I dalje zatvoreni kafići i teretane: Evo što studenti misle o novom produljenju mjera
Još malo pa će biti godinu dana otkako je zabilježen prvi slučaj koronavirusa u Hrvatskoj. Od tog dana, sve je krenulo nizbrdo. Dobro, ustvari puno prije tog dana, ali možemo reći da je i tada. Naši životi su se u potpunosti promijenili – dani su se sveli na čekanje pressica stožera koji objavljuje brojke novozaraženih i preminulih, a bitni su i trenuci kada se donose nove mjere.
foto: Unsplash
Da sretnete sebe iz prošlosti, kako biste im objasnili trenutnu situaciju? Kako objasniti da se već mjesecima niste vidjeli s ljudima koji spadaju u rizične skupine ili da je nemoguće sjesti na kavu u omiljeni kafić? Kako objasniti da sve što želite je jedan običan dan u školi/na faksu i kako objasniti da se to neće dogoditi tako skoro?
Pitanja su to koja si još uvijek svi postavljamo i na koja nemamo odgovore. Dodajte pandemiji još i potrese i nastupa raspad sistema. Nakon tragedija koje su donijeli potresi u Petrinji, Sisku i okolnim mjestima, nitko više ni ne razmišlja o pandemiji. Ne zato što ona ne postoji, već zato što nemamo vremena za brinuti i o tome.
Nažalost, pandemiju to ne zanima, nemamo pravo na neku ispričnicu (iako smo ju zaista zaslužili!), već se situacija nastavlja. Upravo zbog toga, nedavno su produljene sve mjere koje su bile na snazi do 8. siječnja, pa sada vrijede do kraja mjeseca. S tim mjerama i dalje su zatvoreni kafići, restorani, klubovi i teretane. Već je nekoliko fakulteta donijelo odluku o završetku zimskog semestra online, a upitno je koliko će se učenika zaista vratiti u školske klupe na kraju ovih praznika.
Svi su pogođeni ovim mjerama i ne postoji netko tko je izuzet iz ove situacije, no mi smo odlučili razgovarati sa studentima koji su nam rekli svoja dosadašnja iskustva, ali i mišljenja o trenutnoj situaciji.
– Nisam bio pozitivan na koronavirus, niti sam bio u izolaciji. Znam za nekih šest-sedam ljudi koji su bili pozitivni. Mislim da to nije velik broj, uzevši u obzir broj ljudi s kojima sam se čuo/bio u kontaktu oko toga. Mjere kao mjere, navikli smo na koješta – i na mjere u pravo/krivo vrijeme i dobre/loše mjere same po sebi; sve ovisno kako tko gleda. Gospodarstvo se svakako mora pokrenuti i ne može se sve svoditi na novce iz EU. Žalosno je da jako velik udio u porezima čine upravo ugostitelji i kafići. Pritom mislim na to da u RH prevladavaju trgovina i ugostiteljstvo, a ne neka proizvodnja. Ja se nadam da će ‘staro normalno’ biti kroz nekoliko mjeseci kada većina populacije bude procijepljena. Cjepivo je jedino rješenje jer nikako, ali nikako nije dugoročno rješenje da živimo ovako godinama. Sada još moramo, ali svemu lošemu dođe kraj – korištenjem znanstvenih metoda, to jest medicine u ovome slučaju. Vjerujem da će se kroz nekoliko mjeseci otvoriti kafići i teretane, naravno uz svima nam poznate mjere, optimističan je Ivan (22) s Libertasa.
Popuštanje mjera?
Teško je procijeniti koje su mjere dobre, a koje nisu. Trenutno su prisutni manji brojevi novozaraženih, ali isto tako je manji broj ljudi koji se testiraju. Svakako je bolja epidemiološka situacija nego kada smo imali po četiri tisuće novozaraženih na dnevnoj bazi, no je li sada vrijeme za popuštanje mjera?
