Prije nekoliko godina, bilo mi je smiješno vidjeti kako ljudi dramatiziraju o tome što mladi, ali i stariji napuštaju Hrvatsku. Sada pogledam rezultate i grafove i vidim da polako nestaju gradovi veličine Splita ili primjerice Vukovara. Ljudi odlaze za pronalaskom boljeg života u inozemstvu , a ja se pitam gdje je nestao onaj optimizam kada se govorilo da će sve biti u redu, kada su se ljudi pokušavali boriti za pravdu, u kojoj se borilo za bolje sutra i vrijeme u kojem se neće morati bježati.
Piše: Jakov Sedlar
Foto: Pixabay
Krenem od samoga sebe, zatim pogledam okolinu u kojoj živim, prijatelje, kolege iz razreda. Nitko ne želi ništa poduzeti, svi se boje nečega. Tehnologija nas je obuzela. U 21. stoljeću, tehnologija je ispred razmišljanja. Možda jednog dana postanemo nihilisti poput Đure Andrijaševića, Raskoljnikova ili Melkiora Tresića, budući da će tehnologija samo napredovati, a mi ćemo ostati njezini robovi i pitati se ‘Tko sam ja?’.
Profesori u školi nabrajaju činjenice, fraze, godine koje mi u životu neće ništa značiti, ali svejedno ih učim napamet iako pola toga ne razumijem. Zašto? Zato što je sustav obrazovanja takav da ako nemaš dobre ocjene, teško ćeš se upisati na dobar fakultet i vjerojatno nećeš moći dobiti stipendiju. I iako smo svi svjesni toga, ne poduzimamo ništa. Svjesni smo i da se rad ne cijeni. U takvom svjetlu, uspjet će samo oni koji će se snalaziti, bilo na pošten ili nepošten način. U našoj domovini, prilično je jasno koji se način više cijeni.
Zato mladi i odlaze iz Hrvatske, svjesni su brojnih manjkavosti u obrazovnom sustavu. Mladi u Hrvatskoj uče četiri godine u srednjoj školi, dodatno se pripremaju za maturu, no uvijek postoje šanse da ne upadnu na željenu rehabilitaciju ili medicinu. Pitamo se trebaju li se za neke fakultete upisne kvote povećati, a za neke uvelike smanjiti? Što će nam godišnje 650 upisanih pravnika, a samo 50 logopeda? Svima nam je jasno da nešto nije u redu u svemu tome. O tome se stalno priča, u novinama, na TV-u, u kafićima, pod odmorom, ali opet ništa ne poduzimamo.
Izađi na ulicu – makar bio izgubljen poput igle u plastu sijena, ali možda nešto promijeniš!
Pogledam malo prema istoku i vidim kako je 2010. godine održan najmanji prosvjed na svijetu! 13- godišnji dječak Jonathan Lee, oko vrata je objesio transparent na kojem je pisalo ‘Prosvjed za mirovni sporazum (i korejski rat)’. Nije se uspio osobno susresti s vođom Sjeverne Koreje Kim Jong-Ilom, ali dokaz je to da svatko od nas može barem pokušati prosvjedovati i podići svoj glas.
Primjerice, u Hrvatskoj se izbori održavaju svakih četiri ili pet godina. Kada se pogledaju rezultati izlaska na izbore, brojke su poražavajuće. Primjerice, na parlamentarne izbore 2011. godine izašlo je 61,95% birača, a pet godina kasnije izašlo je samo 52,59% birača. Ove brojke još su i visoke u odnosu na 2009. godinu kada je za predsjednika izabran Ivo Josipović; izlaznost je tada bila tek 44%. Žalimo se na politiku i političare, govorimo da odlazimo iz zemlje zbog njih, a kada imamo priliku izravno odlučivati o vlastitoj budućnosti, kada treba ustati i zaokružiti ime na papiru, lijeni smo.
