Želite upisati npr. sociologiju, no koje su šanse da se zaposlite u struci? Pitali smo državu, nemaju pojma
Trideset godina od proglašenja svoje potpune neovisnosti, Hrvatska nema jasnu strategiju obrazovanja i potreba tržišta rada. Neki su novi projekti na horizontu, ali i dalje, unatoč našoj upornosti i dugogodišnjem praćenju sustava, još uvijek ne nalazimo brojku o zapošljivosti pojedinih struka. Jednostavnim rječnikom, iako možda o tome imamo neke predrasude, nemamo nijedan dostupan podatak koji bi nam sugerirao da se informatičari lakše zapošljavaju u struci od sociologa.
Foto: Pexels; Roxanne Minnish
Sigurno ste se mali milijun puta upitali koliko je isplativo upisati neki faks. Bilo da je to sestrinstvo, brodogradnja ili sociologija, mogućnost zapošljavanja nakon završetka većini je studenata dosta bitan faktor. Faktor o kojem bi, uzevši u obzir da svim redovnim studentima potpuno subvencionira visoko obrazovanje, i država trebala voditi računa.
Svi piju, nitko ne plaća
No, kako to i obično biva u našoj državi, koja će ove godine proslaviti punih 30 ljeta svoje neovisnosti, ne zna se tko pije, a tko plaća. Bolje rečeno, svi piju, a nitko ne plaća. Tako je danas, i to ne običnom građaninu, već vrlo upornom sektorskom novinaru, (gotovo) nemoguće doći do podatka koliko je, recimo, za zaposlenje isplativo studirati sociologiju, i je li, ako se želiš što prije skrasiti na poslu u struci, bolje ipak upisati informatiku.
Toga nema nigdje. Većina nas ima neke predrasude ili puko anegdotalne dokaze, no o tom se zaista važnom pitanju ne rade elaborirane analize pri Državnom zavodu za statistiku. Na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje još uvijek ne znaju ni da više ne postoji viša i visoka stručna sprema, a kamoli što složenije. A pri ministarstvima, bilo rada, bilo znanosti i obrazovanja, o tome ne znaju reći ni riječi.
To nam se baš porazno saznanje i samo sugeriralo već dugi niz godina jer o tim podacima nikad nismo čuli ni pročitali ni jedne riječi. Krajem prošle godine odlučili smo odagnati svaku sumnju. Kontaktirali smo sve spomenute institucije. Državni nas je zavod uputio na Zavod za zapošljavanje, a iz te su nam institucije dali dosta neinventivnu tablicu u kojoj smo mogli iščitati broj zaposlenih visokoobrazovanih osoba. O tome koliko ih je zaposleno u struci, koliko van struke, a koliko ih je nezaposleno po završenom studiju ili barem području studija – ni slova.
Ministarstva sada imaju projekt
Kontaktirali smo, naravno, i Ministarstvo rada te Ministarstvo znanosti i obrazovanja. Ta su nam dva aktera bila posebno zanimljiva. I to ne samo zato što su dijelom izvršne vlasti, koja je u sposobnosti već, dakle, gotovo 30 godina pripremati reforme i predlagati strategije, već i zbog toga što se posljednjih nekoliko mjeseci dosta glasno hvale svojim novim projektom, naprednim portalom tržišta rada.
Iz Ministarstva rada nam navode da se taj projekt razvija kako bi se osiguralo “što kvalitetnije povezivanje obrazovnih ponuda sa samim potrebama tržišta rada, ali i u svrhu razvoja karijere kroz pružanje informacija o zanimanjima te konkretnim poslovima koji se obavljaju unutar zanimanja i mogućnostima zapošljavanja”. Na tom projektu rade već tri godine. U početku je to bio tek analitički alat za donošenje standarda zanimanja u sklopu Hrvatskog kvalifikacijskog okvira, čiji su nositelj zajedno s Ministarstvom obrazovanja, ali se u naredne dvije godine pretvorio u nešto puno više.
“Portal je istraživački alat koji na jednom mjestu objedinjuje sve podatke, odnosno sve karakteristike koje ocrtavaju pojedini sektor na tržištu rada. Od podataka o zaposlenosti i nezaposlenosti u sektoru do podataka o srednjoškolskom i visokoškolskom obrazovanju za zanimanja u tom sektoru, djelatnostima u sektoru odnosno podatke koji korisnicima omogućuju pristup informacijama o tržištu rada i obrazovanju u Republici Hrvatskoj. Sučelje portala će se kao analitički alat, također koristiti za definiranje upisnih politika kao preporukama o potrebama tržišta rada te za kreiranje politika zapošljavanja što se primarno odnosi na definiranje mjera aktivne politike zapošljavanja, kvota za strane radnike te razvoj profesionalnog usmjeravanja što je sve u nadležnosti ovog ministarstva”, stoji u dopisu Ministarstva rada.
