I ja živim na Savi: Imao sam cimera koji je pobjegao iz sobe jer sam gej pa mi se svakom sljedećem teško outati
Prije nekoliko dana, na jednom od paviljona studentskog doma na Savi osvanula je zastava duginih boja uz natpis ‘I mi tu živimo’. Postavili su je LGBTIQ studenti/ce-stanari/ke Save nakon što im je uprava Studentskog centra zabranila da izvjese zastavu. Netko je zastavu ekspresno uklonio, no iza poruke ‘I mi tu živimo’ stoje studenti kojima je svakodnevni život u domu, zbog njihove seksualne orijentacije ili rodnog identiteta, otežan strahom od diskriminacije ili govora mržnje njihovih sustanara. Razgovarali smo sa stanarom Save, jednim od onih koji također tu živi, o problemima LGBTIQ osoba s kojima se svakodnevno susreću u domu, samo zato što nekoga vole. Ovo je njegova priča.
‘I mi tu živimo’ | Foto: Stanar doma na Savi
– U posljednje četiri godine, koliko sam na Savi, promijenio sam sedam cimera. Za jednoga sam siguran da je otišao iz sobe zbog toga što sam gej. Tijekom jednih Radićevih dana, uletio je u sobu dok sam se ljubio sa svojim dečkom. Nekoliko dana nakon toga, samo je pokupio svoje stvari iz sobe i nestao, započinje svoju priču student, ujedno i stanar doma na Savi čija je ideja bila da se, bez obzira na zabranu SC-a, prije nekoliko dana izvjesi gej zastava na prvi paviljon.
Nije lako outati se cimeru
Želi ostati anoniman, kaže, prije nekoliko je mjeseci dobio novog cimera i ne želi po tko zna koji put prolaziti sada već torturu privikavanja na novog cimera, privikavanja na navike potpuno nove osobe s kojom htio-ne htio mora dijeliti šest kvadrata sobe. Većina cimera s kojima je dijelio sobu bila je OK s njegovom seksualnom orijentacijom, iako bi nakon njegovog outanja odnos ipak postao mrvu nelagodniji. Kaže, nije lako outati se cimeru.
– Kada sam prvi put jednom od cimera odlučio priznati da sam gej, trebalo mi je 40 minuta dok to nisam prevalio preko usana. To je toliko trajalo da se cimer ozbiljno zabrinuo što mu to pokušavam reći, ono, jesam li masovni ubojica ili tako nešto. Ali bojao sam se što će on misliti o tome, očekivao sam da kada mu to kažem da će misliti da ću ja sad njega gledati u sobi ili ne znam što, priča student.
Cimer je vijest prihvatio skroz OK i imali su potpuno otvoren, najnormalniji cimerski odnos. Izlazili su si u susret i jedan su drugome oslobađali sobu kada bi našem sugovorniku dolazio dečko ili njegovom cimeru cura.
Strah od života na Savi
Anonimnost u ovom tekstu argumentira i strahom od života na Savi. Pričamo o tom strahu, uklanjanju zastave neki dan, a osvrćemo se i na gnjusne komentare sustanara u domskoj Facebook grupi na vijest o gej zastavi u domu.
– Gledaj, očekivao sam da će netko zastavu brzo ukloniti, zapravo, očekivao sam da će biti izgreda tijekom samog postavljanja, ali to se nije dogodilo. Komentari sustanara na fejsu u grupi su odvratni i zabrinjavajuće je da postoji tolika mržnja prema nekoj skupini ljudi. Ti komentari odvratni su i straight osobama, a pogotovo nama. Ali nije me to povrijedilo koliko bi me povrijedilo prije par godina. Jednostavno, znam da se moramo boriti, priča anonimni gej student.
Pojašnjava kako mu je puno teže bilo prije dvije-tri godine, dok se još nije outao kolegama s faksa i prijateljima sa Save. Bojao se reći im da je gej, bojao se u javnosti pokazati da je gej, no sada to više nije slučaj.
– Sada sam spreman primiti šaku u glavu zbog toga, to ti je zbog energije i podrške drugih. Zadnjih godinu-dvije dosta sam se aktivirao i u Zagreb Prideu i na faksu i lakše ti je kad imaš podršku, kad vidiš da nisi sam, priča ali dodaje da se želi prebaciti u dom na Cvjetnom. Veli, tamo gej osobe nemaju toliko problema kao na Savi.
‘Vidi, pederi peru zube’
Jedan od razloga tome vidi u činjenici da se za upad na Cvjetno više vrednuju bodovi koji proizlaze iz uspjeha na faksu, dok za upad u dom na Savi veću vrijednost imaju bodovi koji proizlaze iz socijalnog statusa. Utoliko je Sava dosta konzervativnija, priča, jer tu dolaze studenti iz većih obitelji i tradicionalnijih sredina. Kaže i kako je stekao dojam da je cijela Sava bila protiv nedavne ratifikacije Istanbulske konvencije.
– Tu imaš situacije u kojima ujutro u kupaonicu uđu dva kršna lika, vide neke od LGBTIQ stanara pa kažu ‘vidi, pederi peru zube!’. I nemamo takve probleme samo u domovima, imamo ih i na fakultetima, radnim mjestima i sve su to aspekti neravnopravnosti i diskriminacije s kojima se susrećemo. Zato mislim da prajd treba biti cijelu godinu, svaki dan, kroz radionice, predavanja, partyje, trebamo se boriti i javno raditi stvari koje rade svi drugi ljudi, priča stanar Save.
Smatra da je u tom smislu nužno svakodnevno riskirati da bi u budućnosti profitirali. Poput 2002. i prvog Prajda u Zagrebu.
Pride svaki dan
– Tada su im govorili da ne riskiraju i da ne provociraju povorkom. Sreća da to nisu poslušali i da su na umu imali dugoročni cilj, konformaciju javnosti, govori i dodaje da je potrebno hodati u Povorci ponosa dokle god postoji i najmanji strah od udarca ili uvrede samo zato što nekoga voliš.
Kaže, potrebna je Povorka ponosa, no potrebno je i da se ona kroz različite oblike zapravo održava svaki dan, primarno kroz edukacije građana. Osvrće se i na netrpeljive referendume i referendumske inicijative te zaključuje da borba za prava i borba protiv oduzimanja stečenih prava ne prestaje. Na kraju se dotičemo i eventualnog odlaska iz Hrvatske.
– Prije sam puno više o tome razmišljao, primarno zbog političkih razloga, Željke i njezine ekipe i slično. Ali sada ne želim nikamo ići, želim ostati u Hrvatskoj i boriti se. Ta je borba nužna i zato prajd svaki dan, zaključuje stanar Save. Jedan od onih koji također tu živi i koji također nekoga voli.
