‘Švercanje’ na tjelesnom: Studenti za potpise plaćaju 200 kuna, neki ih skupljaju na računima iz dućana
Tjelesni je predmet koji se na većini fakulteta odvija u prve dvije godine preddiplomskog studija te nosi nula ECTS bodova, odnosno samo je potrebno prikupiti određeni broj potpisa. Svaki fakultet ima drukčija pravila, a tjelesni se uglavnom može odraditi šetnjama Jarunom, penjanjem na Sljeme u ranim subotnjim satima ili odlaskom u teretanu. Iako bi tjelesni trebao potaknuti studente na fizičku aktivnost i odmak od učenja, većina se iz toga izvlači na ‘originalne’ načine.
Foto: Unsplash
Za razliku od osnovne i srednje škole gdje se tjelesni odvija u sportskim dvoranama ili na igralištima škola, tjelesni na fakultetima nudi veću raznolikost. Možete ići u šetnje, planinarenje, teretanu, fitness, zumbu ili odigrati neki sport poput futsala. Ako se profesionalno bavite nekim sportom možete biti oslobođeni tjelesnog, a iako za upis u višu godinu studija trebate skupiti dovoljno odlaska na neke aktivnosti, rijetki su oni koji će to zaista redovno raditi. Stoga smo razgovarali s nekoliko studenata o njihovim iskustvima s tjelesnog, a kako bismo zaštitili njihov identitet, imena su izmišljena za potrebe ove priče.
‘Platila sam 200 kuna i dobila potpise’
Ivana, kojoj je tjelesni nosio 0 ECTS bodova, nepolaganje tjelesnog vjerojatno ne bi stvaralo probleme te bi normalno nastavila studiranje i da ga nije položila, što smatra besmislenim. Opcije koje su joj se nudile bile su da svaku subotu ide na Sljeme ili šetnje Jarunom.
– Ali tko se želi subotom dizati rano ujutro, posebice ja koja sam putovala na faks, morala bih se ustati oko 4 ujutro i žuriti na vlak. Imali smo na raspolaganju malu teretanu u sklopu faksa koja je bila otvorena samo u određene termine koji mi nisu odgovarali. Budući da smo mogli sami odabrati teretanu ili neki trening te tako dobiti pečate, krenula sam u potragu, rekla nam je Ivana.
Tada je Ivana bila brucošica, prvi put u velikom gradu poput Zagreba te se nije najbolje snašla pa ju je navigacija odvela do vojarne umjesto do teretane. Tada je odlučila krenuti u teretanu u svom gradu, odradila je dva treninga, ali bila je preumorna od putovanja, studentskih poslova koje je obavljala i onda još fizičke aktivnosti.
– Na kraju sam dana trčala u teretanu zbog pečata za kolegij koji mi ne donosi apsolutno nikakve bodove. I onda me kolega pitao zašto se mučim, da jednostavno platim teretani, odnosno treneru ili vlasniku kakvih 200 kuna, da mi poštambilja karticu i to je to. Tako sam se dvije godine ‘švercala’ s plaćenim pečatima, kazala nam je Ivana.
Promijenio jaknu i dobio potpis
Zbog toga, objasnila nam je, nije osjećala krivicu jer nije bila jedina, a bilo je i ljudi koji ni to nisu napravili i diplomirali su bez problema s ‘nepoloženim’ tjelesnim. Za njezinu situaciju platiti je bilo najpraktičnije rješenje, a da je mogla pronaći termine treninga u Zagrebu kada je imala pauze između predavanja, vjerojatno ne bi tako varala.
Student Marko govori nam da je njima tjelesni bio šetnja svake subotu u trajanju od sat vremena na Maksimiru. Prisjeća se da njegovoj prijateljici nije odgovarao termin jer je tada držala instrukcije pa je slala svoju sestru jer ona voli takve aktivnosti. Na kraju šetnje stajalo se u red i profesor je dao pečat.
– Meni je jednom nedostajalo dva žiga pa sam stao na početku reda, dobio potpis, vratio se na sredinu reda, skinuo naočale, promijenio jaknu i pokupio drugi žig te prošao tjelesni, istaknuo je Marko.
Potpis na računu
Njegov kolega s faksa, nadjenimo mu ime Josip, na tjelesnom je bio jednom, a nije ni imao karticu za potpise. To ga nije spriječilo da i dobije taj potpis.
