Uspješno si riješio maturu, upisao fakultet, pošteno tulumario ususret novom početku, a sad, neposredno prije njega, osjećaš nervozu i nesigurnost onime što te iščekuje prvim akademskim danom? Tim su problemom, vjerovali ili ne, bezražlozno opterećeni brojni brucoši. Jasno mi je to postalo prije točno godinu kad sam, razmišljajući što odjenuti i kako se predstaviti gomili nepoznatih lica, slušala vršnjake zabrinute prvim danom faksa. Ne brinite, ako vam prvi srednjoškolski dan nije ostao u prelijepom sjećanju, nemojte isto pripisati fakultetskom.
Kad sam se ljetos došao upisati na Filozofski osjećao sam se kao u Hogwartsu, nije mi baš najjasniji taj tlocrt i imena dvorana, gotovo pa mi se čini nemogućim brzo se ondje snaći prvi dan, govorio mi je prošle godine u neformalnom razgovoru jedan novopečeni student. On je, kao i mnogi ovogodišnji brucoši, osjećao nespremnost i nesigurnost prema onom što donosi studentski život.
Šarolika i nasmijana ekipa u istoj kaši kao i vi
Najveća mu je frka, pričao je tada, bilo upoznavanje s gomilom novih lica ispred ogromnog fakulteta na kojem je onda imao samo jednu poznanicu. Kroz glavu su mu prolazile misli za koje je smatrao da ih je prerastao: Hoću li se uklopiti, hoće li mi nova ekipa biti slična, kakvi su profesori, što očekuju od studenata… Koja je točno razlika između docenta i asistenta i kakav je odnos na relaciji stariji-mlađi student, stvari su koje su ga ususret prvom danu dodatno brinule.
S hrpom upitnika iznad glave krenuo je moj sugovornik u avanturu zvanu faks. Ispred labirinta u Lučićevoj dočekala ga je šarolika, ali većinom nasmijana ekipa: jedni su kulirali i glumili da su skroz odrasli, drugi su bili u grupicama, a treći su tražili slučajne i suptilne načine upoznavanja. No, svi su znali da su u istoj situaciji.
Da smo svi u istoj situaciji znala sam i ja čim sam nešto ranije tog drugog listopada zakoračila u prepuni haustor naspram Filozofskog sasvim malenog FPZG-a. Pomalo nervozna večer prije, zaboravila sam naviti alarm pa sam na orijentacijski sat zamalo zakasnila.
Ček, to mi je faks? pa Di ćemo? Idemo na kavu?
Došavši ispred zgrade, čudila sam se onim nepomičnim skelama ispred. Ček, to mi je faks?, veličinom sličan Dvanaestoj, izgleda, pomislila sam. U poprilično uskom hodniku već se čuo žamor; politolozi su taman odslušali predavanje u A dvorani pa je red došao na nas. Nisam znala blizu koga da stanem pa sam prišla jednoj djevojci i započela zaista basic, ali opušten razgovor. Sjela sam potom u prepunu dvoranu i promatrala gomilu kolega i kolegica, još nesvjesna da ću ondje provesti nekoliko godina svog života.
Uslijediilo je klasično uvodno obraćanje i predstavljanje Fakulteta (op.a. zanimljivo je, nemojte ga propuštati), a onda su nam podijelili brošuru s akademskim rječnikom: referada, semestar, ECTS, kolegij, kolizija…, sve mi se to činilo pomalo zbunjujućim.
U sljedećem trenutku našla sam se u problemu – predavanje mi je započinjalo za dva sata, a jadna nisam znala kamo otići ni koga pitati da odemo na kavu. A onda boom: desetak dotad nepoznatih lica stvorilo se kraj mene. Di ćemo sad? Idemo zajedno na kavu?, pitao je kolega još zbunjeniji novonastalom situacijom.
Joj, super što ste se tako okupili, nisam znala kamo bih niti što bih, rekla je kolegica hodajući prema kafiću kao da mi je pročitala misli. Tako sam na brucošima prepunoj terasi shvatila da prvi dan faksa nije ni upola strašan koliko srednjoškolski. Pritom mislim na rečenicu koja mi je obilježila prvi dan gimnazije: Bok, ja sam Iva, joj jel’ se mi znamo iz one grupe na Facebooku, lovila sam tih davnih dana potencijalne prijatelje. I fakat ih ulovila.
Pravilo br. 1: Kolege/ice su pojedinci, a ne nepristupačna gomila
Ipak, na faksu zaista nema potrebe za isforsiranim i formalnim upoznavanjima; promatrajte svoje nove kolege kao pojedince, a ne gomilu i započnite laganu konverzaciju. Zajednički interesi, motivacija prema upisanom smjeru ili izgubljenost u novom gradu dobra su početna točka razgovora. Još malo osmijeha i pozitivne energije i to je to.
Zaboravite pritom na netom spomenuta (neugodna) iskustva iz osnovne i/ili srednje škole. Fakultetsko doba novo je poglavlje. Bit će ondje ljudi koji će ti strahovito ići na živce, onih s kojima ćeš popiti par prvih kava, a onda se od njih malo udaljiti ili onih koje ćeš rijetko kad i viđati. No, bit će i onih s kojima ćeš izgraditi lijepe odnose, sigurno. Pa niste bezveze odabrali isti faks, reklo bi se.
A znate što je još bolje od prvog dana? Drugi, jer onda zbunjeni čudnim rasporedom dolazite na poneko predavanje ili seminar pa simpatična priča započinje uslijed: Je li slobodno?, mogu sjesti? ili iz Zagreba si?
E, to su te prave čari brucoške godine. Uz menzu (op.a. u kojoj isto možete upoznati hrpetinu ljudi), brucošijade (op.a. bit će ih, bit će), studentske srijede (op.a. njih još više), ali i povremene poslove.
Na kraju krajeva, ako već niste, odvažno i sa smiješkom zakoračite u to novo poglavlje. Ljudi na faksu većinom su otvoreni i srdačni pa je gotovo nemoguće baš nikog ne naći. Nema odbacivanja i neprihvaćanja različitosti na koje su poneki nailazili tijekom školskih dana, vjerujte mi. Stariji studenti brucoše ne smatraju nesposobnim parazitima, menza je sveti gral studiranja, ne volimo baš sva predavanja, a ni rupe među njima. Informacije radi, kavu ili pelin moguće je za mrkog medvjeda naći samo u Klubu studenata. Zvuči dobro, zar ne? Do ispita.
