Veliki intervju dekana FPZG-a: Pričali smo o novom imenu i reformi faksa, ali i o Meghan Markle i Brexitu
Sa Zoranom Kurelićem, profesorom Fakulteta političkih znanosti, naš je portal prvi puta razgovarao prije gotovo četiri godine, i to o besmislenostima Bolonje u Hrvatskoj. Od tada se mnogo toga promijenilo, ne nužno i besmislenost Bolonje u Hrvatskoj, no Kurelić je zasjeo na čelo FPZG-a pa smo u drugome navratu s njime razgovarali tim povodom. A kako redakciju srednja.hr mahom čine ‘djeca’ FPZG-a, i kraj prve Kurelićeve dekanske godine odlučili smo popratiti intervjuom i nastaviti tradiciju budnog držanja na oku našega faksa.
Zoran Kurelić, dekan FPZG-a | Foto: Dora Kršul, srednja.hr
Profesor Zoran Kurelić ovih će dana ‘istrčati’ puni krug prve godine dekanskog mandata na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti. U godini iza sebe ostavlja niz izazova s kojima se upoznao prilikom vođenja fakulteta, a u drugu godinu mandata ulazi s planom reforme studija. O tome, kao i o studentskim medijima, Istraživačkom novinarstvu, odnosu PR-a i novinarstva, ali i o ljubavi prema parfemima, Brexitu i Meghan Markle, s Kurelićem smo vodili opširan i osebujan razgovor.
Nakon što ste izabrani za dekana FPZG-a, dali ste opširan intervju kolegici Dugandžiji u Jutarnjem listu u kojem ste mnogo govorili o svojoj ljubavi prema parfemima. Kako su reagirali vaši studenti, jesu li bili iznenađeni?
Moji studenti znaju da ja volim parfeme, na fakultetu sam imao i parfemski event tako da to nije nešto neobično. Osim toga, ja pričam o parfemima na način da ih ubacim u politologiju, ne govorim o njima kao ljubitelj parfema ili kao netko kome su parfemi hobi, nego kako oni funkcioniraju socijalno, u prostoru, identitetski. Žao mi je što sam ustvari lijen i nisam napisao ozbiljan tekst o parfemima.
Hoćete li se odvažiti konačno napisati znanstveni rad o parfemima?
Sad ne pišem ništa jer sam dekan. Dekan na neki način prestaje biti profesor što je apsolutni užas i zbog toga je Fakultet političkih znanosti u zadnjih pet izbora za dekana imao samo jednog kandidata. Tako nešto bilo je nezamislivo prije petnaest godina.
Ali i kao dekan držite nastavu.
Da, i to s velikim zadovoljstvom jer mi je nastava normalan život, radim ono što volim raditi. Zašto volim predavati? Ja mogu imati bilješke koje su stare 15 godina, imaš neke autore i opća mjesta koja moraš reći, ali što ću pričati osim toga – ja nikad ne znam unaprijed. Vrtim si u glavi ono što mene znanstveno muči u tom trenutku, ja to predajem i upravo to je ono što jedan dobar dio studenata koji me dolazi slušati voli.
A znanost, stižete li se njome baviti?
Ne stižem koliko bih želio. Divim se ljudima koji mogu i jedno i drugo. Recimo, Siniša Rodin je sudac Europskog suda pravde u Luksemburgu i jednako je produktivan koliko je bio dok je bio sveučilišni nastavnik na Pravnom fakultetu. Ja ne spadam u tu skupinu ljudi. Nakon što mi je gotov radni dan, dovučem se od faksa do doma, upalim televiziju i gledam Brexit. Nije da se ne bavim politologijom, Brexit koji se izrazito zapetljao me strašno zanima, ali se ne bavim znanošću. Jedna je stvar što se zbiva, druga je stvar znanost.
Jeste li požalili dekanstvo?
Morao sam donijeti odluku hoću li na određeni način dići ruke od Fakulteta, da ne utječem na to što će se s njime događati ili da pokušam da Fakultet ide više u onom smjeru u kojem bih htio da ide i da onda zbog toga žrtvujem pisanje knjige. To je jedan od izbora u kojem ne možeš ne izgubiti nešto što ti je važno.
Znači kandidatura za drugi mandat i nije tako izvjesna?
Nisam siguran da ću ići u drugi mandat uopće, vidjet ću. Volio bih ovaj odraditi da bude ok, no sad razumijem zbog čega Fakultet u zadnjih pet izbora ima samo jednog kandidata. Na određeni način je catch22; kad bi netko strašno entuzijastično htio biti dekan, kad bi mu to bilo strašno važno, mislim da bi to takvu osobu odmah diskvalificiralo. To bi dokazalo da nešto nije u redu s njim, da nešto ne štima. Ne vjerujem da netko normalan može baš htjeti prestati baviti se znanošću i biti dekan. Tim više što tek kao dekan shvatiš što sve moraš raditi, jer da sam znao što sve mora raditi dekan, možda bih se odlučio drukčije.