– Frendica mi je dala račun iz dućana na koji sam dobio dva potpisa i doslovno smo se prošetali deset metara, sjeli na klupu, malo pričekali, vratili se, otišli nazad na kavu i to je to. Nije to bilo puno truda, neki drugi isto dođu, daju nekom drugom karticu, on se prošeće, dobije potpis i to je više-manje to, poručio je Josip.
Ivan nam je poručio da ne želi ispričati svoju priču s tjelesnog, koji nije pohađao, jer bi se zbog toga možda mogle uvesti veće kontrole pa bi onda morao i to odrađivati. Neki žale za bivšim profesorima kod kojih su se samo mogli pojaviti i dobiti pečat, dok je Denis imao zanimljiv razgovor s profesorom.
– Falilo mi je dva ili tri potpisa i stao sam u red da mi profesor da potpis. Pitao me bavim li se fizičkim aktivnostima na što sam odgovorio ne. On me zatim pitao krećem li se inače, odgovorio sam da i ne baš, na što je on rekao dobro, zezam te i evo ti potpis, objasnio je Denis.
Kiša i grmlje spašavaju stvar
Studentica koju ćemo nazvati Marija prvi je semestar tjelesni odrađivala na aerobiku ili pilatesu, dok se u drugom odlučila za šetnje Jarunom. Tada je shvatila da se jako puno ljudi samo prošeta do početne točke da ih profesor vidi, zatim uspore da on bude ispred njih i odu na kavu. Kada vide da su drugi počeli završavati krug na Jarunu, sakriju se u – grmlje.
– Iz njega izađu negdje u sredini grupe kako bi na kraju dobili potpis. To se događalo stalno, nikoga nije bilo sram, profesor je vjerujem bio svjestan toga, ali se ipak ponavljalo svaki put. Kada sam s kolegicama komentirala kako me to živcira, dobila sam odgovore zašto kritiziram jer i ja to mogu tako. Dakle, nikome nije bilo sporno da se netko tako šverca, već da ja nešto komentiram, pojasnila nam je Marija.
Na sljedećoj godini odlučila se za privatni aerobik jer se i to moglo računati kao potpis. Trebala je ukupno 12 dolazaka u svakom semestru, a kada ih je skupila deset zamolila je voditeljicu za dva dodatna potpisa i nikada se više nije vratila na nadoknadu.
– A ni njih nije bilo briga jer sam svakako unaprijed platila sve termine i svejedno im je hoću li doći na njih. Jedan od načina švercanja je i kiša. Ako je na dan šetanja ili planinarenja kiša, svi koji bi došli dobili bi potpis i bez jednog napravljenog koraka pa bi nekada namjerno studenti došli kad je kiša i dobili potpis bez ikakvog truda, istaknula je Marija.
S vremenom se to, dodala je Marija, pretvorilo u praćenje vremenske prognoze. Na tjelesnom se, zaključila je Marija, naveliko vara i svi to znaju, ali nitko ne misli da u tome ima nešto sporno što definitivno pokazuje današnje društvo. Jedina kritika, prisjeća se Marija, bila je što tjelesni uopće postoji.
Neki ni nemaju tjelesni
Na Pravnom fakultetu u Zagrebu nastave tjelesnoga nema. Studenti s kojima smo razgovarali kažu da je njima to super je ne trebaju gubiti vrijeme na to i time dobivaju više vremena za učenje. Literatura im je od 500 do 4.000 stranica i, kako kažu, nemaju vremena za besmislene šetnje Jarunom.
– Drago mi je da se ne trebam još dodatno zamarati kako skupiti potpise za tjelesni, no s druge strane možda bi bilo dobro da idemo na neke aktivnosti jer je to predmet gdje samo trebaš hodati za te bodove i to potiče fizičku aktivnost. Sve u svemu, podijeljenog sam mišljenja, rekla nam je Mia s Prava.
Filip je neuspješno pokušavao nagovoriti prijatelja koji je šahovski trener da mu ‘sredi ‘potpis. Tjelesni je bio četvrtkom ujutro, a srijedom je htio ići u klub. U tome nije uspio jer mu fakultet ipak nije priznavao šah, koji je inače sport. Ipak, ima onih koji se na tjelesnom ne švercaju i dapače, potiču druge da iskoriste besplatne prilike koje on nudi, umjesto da se plaćaju veliki iznosi za sportske aktivnosti.
– Kod nas na faksu trebalo je 12 dolaska po semestru. Imali smo besplatnu teretanu i u mjesec dana smo ispunili kvotu, zaključio je Luka, dok bi Matej zabranio ‘švercanje’ na faksu jer se on smrzava na -15 stupnjeva na Jarunu, dok neki samo pred kraj semestra pokupe pečate.
