Zabranjuje se humor na Medicinskom fakultetu i Sveučilištu u Zagrebu
Koliko se jedan profesor može našaliti sa studentima da to bude ok? Koja je granica nakon koje će studenti oštro upozoriti i tražiti upravu faksa da reagira? Teška pitanja s kojima se već dugo muče zapadna sveučilišta došla su s nekoliko godina zakašnjenja u Hrvatsku. Na zagrebačkoj Medicini su studenti već pronašli odgovore, barem tako misle.
Rowan Atkinson u Crnoj Guji
– Ono kad završiš s usmenim ispitom i strah te u kojem ćeš stanju naći svoj auto na parkingu…, napisao je docent Sinčić s Medicinskog fakulteta neki dan na Facebooku. U cijelu priču se brzo uključio Studentski zbor, a ubrzo su dobili podršku i s razine Sveučilišnog zbora.
– U navedenim komentarima se na akademski neprihvatljiv i neprofesionalan način vrijeđaju i podcjenjuju studenti i njihovo polaganje ispita. Kao Studentski zbor, smatramo kako je ovakav način komunikacije i diskreditiranja studenata od strane nastavnika u potpunosti neprihvatljiv te smo o svemu obavijestili Upravu Fakulteta, napisao je Studentski zbor Medicinskog na svojem Facebooku.
Jednostavan, ali težak model jednakosti ismijavanja
Davne 1995. godine dvoje producenata impresioniralo je svoje šefove koji su im zauzvrat dali slabo plaćene poslove da naprave pilot epizodu ‘Duh Božića’. Danas dobro poznati likovi svađali su se pet minuta oko toga tko polaže prava na Božić – Isus ili Djed Božićnjak.
Bio je to početak South Parka i paradigme koja bi u slobodnom prijevodu i kontekstu autora bila ‘jednakost ismijavanja’. Sve skupine, moćne ili ranjive, dobile su svoju porciju. Jedna od zabavnijih anegdota dogodila se s popularnim debelim Chefom (Isaac Hayes). Glumac koji je gotovo cijelo desetljeće davao glas poznatom kuharu iz školske kantine naprasno se povukao iz serije nakon što se emitirala epizoda koje je ismijavala scijentologiju, religiju kojoj je on pripadao. Sve je bilo ok dok su drugi bili na dnevnom redu ismijavanja, ali kada je došao on, odlučio je pokupiti stvari.
Cijela paradigma jednakosti u ismijavanju trajala je do 200. epizode koju danas ne možete pogledati na službenim stranicama South Parka. U toj epizodi tematiziran je danski karikaturist i prikazan je lik proroka Muhammeda, a zbog pritiska je morala biti uklonjena. Samo uklanjanje označilo je simboličan kraj jednakosti u humoru koji su do tada gajili.
Studenti kao proroci preko granica
Na Medicini se ta granica uspostavila puno niže, proroci su studenti čije znanje i moralne namjere nitko ne smije dovesti u pitanje, pa ni njihov profesor. Studenti se vrlo brzo solidariziraju, upoznaju sa situacijom i o svemu obavještavaju upravu koja bi trebala preuzeti ulogu cenzorskog tijela.
Uprava sada mora odlučiti hoće li postupati ili propustiti priliku. Ako krenu u postupak razmatranja i donesu neki pravorijek, poslat će poruku svim profesorima koji imaju elemente stand-upa u sebi da razmisle dvaput prije nego nešto objave na Facebooku. Problem je u tome što granica toliko nejasna i individualno drugačija, da će se za svaki sljedeći humoristični pokušaj potencijalno naći netko uvrijeđen tko će htjeti čuti mišljenje cenzora. Opet će se određivati granica, je li bilo u redu kada je profesor patologije napisao na Facebooku da će ‘uskoro i mrtvi ustati samo da ih njegovi studenti s ispita ne diraju’. To bi moglo biti uvredljivo prema studentima koji su izašli na ispit i loše ga riješili, mrtvima i njihovim obiteljima, ali i prema religijama koji slave ustajanje mrtvih kao Zapovjedne blagdane.
Ne bi na prijekom medicinskom vještačenju onda dobro prošao ni student, možda neupućeni i naivni brucoš, kada bi na Facebooku napisao ‘Ako bi majmun mogao napisati Shakespeareova djela u milijardu pokušaja, možda bi i Medicinski faks u jednom od milijardu svjetova mogao stvoriti normalnog doktora koji zna raditi svoj posao’. To bi moglo biti uvredljivo prema akademskom egu profesora, samoj zgradi institucije, ali i prema majmunima koji skladaju Shakespeara.
