Tko će prvi u Hrvatskoj postati pošten, ministar ili učenik 5. razreda?
Učenik ste 5. razreda, imate jedan od 13 predmeta ovaj tjedan. Profesor tako i tako samo traži ponavljanje informacija, bez ikakvog razumijevanja. Prepisat ćete na ispitu jer profesor od toga ne radi veliki problem. Ministar ste u Vladi, dobili ste subvencionirani kredit od poslodavca jer vam je teško. Želite napredovati u zvanju s lošim radom i plagijatom kako bi vam ipak bilo malo lakše. Tko ima veće šanse postati poštenim, za koga još ima nade?
Mario Banožić | Foto: Facebook/Pexels
Tko bi prije mogao u Hrvatsku uvesti reda? Učenik 5. razreda koji razmišlja prepisati jedan od 13 predmeta ili ministar koji želi napredovati u zvanju s lošim radom i usput rečeno – plagijatom? Može li se kroz kažnjavanje ministra poslati poruku učeniku da nije ok prepisivati? Postoji li šansa da se javi i neki učenik koji bi rekao da se osjeća izigranim jer ministar prepisuje, a on naivan ipak odlučio sve naučiti kako treba?
Učenici krenu prepisivati u 5. razredu
Učenici uglavnom prvi put krenu prepisivati u 5. razredu, s oko 11 ili 12 godina. Tada ih sustav krene mljeti s 13 predmeta tjedno, a nemali broj profesora traži ponavljanje informacija bez ikakvog razumijevanja. Prepisivati je lagano jer su ispiti posloženi tako da učenici ne trebaju imati autorski doprinos, svi to u okolini rade, a rijetko koji profesor prepoznaje prepisivanje kao početak korupcije. Usput, u tom periodu života im se ne nudi gotovo nikakva pomoć u pubertetskom razvoju.
Ministar Banožić prvi put je dobio subvencioniran kredit od države prije koji mjesec, s 44 godine, a prije koji tjedan je htio napredovati u zvanju s lošim radom i plagijatom. Riječ je o ministru koji je navodno više puta tijekom svojeg školovanja završio na popravnim ispitima. Nije to ništa za rugati se niti samo po sebi problematično. Samo može upućivati na to da ministru niti u školi nije bilo lagano, kao što mu nije lagano ni danas kada treba napredovati u zvanju. U školi su mu barem znali reći dosta i da bez popravnog ne može dalje. Tko će mu to sutra reći u akademiji kada završi svoj ministarski put?
Vladina okupacija takozvane sveučilišne autonomije
Vlada Republike Hrvatske simbolički je okupirala akademsku zajednicu svojim višegodišnjim zasjedanjem u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Ustavna autonomija sveučilišta, koja je zapravo uvijek bila samo parola za – ne dirajte nas, savršeno funkcionira i kada je u pitanju plagiranje. Vlada ne dira, ne dira nitko Vladu.
Pritom u toj Vladi imamo dvije osobe koje treba dodirnuti. Možda neupućenima neočekivano, ali prva po redu je ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek. Ministrica je pravdu za besramno izvršen plagijat nad njezinim doktoratom morala potražiti na sudovima. Nije baš bila od pomoći akademska zajednica, možda zato i ministrica polusramežljivo govori o kolegi Banožiću, polu zbog osobnog gnjeva, a druga polovica zbog susramlja.
Očekivano na drugom mjestu je Radovan Fuchs koji je sve o plagijatu zapravo već rekao u Saboru na donošenju novih zakona o visokom obrazovanju. Tada je rekao kako je svjestan da zakoni nisu savršeni, ali da nude temelj za neke nove zakone i neke nove ministre. U ovoj verziji zakona obračuna s korupcijom u akademskoj zajednici kroz etička povjerenstva zapravo i nema. Od ministra Fuchsa zato očekivati nešto po pitanju kolege znanstvenika Banožića, teško da je moguće, osim mjeriti količinu susramlja u neverbalnom dijelu komunikacije.