Matura ili prijemni? Vječno pitanje…
Postoje li uopće mladi u Hrvatskoj koji se žele angažirati u lokalnim zajednicama, postoje li oni koji žele promijeniti stanje u društvu, a ne sjediti prekriženih ruku i nogu? Svi govore kako u Hrvatskoj nema budućnosti, ali tko je od nas uopće sam stvara? Zašto mladi, ako su nezadovoljni obrazovnim sustavom kroz koji prolaze, ne pokušaju nešto sami? ‘Maturu bi trebalo ukinuti i opet uvesti prijemne ispite za fakultete!’, rečenica je koja mi je ostala u sjećanju još od generacija prije mene, ali i iz medija. Dobro sam zapamtio tu rečenicu i mislim da bi se s njome složilo više tisuća maturanata. Neki od njih pisali su takve objave i po društvenim mrežama, ali to nije dospjelo do odgovornih. Što je i očekivano jer, teško će promjena doći putem Facebooka!
Mi, mladi, često smo puno glasniji na Facebooku nego u javnosti. Preko društvenih mreža svatko ima nešto za reći, a kada to treba učiniti pred ljudima, a ne pred mobilnim ekranom, zašutimo. Kada bi se barem 20.000 mladih od nas 33.720 koliko nas je ove godine pisalo maturu, udružilo, moglo bi se učiniti nešto. Kada bi se za to prosvjedovalo, možda odgovorni ne bi ukinuli maturu, ali sigurno bi došlo do vidljivih promjena i pomaka na bolje. Promjena koje bi nam utjecale na budućnost. Jer primjerice, sada kada se pristupa ispitu državne mature, učenici su toliko pod stresom jer vas i najmanje greške mogu stajati dobre ocjene ili samog prolaska ispita, a jednom kada se padne matura, jako su male šanse za upis na željeni fakultet.
S druge strane, kada se osvrnem oko sebe, vidim da oni koji i predlažu nešto novo i žele nešto promijeniti, rijetko kad imaju punu podršku razreda, škole ili društva u kojem se nalaze. Primjerice, profesor napravi nešto suprotno onome što smo se dogovorili dva ili tri dana prije. U razredu ću se protiv toga pobuniti ja i možda još par osoba. Jednostavno, nitko se ne želi zamjeriti profesorima u budućim situacijama. Pogledi su čvrsto upereni u pod, ali kada profesora nema, svi su jaki na riječima.
Nalazimo se možda u teškoj situaciji, ali nije ni našim očevima i majkama bilo lako. Odgojili su nas uz sve prepreke koje su imali i sada je na nama da prebrodimo naše prepreke. Prepreke koje neće biti lake za preskočiti, ali ako je glava mirna, sve se može riješiti! Pred preprekama će se naći i dvoje mojih najboljih prijatelja, oni odlaze studirati van Hrvatske, točnije u Wales i Škotsku.
– Odlučila sam studirati u inozemstvu primarno jer je smjer koji sam tražila tamo puno pristupačniji i lakši za upisati te je i sam program ispunjen praktičnim radovima i nije okupiran teorijom i takav raspored osobno preferiram. S druge strane, jako me veseli ideja upoznavanja različitih kultura i ljudi iz cijelog svijeta, a i malo odstupiti iz moje komfort zone i riskirati, priča mi prijateljica Iva iz Čakovca.
Smatra da Hrvatska već duže vrijeme stagnira, ali to nije njen razlog zašto odlazi. Želi studirati filmsku i medijsku produkciju u glavnom gradu Walesa, Cardiffu i misli da će tamo dobiti bolje obrazovanje nego u Hrvatskoj. Političku situaciju u zemlji pokušava ignorirati, iako mi kaže da joj nije mrsko promisliti o eventualnom angažmanu u lokalnoj zajednici ili čak ulasku u političku stranku nakon faksa.
Jedan od onih koji odlazi van Hrvatske, u Škotsku, je i Vlatko, također iz Čakovca. Zajedno s Ivom išao je u razred, a govore mi kako čak 20% njihovog razreda odlazi na studij u inozemstvo! Prijatelji i obitelj ih u tome podržavaju. Vlatko planira upisati biznis i marketing u Glasgowu.