Pozicija moći kao argument
Da se s majmuna vratimo na ‘akademski neprihvatljiv i neprofesionalan humor docenta’, uvrijeđeni student mogao bi reći da je profesor prekoračio granicu jer nastupa s pozicije moći. Koristi humor kao oružje protiv akademski slabijeg samo zato što je i sam nisko pozicioniran u hranidbenom lancu akademskih ego titula. Uvrijeđeni student bi mogao reći da insinuira zlodjelo studenta koji bi mu mogao izbušiti gume na autu, premda ne postoji takav zabilježen slučaj u nalazima Medicinskog faksa. Naravno, uvrijeđeni student mogao bi reći i da docent nije apsolutno ništa napravio da popravi znanje studenata te da je njegov humor kao takav licemjeran. Uvrijeđeni student bi to mogao interprenirati na milijardu načina, kao što se i humor interpretira.
Pozicija postavljanja granica u humoru je popularna na Sveučilištima na zapadu koja puno bolje kotiraju na svjetskim rang ljestvicama od onog zagrebačkog. Često se može čitati o uvrijeđenim studentima i stvaranju sigurnih zona na sveučilištima kako bi se svi osjećali sigurno i voljeno. Granica je zapravo jasna, slabije skupine se stavlja pod stakleno zvono, isključuju se iz predmeta kritiziranja i ismijavanja, humor se može upotrijebiti samo protiv onog jačeg. Vrlo brzo dolazi se do argumenta hitlerovske propagandne pozicije ismijavanja slabijih u smislu njihovih obilježavanja i odbacivanja. Samo što stavljanje ranjivih skupina u humoru pod staklena zvona čini jednu novu podjelu s kontra efektom.
Razbija humor na one protiv kojih se smije koristiti i onih protiv koji se ne smije. Možda je početna želja dobra. Humor bi se uistinu trebao koristiti protiv moćnih kao sredstvo testiranja demokratskih standarda, a ne kao u Kaštelima gdje se često spaljuju pripadnici manjina. Ali, postoji taj veliki ali. Ako krenete u Kaštelima ili bilo gdje drugdje u usmjeravanje humora, stvaranja pravila kako i protiv koga smije ili ne smije biti usmjeren, antagonizirate i stvarate nove sukobe. Ne morate voljeti to što rade, ali ako krenete držati lekcije o ulozi humora u ruganju elitama i zabrani spaljivanja slabih, nećete postići to što želite, nego pravila i uputstva o smijanju u prikladnim trenucima.
Komentar profesorice Medicinskog fakulteta
Crna guja ili cenzura
Možda najbolji medicinski odgovor na takvo stanje u akademiji i društvu dao je Rowan Atkinson u svojem govoru naslovljenom na YouTubeu – Sloboda govora protiv Nove intolerancije.
– Najbolji način za povećanjem imunosti ljudske vrste na uvredljivi govor je da dopustimo još više takvih govora. Kao s dječjim bolestima, bolje se čovjek odupire onim bakterijama kojima je prije bio izložen. Moramo izgraditi naš imunitet za primanjem uvreda kako bi se mogli nositi s pitanjima koje opravdana kritika može stvoriti. Naš prioritet treba biti nositi se s porukom, a ne s onim koji šalje poruku, kaže jedan od gurua humora Atkinson.
Zamislimo sada na trenutak da su studenti umjesto u potragu za cenzorom krenuli logikom Crne guje i napisali odgovor na komentar u stilu ‘Ono kad završiš s usmenim ispitom i strah te pomisli da će i sljedeći profesor biti prvoloptaški predvidljiv’ ili recimo ‘Ono kad završiš s usmenim ispitom i strah te pomisli da bi Medicinski fakultet mogao zapošljavati profesore koji znaju inspirirati i potaknuti nas s formom ispita na povezivanje činjenica’.
U cenzorskom svijetu takvi komentari možda bi bili mogući ili bi možda bili sankcionirani. Ne možemo točno znači što bi cenzori odlučili, ovisno o političkom trenutku. U crnogujaškom bi se profesor možda malo zamislio je li pretjerao i je li mogao pak iskoristiti neznanje studenata za suvislu kritiku domaćeg školstva i visokog obrazovanja. Možda bi se u takvom svijetu svi nasmijali bez uvrijeđenosti. U potonjem bi studenti bili pobjednici, makar pali usmeni, a u cenzorskom mogu tek potpisati vlastiti poraz.
*Komentar je stav autora