– Do maloprije nisam ni znala da su produljili mjere. Toliko o tome koliko pratim medije i društvene mreže. Zar to nije smiješno? Sve u svemu, gledam i čitam sve manje što mediji objavljuju, samo plaše i zavaravaju ljude. Takav dodatni stres mi stvarno nije potreban. Kako kažem, čekamo bolje dane. Cjepivo je tu, stvari se lagano stabiliziraju i evo ti sad još produljenje mjera. O čemu pričamo – cijelo vrijeme je to ograničavanje ljudskih prava. Kad zapravo malo bolje baciš pogled na sve, kontroliraju nas gdje god stignu, a ova situacija im je još plus ekstra pogodak. Uglavnom, iskreno uopće me više nije briga za mjere, neka ih produljuju, nije im ni prvi, a zasigurno ni zadnji puta jer tome nema kraja, koliko primjećujem. Nisam sigurna baš hoće li se mjere ukinuti uskoro, mogu samo reći da će to potrajati. Život će se vratiti na staro, ali jako, jako dugo će trebati da se uopće i priviknemo na ono naše staro. Meni se život ni nije previše promijenio unatoč pandemiji tako da mislim da mi neće biti problem vratiti se slobodnom kretanju i druženju s drugima, Ana-Marija (19) koja studira Prehrambenu tehnologiju.
Slobodno kretanje i druženje s ljudima trenutno zvuči kao znanstvena fantastika. Ulovite li se i vi nekada da kad gledate film/seriju i bude scena s nekom gužvom, da vam odjednom dođe anksioznost? Puno ljudi je nemoguće zamisliti da će se život ikad vratiti na staro. Kad će opet biti moguće otići na koncert gdje ima preko deset tisuća ljudi?
Optimistična nadanja za bolju godinu
– Mjere me kao takve jako sputavaju i iskreno živciraju (vjerujem kao i ostatak države i svijeta). Ali ne smatram se dovoljno kompetentnom da bi bih mogla govoriti da su mjere loše, nepotrebne i slično. Bez obzira na to, želim da se što prije ukinu i da opet živimo u svijetu u kojem ne proživljavamo pandemiju. Nisam imala koronavirus, no u ovom trenutku već znam dosta ljudi koji su imali. Neki od njih su znali u trenutku kada su još bili bolesni, dok su neki saznali kasnijim testiranjima na antitijela. Nisam u medicinskoj niti bilo kojoj srodnoj struci tako da ne mogu ništa tvrditi, no moram priznati kako vjerujem u znanost te mislim da bi trebali u skladu s tim i postupati. Stoga se nadam da ako svi (ili bar većina) postupimo tako, mjere neće još predugo potrajati. Nadam se da ćemo do kraja godine svi opet živjeti kako smo i naviknuli do 2020., želje su Klare (23) s Učiteljskog fakulteta.
-Ne brojim baš ljude koje poznajem, a da su preboljeli koronu, no ima ih. Mislim da je velik broj ljudi zaražen, a da toga nisu svjesni jer mogu biti asimptomatski te je to velika opasnost za prenošenje virusa onima koji ju nisu imali. O mjerama nemam neko posebno mišljenje, ionako su sada ispitni rokovi tako da sam fokusirana na učenje, ali kada rokovi prođu, vjerojatno ću više o tome razmišljati te će mi nedostajati popiti kavu u kafiću i izaći vikendom. Mi kao ljudi smo navikli na društvo, kavu i neobično nam je ovako, ali trebamo imati odgovornosti te staviti zdravlje svojih bližnjih ispred svojih potreba. Nadam se da ćemo se što prije vratiti na staro jer mi ovakav način života ne odgovara. Volim se družiti, smijati i toga mi jako nedostaje u ovom periodu, no vjerujem u bolje sutra. Nažalost, većina se već navikava na takav način života, bez društva i kave, što nije dobro. Ne želim se žaliti jer sam svjesna da se na neko vrijeme odričem druženja u svrhu da zaštitim rizične skupine s kojima sam u kontaktu. Tako je kako je, jedino što mogu promijeniti je vježbati strpljenje. Nadam se da ćemo se ovoga jednom sjećati kao jedan period nakon kojega je došlo sunce, poruka je Lukrecije (19) s Biologije u Osijeku.
I dok se ljudi možda već lagano i privikavaju na manje druženja, izlazaka i općenito drugačiji stil života, ekonomija se ne privikava. Ostaje za vidjeti koliko će kafića, klubova i restorana uopće postojati do trenutka kada isti budu mogli otvoriti svoja vrata. Nadajmo se da će ovo biti posljednje produljenje ovih mjera i činimo sve kako bismo doprinijeli tome!
