Tvrtke koje pišu diplomske radove su u sivoj zoni, teško je dokazati da rade nešto ilegalno
Akademsko nepoštenje postalo je unosan biznis. Oglasnici i društvene mreže vrve oglasima tvrtki koje nude usluge pisanja akademskih radova – seminarskih, završnih, diplomskih pa i doktorata. Sanja Barić, stručnjakinja za ustavno pravo i pomoćnica rektorica Riječkog sveučilišta za studijske programe kaže nam kako takve firme u principu djeluju u sivoj zoni. Teško je dokazati da su učinili nešto nezakonito, što pokazuje i slučaj koji je istraživao DORH. Najveća odgovornost zapravo ostaje na sveučilištima i fakultetima.
Sanja Barić, ustavna stručnjakinja
Foto: Screenshot N1, Njuškalo | Pixabay
Oglasnici su prepuni usluga firmi koje pišu akademske radove, a zagrebački Studentski centar nedavno je objavio natječaj za studentski posao jedne takve tvrtke. Što je najgore od svega, taj tip biznisa nije – po definiciji – u ilegali. Moglo bi se reći da rade u sivoj zoni.
Jako je teško dokazati prevaru
Razgovarali smo sa Sanjom Barić, predstojnicom katedere za ustavno pravo i pomoćnicom rektorice Riječkog sveučilišta za studijske programe i institucijske politike. Ona je prije par godina, nakon našeg istraživanja, podnijela kaznenu prijavu protiv tvrtke koja sudjeluje u izradi akademskih radova – Qwerty d.o.o. Državno je odvjetništvo pokrenulo istragu, zaplijenilo računala, diskove. No, na kraju, kaznena prijava je odbačena jer se nije moglo dokazati prisustvo kaznenog djela.
– Poučena ovim iskustvom mogu reći da je jako teško dokazati da je neki djelatnik neke firme uistinu napisao cijeli rad za studenta, a potom mu ga prodao. Tvrtke obično djeluju kao posrednici, a njihovi djelatnici ne pišu radove na službenim računalima, već negdje drugdje, priča nam profesorica Barić.
SIVA ZONA
Na naše pitanje može li se izmjenom legislative u smislu uvođenja novog kaznenog djela išta promijeniti po tom pitanju, naša sugovornica nije baš sigurna koliko je to pravi put.
– Trenutno u kaznenom zakonu postoji djelo prevare. I sada je moguće povezati materijalnu štetu koje trpi visoko učilište budući da seminarski i diplomski rad nose određeni broj ECTS-a, a svaki ECTS ima cijenu ovisno o području i polju znanosti i umjetnosti, te tako prijevarno stjecanje ECTS-a odgovara biću kaznenog djela prijevare. Zato je riječki DORH i proveo izvide. No, teško je to bilo dokazat Usto, bilo kakav nemoralni posao smatra se ništetnim. U tom smislu, ako bismo uspjeli dokazati da je netko uistinu napisao rad za studenta, što je oblik nemoralnog posla, a potom mu ga prodao, da je ta prodaja ništetna. Drugim riječima, student nije dužan platiti, odnosno firma mu to ne bi smjela naplatiti. Ne znam koje bi kazneno djelo, van spomenutoga, mogli uvesti da prevara visokih učilišta na taj način bude lakše dokaziva i kažnjiva, kaže nam Barić.
Odgovornost je na fakultetima
Iako je prijava koju je profesorica Barić podnijela ispred Riječkog sveučilišta odbačena, skupljeno je dovoljno materijala da se pokrenu stegovni postupci protiv studenata koji su naručivali radove. Upravo na tom tragu, mišljenja je profesorica, leži rješenje ovog čestog problema.
– Sveučilišta imaju etičke kodekse i propise o stegovnoj odgovornosti. Ako se utvrdi neko nepoštenje ovog tipa, studenti mogu odgovarati pred tijelima sveučilišta. Osim toga, može se raditi i na prevenciji naručivanja radova. Neki fakultet može, recimo, imati uz diplomski rad imati i poseban ispit. Neki fakulteti možda potpuno mogu zamijeniti rad ispitom, a dosta ih se već sada trudi u smislu da su teme diplomskih radova sve novije i aktualnije, što na nekoj razini onemogućava da se stalno vrte isti naručeni radovi, kaže nam.
Ipak, ako se i visoka učilišta postave na ovaj način, nepoštenje i dalje postoji. U velikoj mjeri, profesorica Barić upozorava, to se odnosi na prepisivanje na ispitima.
– Prepisivanje se tretira kao normalna pojava. Štoviše, ako student ne da kolegi da prepiše, još ga se i ismijava zbog toga. To je puno veći problem jer ako netko položi većinu ispita uz prepisivanje, na kraju se postavlja pitanje ima li ta osoba ikakvo znanje koje bi trebalo stajati iza diplome. Treba mijenjati kulturu i svijest, obrazovati ljude da to nije adekvatno ponašanje i da prepisivanje jako šteti sustavu. Trebalo bi, naposljetku, razmotriti i sprječavanje oglašavanja takvih firmi za studentske poslove na stranicama Studentskih centara, kaže naša sugovornica.
Iznenađuje li, uopće, nepoštenje među studentima?
Na kraju dana, vrijedi se zapitati i sljedeće – iznenađuje li, odnosno, treba li nas iznenaditi činjenica da među studentima prepisivanje i naručivanje radova ne predstavlja osobiti moralni problem?
To se pitanje nameće nakon niza godina u kojim smo svjedočili aferama plagiranja, prepisivanja diplomskih radova, spornih napredovanja i graničnih sukoba interesa osoba iz akademske zajednice. Bilo je tu ministara, sudaca, visokih političkih dužnosnika, a rasprave su se uglavnom vodile preko medija. Preko medija jer saborski Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju više de facto ne postoji, kao ni jedno nacionalno tijelo koje bi se bavilo etičkim pitanjima.
Diplomski su se radovi, koji su bili prepisani, mogli napisati ponovno, plagijati su ocijenjeni kao omaške, nepoštena napredovanja kao poštena. Sve to dogodilo se u uskim krugovima ljudi gdje su, nerijetko, oni koji su potpisali prve sporne dokumente poslije donosili mišljenja o njihovoj nespornosti. Iz tih razloga, uopće ne treba čuditi što se među studentima, kada toga u obilju ima među profesorima i visokim političkim dužnosnicima, prepisivanje i plagiranje ne smatraju nekim osobito problematičnim fenomenima.