Ping-pong
U još nekoliko rečenica pojasnili su nam kako će korisnici, među ostalim, imati i pristup propisima koji reguliraju određene profesije, a moći će se pratiti kretanje (ne)zaposlenosti po županijama po pojedinom zanimanju. Sve to uistinu je dio dobre priče od koje će građani višestruko profitirati. I to ne primarno financijski, koliko informacijski i intelektualno.
Međutim, i dalje nas je zanimalo postoje li ikakvi sistematizirani podaci o zaposlenosti visokoobrazovanih na poslovima unutar struke. Ministarstvo rada na to nam pitanje nije dalo odgovor. Kažu da takve podatke nisu izmjenjivali, a da je za njih, kao javna ustanova koja brine o kvaliteti i izvrsnosti u visokom obrazovanju, zadužena Agencija za znanost i visoko obrazovanje. Ministarstvo znanosti i obrazovanja, ispod kojeg se hijerarhijski, ali i doslovno u istoj zgradi nalazi spomenuta Agencija, na isti upit, zanimljivo, nije odgovorilo.
Odlučili smo još malo sudjelovati u ping-pongu koji s nama igraju javne institucije pa smo i Agenciji poslali upit te ih zatražili da nam dostave podatke koje imaju. Agencija nas je pak uputila na svoju publikaciju “Što nakon diplome?” u kojoj pronalazimo podatak da, zaključujući iz istraživanja provedeno na 7.701 ispitaniku, 78 posto studenata prvi posao nađe u struci, a njih 22 posto van struke. Detaljne podatke o zapošljivosti pojedinih visokoobrazovanih skupina, po studijskim programima ili područjima, nema.
Na faks može svatko, a mesare se traži lupom
Uzmemo li u obzir da država ne samo da nema jasnu strategiju povezivanja tržišta rada s obrazovanjem, već nam nije u stanju dostaviti nijedan relevantan podatak na temelju kojeg bi se, među ostalim, ta strategija i trebala oformiti, onda uopće nije čudno stanje s upisima u našem obrazovnom sustavu.
Stanje je takvo da se posljednjih nekoliko godina na razini srednjih škola bilježi sve veći interes za gimnazije, a sve manji za strukovne škole, pogotovo ako govorimo o ‘zanatima’ i trogodišnjim zanimanjima. Pisali smo već kako u nekim mjestima umjesto pet razreda gimnazije koji su se upisivali prije nekoliko godina, sada se upisuje njih dvanaest. U drugim županijama pak imamo situaciju da kronično fali klesara, elektrotehničara, tesara i mesara.
Razlozi tomu su višestruki. Dio objašnjenja sigurno leži u tome da neki roditelji ne žele da im djeca prljaju ruke, već da nakon škole odu na faks. A faks im često stoji kao sinonim za uspjeh, bolji život i radne uvjete, bolju plaću. Tako odmah djecu usmjeravaju na četverogodišnje škole nakon koji mogu položiti maturu i ići na faks. S druge strane, tu je i neko logično, razumno podizanje svijesti o važnosti visokog obrazovanja u čemu pratimo razvijenije europske i svjetske države.
Ali jedno valja istaknuti. Visoko obrazovanje je u Hrvatskoj danas, svima gotovo bez iznimke, dostupnije nego ikad. U prvom redu, zato što su svi redovni studenti lišeni plaćanja školarine. Država ih subvencionira pa se ne moraju brinuti oko tog dijela troškova studiranja. U drugom redu, zato što su upisne kvote na fakultetima takve da godišnje svaki maturant, kada bi zadovoljio minimalne kriterije, ima gdje studirati, a čak bi i nakon toga ostalo praznih mjesta. Kako je jedan naš obrazovni stručnjak to slikovito opisao, prisutan je tu svekoliko i klijentelizam dijela akademske zajednice i izvršne politike pod krilaticom „mi vama kvote, vi nama mir da radimo što želimo“.
Dostupnost visokog obrazovanja, dakle, nije skroz pozitivna stvar. Jasno, ne upisuju svi fakultete samo zato da bi našli bolji i bolje plaćeni posao, a nije to priibližno ni jedina ni najvažnija svrha obrazovanja. No, sigurno ima onih koji bi, da imaju podatke o tome kolika je šansa da se dobro zaposle nakon zanatske škole, a koliko loše nakon sveučilišnog studija, izabrali prvi prije nego potonji obrazovni put.