Clean start u akademskoj zajednici
Kada je pokojni novinar Index.hr-a otkrio aferu plagijata kandidata za gradonačelnika Splita, Vice Mihanovića, Ekonomski fakultet u Osijeku dobio je blagoslov kakav nije mogao ni izmoliti. Prilika za čišćenje, provjere spomenutog doktorata, pozivanje na odgovornost urednika, recenzenata, cijeli smisao doktorskog studija je doveden u pitanje. Uprava faksa je prepoznala tu priliku, ugasila doktorski studij, opozvala doktorat pa se čak i ispričala za njega. Međutim, nije kao ni ostatak akademske zajednice napravila potpuno čišćenje svoje institucije, clean start.
U razgovoru s jednim akademikom naivno sam pitao je li i prije 50 ili 60 godina bilo bolje? Drugačije po pitanju kvalitete znanstvenog rada, zapošljavanja najboljih. Tužno mi je odgovorio kako je oduvijek bilo isto.
U našoj zemlji je na tisuće ljudi doktoriralo u proteklih 30-ak godina. Vrijeme brojimo od početka stvaranja države, kada smo okrenuli novo poglavlje u našoj povijesti. Promijenilo se od tada mnogo, ali je isto toliko stvari ostalo permanentno loše, poput akademske zajednice i borbe protiv korupcije unutar svojih redova.
Riba smrdi od glave, a rektora i dekana koji rade clean start nema, koliko god bili progresivni. Koja institucija će prva pročistiti svoje akademske baze od plagijata i lažnih znanstvenih konferencija? Hoćemo li se još 30 ili možda 50,60 godina zadržati na pokojoj novinarskoj priči lažnih znanstvenika? Nisu sva ta napredovanja zabadava, ona uz dodatni ugled donose i više novaca, a kada su zaslužena na temelju copy paste uradaka, onda i dodatnu štetu za državni proračun.
Tko će u Hrvatskoj prvi postati pošten?
Tko bi prvi u ovoj zemlji trebao postati pošten? Učenik u 5. razredu koji prvi put prepiše jer ga se tjera učiti napamet godine iz povijesti? Mama koja radi pritisak na profesoricu za veću ocjenu zbog upisa srednje jer drugi profesori isto tako popuštaju? Srednjoškolac koji markira prvi put jer ne može više podnijeti pritisak 13 predmeta u tjednu? Maturant koji sam radi pritisak na profesore za nezaslužene ocjene zbog upisa faksa? Brucoš koji kupi mjesto u studentskom domu za faks koji je mogao studirati na još 15 mjesta u Hrvatskoj? Prvostupnik kada shvati da profesori ne čitaju seminare pa nekome plati da napiše završni rad? Apsolvent koji to shvati kao biznis priliku pa krene pisati drugima diplomske? Asistent kojem je profesor namjestio poziciju na natječaju koji nije međunarodno konkurentan? Doktor znanosti bez dana rada na tržištu i bez odlaska na strano sveučilište? Profesor koji napreduje pomoću lažnih konferencija i citata prijatelja koji su prošli sličan put? Rektor koji uz pomoć klijentističke mreže osvaja potporu na Senatu i postaje rektor? Ministar koji želi napredovati uz pomoć loših radova prepisanih od svojih recenzenata?
Tko ima veći utjecaj na društvo, od koga su veća očekivanja? Od učenika 5. razreda ili od jednog ministra? Ministra znanosti koji nije imao političku moć do kraja se obračunati s krim miljeom, ministrice kulture koja po sudovima mora dokazivati pretrpljenu štetu zbog plagijata ili ministar koji želi napredovati dok je na poziciji moći, uz pomoć loših i prepisanih radova?
Dok posljednjih desetljeća čekamo odgovor, izgubili smo i nevinost onog učenika koji je od početka odlučio biti pošten i ne prepisivati. Nije svjestan taj učenik kakvu moć ima pokraj ministra plagijatora. Veće glavobolje bi on mogao dati ministru, nego što će ih taj ministar dobiti od svoje kolegice ministrice i ministra. Ni prvi ni zadnji nije taj učenik koji čeka nekog drugog da postane pošten i kaže da ovako više ne može. Barem ne bez clean starta u cijeloj akademskoj zajednici. Pardon, nije clean start, nego čisti početak. U proteklom tjednu smo iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice saznali kako je ponekad važnije kako neke stvari kažemo, nego koje je njihovo značenje.
*Komentar je stav autora i ne odražava stav redakcije