– Smatram da ću tamo steći više i teorijskih i praktičnih znanja zbog drugačijeg obrazovnog sustava u Škotskoj, kaže mi frend Vlatko, zapravo slična mišljenja kao i Iva.
Njegovo mišljenje dijele mnogi mladi, a Vlatko smatra i kako odluku o odlasku ili ostanku svatko treba donijeti samostalno.
‘Žao mi je samo da mi se takva prilika nije pružila u Hrvatskoj’
Živimo u vremenu u kojem mladi ne vide ili ne žele vidjeti dalje od svog smartphonea. Problem je u tome da kada mladi dignu pogled i odmaknu se od smartphonea, vide kakva je situacija oko njih pa bježe. Međutim, nije ni u inozemstvu tako lijepo kako se priča. Toga je svjesna i Iva.
– Svjesna sam da odlazak nije samo med i mlijeko i da neće sve biti savršeno, dobro sam proučila i negativne strane odlaska i uspjela ih prihvatiti. Nikad nisam požalila što sam to upisala. Žao mi je samo da mi se takva prilika nije pružila u Hrvatskoj, ali za sada je tako, možda će za nekoliko godina osobe poput mene moći bez problema upisati i drugačije smjerove od trenutno postojećih. Držim fige!, kaže mi Iva.
Smatra da se u Hrvatskoj za smjerove poput njenog niti ne isplati boriti, u prvom redu zato što primaju samo dvoje ili troje studenata na cijelu godinu. Osim toga, smatra da iako na maturi ovisiš sam o sebi, kasnije se na mnogim fakultetima ne gleda na sve studente isto. Uvijek postoje takozvani „sinovi doktora“ i „kćeri političara“!
‘Red, rad i disciplina i svatko može postići što želi’
Usprkos toj nepravednosti, treba imati volje za započeti nešto te je ona rečenica koju nam mnogi stariji govore ‘S tim faksom si nikad nećeš pronaći posao’ -potpuna laž. Uz malo volje i truda, uspjet ćeš u onome što voliš.
Živimo u domovini u kojoj nije sve tako sivo, a takvo mišljenja su i Lovro iz Nedelišća te Neva iz Čakovca. Oboje kažu da nikada nisu planirali otići na studij u inozemstvo jer misle da Hrvatska sama po sebi ima dobru strukturu obrazovanja.
– Smatram da je naša zemlja raj na zemlji. Od mentaliteta ljudi pa do slobode koja nam je dostupna. Red, rad i disciplina i svatko može postići što želi. Od malih nogu država ulaže u naše obrazovanje pa zašto joj ne bismo vratili?, pita se Lovro.
Lovro me svojim odgovorom pozitivno iznenadio jer nema puno mladih koji razmišljaju poput njega.
Upisao je germanistiku i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te smatra da će u Hrvatskoj dobiti kvalitetno obrazovanje. S njim se slaže i Neva koja je upisala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Smatra da Hrvatska ne ide u dobrom smjeru i upravo u tome vidi razlog za svoj ostanak – pokušaj promjene! Međutim na jedno pitanje – pitanje o ostanku ili odlasku, svi osim Ive, odgovaraju identično.
Iva: ‘Trenutno se ne vidim u Hrvatskoj, ali još ne znam što me točno vani čeka i ne znam hoću li biti zadovoljna takvim životom.’
Vlatko: ‘Mislim se vratiti u Hrvatsku i ovisno o stanju u državi, odlučiti hoću li ostati ovdje ili ponovno otići u inozemstvo.’
Lovro: ‘Želim ostati u Hrvatskoj. Doma je ipak najljepše.’
Neva: ‘Ostat ću u Hrvatskoj sigurno.’
Hrvatska nam svima može pružiti puno. Može nam pružiti isto onoliko koliko i Irska, Škotska ili pak Njemačka. Samo trebamo prepoznati to. Moramo se prepoznati u onome u čemu smo najbolji, ali i ono što najviše volimo. Vrijedi ostati i boriti se za bolje društvo, usprkos svim preprekama. Jednog dana ćemo pogledati iza sebe i biti ponosni na ono što smo uspjeli promijeniti..
