu današnju tehnologiju? Vjerujemo da bi se već tu dale napraviti velike uštede koje bi se onda mogle preusmjeriti u druge potrebe djece, kao što je adekvatna prehrana.
Kako je Vlada reagirala na Vaše zahtjeve? Susreli ste se u prosincu s ministrom Aladrovićem. Je li kasnije bilo kakvih pomaka?
Tako je, susrele smo se sa svim ministrima koji se u svojim resorima dotiču ove teme i potpredsjednikom Vlade za društvena pitanja, jedino nismo uspjele dogovoriti sastanak sa premijerom, koji je ključan za donošenje konačne odluke o besplatnom obroku za svu djecu. Tako su nas u razdoblju od rujna do prosinca 2020. godine pojedinačno u svojim ministarstvima primili ministar Marić, ministar Fuchs, ministar Aladrović te ministrica Tramišak. Također nas je primio i potpredsjednik Vlade RH gospodin Milošević te predsjednik Republike Zoran Milanović.
Svi su iskazali podršku i spremnost u rješavanju problema besplatne prehrane za svu djecu u Hrvatskoj u osnovnim školama te smo od nekih od njih dobili vrlo decidiranu podršku u tome da će ovaj problem najvjerojatnije biti riješen na način kako smo predložile, a to je da se od školske godine 2021./2022. uvede mjera besplatnog školskog obroka za svu djecu u osnovnim školama. Nažalost, kako smo već istaknule kako je vrijeme prolazilo odgovornost se počela prebacivati s jednog resora u drugi.
Mi se iskreno nadamo da će resorna ministarstva sjesti zajedno za stol i početi raditi na izradi plana implementacije ove inicijative računajući na proračunske troškove kao i nacionalne planove za korištenje instrumenta za oporavak. Posebice se nadamo da će ministarstvo obrazovanja “revitalizirati” važnost škole kao mjesta koje je ključno za obrazovni, ali i cjelokupan socijalni razvoj djeteta. Ovo je velika prilika da proaktivno djelujemo i da osiguramo da svako dijete ima školski obrok.
Želite li štogod dodati ili naglasiti, a da Vas nisam pitao?
Naša istraživanja jasno pokazuju kako Hrvatska ima jedan fragmentirani sustav koji teško osigurava bazična socijalna prava, pa tako i prava djece. Često se nadležnost za istu problematiku dijeli između različitih resora te nacionalne i lokalne razine, a koje nedovoljno surađuju i nedovoljno koordiniraju svoje aktivnosti. Problem je tim veći zbog činjenice da bazična prava nisu jasno definirana na državnoj razini, a što vodi znatno većim regionalnim razlikama u pristupu i opsegu prava, posebice u situacijama kakvu imamo u Hrvatskoj koja ima veliki broj općina i gradova vrlo različitog stupnja razvijenosti.
Osim toga, mi premalo u donošenju odluka polazimo od perspektive i prava djeteta. Na kraju krajeva Hrvatska je potpisnica Konvencije o pravima djeteta i država je dužna svakom djetetu osigurati adekvatne uvjete u kojima će odrastati, a to uključuje i pravo na svima dostupnu i adekvatnu prehranu. A mi se zbog fragmentiranog sustava zapravo najčešće nađemo u situaciji da se odgovornost prebacuje s jednog resora na drugi ili jedne razine vlasti na drugu, a ono što bi trebalo biti središnje, u ovom konkretnom slučaju interes i prava djece, jednostavno ostaje izvan fokusa i događaju nam se situacije da nam djeca ispadaju iz bazičnih sustava podrške koji su im nužno potrebni.
Stoga se nadamo da će vlada prepoznati ovu inicijativu kao jedan simboličan, ali ključan korak ka boljim pravima sve djece u Hrvatskoj, gdje ona neće ovisiti o tome u kojem su se dijelu zemlje rodila.