Ima li onda smisla razmišljati o menadžerima kao dekanima fakulteta, rektorima sveučilišta ili je ipak smislenije da je na čelu netko tko dolazi iz te zajednice, sustava?
To nije ili-ili pitanje, fakultet bi trebao voditi dekan kojemu pomaže menadžer.
Ili dekan sa super menadžerskim sposobnostima?
Gdje bi ih stekao? Pazite, cijela Bolonja se vrti oko ishoda učenja i ti moraš garantirati da će studenti koji su ti došli steći određena znanja i reći koja su to znanja unaprijed, moraš imati sustav ocjenjivanja tako da provjeriš ta znanja i kažeš da netko tko je završio novinarstvo ili politologiju, zna raditi određene stvari. On te stvari može raditi na skali od katastrofalnog šlamperaja do izvrsnoga, no jednako je sigurno da on ne zna financijski voditi instituciju. Isto to važi za sviranje klavira, medicinu ili bilo što što možeš završiti na zagrebačkom sveučilištu.
A Ekonomski fakultet?
Ekonomski fakultet možda obrazuje menadžera, ali ako Ekonomija obrazuje menadžere, onda menadžeri na fakultetima moraju biti oni koji su dobili ishod učenja koji je financijsko vođenje fakulteta. Ja sam radio doktorat iz političke znanosti koji je istovremeno bio doktorat iz filozofije, dakle ja pokrivam društveno i humanističko područje. Ništa od mojih kompetencija mi ne daje znanja pomoću kojih bi ja mogao kontrolirati kako funkcioniraju financije. Nitko to ne zna, niti jedan fakultet nema menadžera. Mislim da je ozbiljno pitanje da li sveučilišta i sastavnice mogu funkcionirati ako nemaju na plaći ljude koji znaju ‘menadžerirati’, koji znaju voditi fakultet financijski.
Kažete da ne vjerujete da netko normalan može baš htjeti biti dekan i odustati od znanosti. Što je s onima koji baš žele biti rektori?
Biti rektor, to je opaka čast. Svaki put kad dođem na Sveučilište gledam one frajere iz različitih perioda, različite portrete pa uspoređujem kako Supek liči na Šeparovića po stilu, onda s druge strane stoljeće ranije… Mislim si, moja slika će biti ‘priheftana’ u Vijećnici među prethodnim dekanima, crno-bijela fotografija, a ovdje neću biti.
Imate li možda neku ambiciju prema Sveučilištu?
Ne. Ako je ovako iscrpljujuće biti dekan, a držim da je to posao koji ždere živce… U znanosti se izmrcvariš, ali u konačnici imaš svoj neotuđeni rad i osjećaš nevjerojatno zadovoljstvo. Ovdje, kao dekan, radiš radiš i radiš, prođe godina dana, apsolutno ne znaš što su tvoji rezultati i ima li ih uopće i imaš tek zadovoljstvo da si preživio. Ali preživjeti, to nije nagrada, planirao sam preživjeti i ovako i onako. Za dio izazovauopće nisam znao da postoje kad sam postao dekan. Rješavanje problema mi oduzima neopisivu količinu energije, emocija i onda na kraju kad nešto riješim, ne osjećam zadovoljstvo kakvo osjećam kad riješim znanstveni problem.
Je li to rekapitulacija vaše prve dekanske godine?
Rekapitulacija moje prve godine je iznenađenje s kompleksnošću poslova koje mora raditi dekan, koji nemaju nikakve veze s našim akademskim i profesorskim kapacitetima i obrazovanjem. Mislim da bi u takvim sustavima savršeno funkcionirali menadžeri. Zašto ga ne bi imao na plaći? Pa to bi i državi, koja nas financira, više odgovaralo.
Kul mjesto u gradu
Što je s promjenom imena fakulteta koju ste najavili, pričalo se o Fakultetu političke znanosti i novinarstva?
Htio sam ići u promjenu imena Fakulteta s varijantom iza koje mi stoji većina studenata, tj. da moj prijedlog Vijeću bude prijedlog kojeg podržavaju studenti. Činilo mi se da bi bilo lijepo staviti novinarstvo u naziv jer smo od 70-ih skupa i da se već od naziva zna da se tu studira i novinarstvo. No, da bi saznao što studenti misle, moraš imati anketu. Anketu ćemo provesti početkom akademske godine.
Inzistirate na mišljenju studenata, no kako po pitanju promjene imena Fakulteta dišu vaše kolege?
Na Vijeću su neki mislili da je to nepotrebno i besmisleno.
Bez obzira na to, vi ćete Vijeću predložiti ono ime Fakulteta koje vam studenti istaknu kao preferirano?
Tako je, ići ću s prijedlogom koji bude prijedlog većine studenata. Među studentima s kojima sam pričao, i s novinarstva i politologije, nema nikakvog otpora promjeni imena. Uopće se ne bojim da neću dobiti podršku za promjenu. Tako da će studenti odlučiti o novom imenu Fakulteta. Na kraju će, naravno, odlučiti Vijeće, i može se dogoditi da ja predložim jedno, a Vijeće odabere neku drugu varijantu.
