Zašto naša sveučilišta pozivaju na misu, ali ne i na prosvjed za prava žena?
Ne smeta meni, kao ni brojnim drugima, siguran sam, misa kao takva. Smeta mi licemjerje. Smetaju mi podjele na građane prvog i drugog reda. Na studente koji su važni, kojima se obraćamo i kojima organiziramo sigurna mjesta, i na studente o kojima se sramimo pričati. To mi smeta. A vama ako ne smeta, čak ni najmanje vam nije trn u oku, možda bi vam bilo bolje da se zapitate – zašto? Barem to učinite na pet minuta prije nego što ostavite nekakav gnjusan komentar na ovaj tekst.
Ilustracija: Unsplash | srednja.hr
Svake godine ista priča. Ako u ovo doba, tek je počela akademska godina, posjetite stranice naših najvećih sveučilišta – zagrebačkog i splitskog – imat ćete što vidjeti. Fotografije svećenika, pozivi na misna slavlja, duhovne obnove, klanjanja i sakralne koncerte.
Sve pod pokroviteljstvom i organizacijom upravo tih sveučilišta, ili njihovih sastavnica te pripadajućih studentskih kapelana. Javno svjetovno sveučilište, ovisno o novcu poreznih obveznika, svake godine, ne videći u tome nikakav problem, organizira misna slavlja za studente i nastavnike.
Zašto mi smeta misa? Ne smeta
To je, kao, normalno. Ipak je Hrvatska katolička zemlja. A kome smeta, znate kako je rekla jedna poznata hrvatska političarka, ‘Hrvatska je Hrvate, svi ostali su gosti’. Elem, kome smeta, očito nije dovoljno Hrvat. A dovoljno Hrvat sada već tradicionalno nije autor ovih redaka jer svake godine, kada naša sveučilišta dično pozovu studente i mlade na misno slavlje, o tome napiše nekoliko redaka.
Mojih nekoliko redaka – da primijetim – sasvim korektnih i neupadljivih, nerijetko prate salve komentara nezadovoljnika. Onih koji utvrde, jel, već utvrđeno – mi smo zemlja katolika, ako ti ne smeta otiđi i, meni najdraže, zašto vam smeta misa?
Na to pitanje već godinama želim odgovoriti, ali mi se nikad prije nije dalo trošiti vrijeme. Danas ga imam nešto više na raspolaganju, a urednica nema ništa protiv. Pa hajde. Ukratko, uopće mi ne smeta misa. Dapače. Mislim da svi građani, tako i studenti, moraju besprijekorno imati osiguranu slobodu vjeroispovijesti i mišljenja. Nitko, ama baš nitko, nema im pravo reći kako misliti i u što vjerovati.
Ono što meni smeta su naša – da naglasim – javna sveučilišta. Mastodontske su to strukture koje pate od brojnih strukturalnih i moralnih problema. Ovise o javnom novcu, leglo su nepotizma i korupcije, a kada to netko spomene, onda iz petnog glasa urlaju o sveučilišnoj autonomiji kao adolescent koji je tek naučio da ima pravo na svoje mišljenje.
Katolička klanjanja, katoličke mise, katoličke obnove
Ta javna sveučilišta, koja se financiraju iz mojeg, tvojeg, našeg i vašeg džepa, imaju jedan problem. Ona su, kao i ova država, ako to nismo ustanovili u naših tridesetak godina postojanja – sekularni. To znači, najprostije rečeno, da su odvojeni od vjerskih institucija. Bez obzira što većinu naših građana čine katolici koji vjeruju u što god katolici vjeruju, to nema ama baš nikakve veze s funkcioniranjem jednog sveučilišta kao javne institucije.
Međutim, naša sveučilišta to shvaćaju, da se tako izrazim, dosta slobodno. Pod okriljem svoje, jelte, autonomije, imaju katoličke fakultete. Pa onda preko njih nadbiskupi i kardinali, povrh dekana, kao veliki kancelari, na mala vrata ulaze u sveučilišne stvari. Osim toga nekada financiraju i katoličke mladeži i njihove projekte, čak i kada nisu humanitarni i nemaju veze s dobrobiti šire zajednice. Plaćaju tako duhovne obnove, križne putevi, edukacije na kojima se mlade ljude formira u dobre mlade kršćane.
I naposljetku, što je i povodom ovom mojem monologu (ili, preciznije, monografu), organiziraju i pozivaju studente na nekakva klanjanja, mise i duhovne obnove. I to, ne zaboravimo, katolička klanjanja, katoličke mise i katoličke duhovne obnove. Sve to dok studenti i nastavnici pravoslavne, muslimanske ili židovske vjeroispovijesti o svojim vjerskim institucijama na stranicama sveučilišta ne mogu naći, takoreći, ni slova.
Neke studente slavimo, nekih se sramimo
Studenti koji su društveno osviješteni, pripadnici LGBT+ zajednice, feministkinje i feministi. Ni oni na stranicama svojih sveučilišta ne mogu naći nikakve informacije o tome što je za njih bitno. Ne samo da naša najveća sveučilišta ne sudjeluju u organizaciji takvih događaja, ne pozdravljaju posebno brucoše koji su gej, a vegani mogu crknuti od gladi u fakultetskim menzama, ona ni o čemu navedenom niti ne obavještavaju svoje studente.
Po starom hrvatskom običaju srama, o svemu se navedenome – šuti. Splitsko i zagrebačko sveučilište, koliko nam je poznato, nikada nisu izvijestili o tome da se u tim gradovima više od deset, odnosno više od dvadeset godina, održavaju povorke ponosa. Da se godinama održavaju marševi za prava žena. Pa čak ni da postoje prosvjedi i pokreti za klimatske promjene, što, ako ovo prethodno nisu bila, jest prvoklasno znanstveno i akademsko pitanje.
Ne smeta meni, kao ni brojnim drugima, siguran sam, misa kao takva. Smeta mi licemjerje. Smetaju mi podjele na građane prvog i drugog reda. Na studente koji su važni, kojima se obraćamo i kojima organiziramo sigurna mjesta, i na studente o kojima se sramimo pričati. To mi smeta. A vama ako ne smeta, čak ni najmanje vam nije trn u oku, možda bi vam bilo bolje da se zapitate – zašto? Barem to učinite na pet minuta prije nego što ostavite nekakav gnjusan komentar na ovaj tekst.
*Komentar je stav autora i ne odražava nužno stav redakcije portala srednja.hr
