Bili smo u domu djece koju društvo često marginalizira: ‘Ista smo dica ka’ i ona vani’
‘Kriminalci’, ‘delinkventi’, ‘domaši’ – pridjevi su kojima pojedinci nerijetko opisuju djecu i mlade iz Centra za pružanje usluga u zajednici. Riječ je o odgojnoj ustanovi koja pruža usluge smještaja, timske procjene i prihvata za djecu i mlade s poteškoćama u ponašanju ili za one koja su u riziku od razvoja poteškoća u ponašanju. Lokalno nazivan ‘Sivi dom’, uvjerili smo se, sve je samo ne institucija koja je zavrijedila da je se ‘gura’ na margine društva.
Galerija 7 Fotografija
Otvori
Lokacija jednog od naših novinarskih terena prilikom redakcijskog odlaska u Split bila je Hercegovačka ulica u Brdima. Dolaskom u tu ulicu taksist nam staje suprotnoj strani od one gdje se nalazi Centar za pružanje usluga u zajednici u koji smo se uputili. Jasno nam je da trebamo prijeći cestu pa ga zbunjeno pitamo zna li možda u koju točno od dviju zgradu moramo ući – sivu, derutnu na uglu ili ružičastu pored, kojoj svaki prozor krasi tegla cvijeća. Nije, kaže siguran, ali misli da je ‘Sivi dom’, kako mu i nadimak sugerira, ovaj uvjerljivo ružnije fasade.
No dolaskom pred tu zgradu uviđamo da je riječ o jednoj visokoškolskoj ustanovi. ‘Sivi dom’ kako ga nazivaju pojedinici, zapravo je živopisna zgrada pored. Još zbunjeniji prolazimo kroz ogradu, dok pored nas tinejdžeri slobodno ulaze i izlaze.
‘Ista smo dica ka’ ona i vani’
Do prije nekoliko godina ovo je mjesto bilo mjesto koje je nosilo stigmu institucije u kojoj borave delinkventi. No djeca u ružičastoj zgradi zapravo se ne razliku ni po čemu od svojih vršnjaka. Osim po prilikama koje im je raniji život uskratio.
– Ista smo dica ka’ i ona vani, nismo išta drugačiji od njih, kaže nam tinejdžer kojeg ćemo za potrebe ove priče nazvati Stipe.
U splitskom Centru za pružanje usluga u zajednici je od 2019. godine. Bilo mu se, kaže, teško priviknuti u početku, budući da je stigao u nepoznato.
– Ali lipo sam se prilagodia, upozna san predivne ljude. Čovjek se privikne na sve, tako da mi je sve to postalo normalno. Ljudi ovdje mi znače puno, dali su puno za mene i učinili puno toga za mene. Jednog ću im dana sve vratiti, nadam se, veli Stipe.
‘Znat ću prihvaćat svakakve ljude, kakvi god oni bili’
I dok neki korisnici odlaze doma za blagdane, za našeg sugovornika to nije moguće. On ostaje u domu s odgajateljima. Kada je doček Nove godine, obično odlaze na Rivu.
– Blagdani mi prođu okej. Navika’ san tu biti i uopće mi više nije čudno. Ne bih rekao da ovdje imam prijatelje, malo mi je to prevelika riječ za reći. Znam popričati s nekim i podružiti se, ali sada reći za nekoga da mi je prijatelj, to je malo prevelika stvar za mene, smatra Stipe.
Trajna vrijednost koju će ponijeti sa sobom kada pođe u samostalan život ona da će, kaže, lakše prepoznati kakvi su ljudi oko njega zapravo.
– Znat ću prihvaćat svakakve ljude, kakvi god oni bili, zaključuje naš sugovornik.
I djeca i odgajatelji osjećali su se kao da su na margini društva
Centar do kojeg su ga dovele životne okolnosti odgojna je ustanova koja pruža usluge smještaja, timske procjene i prihvata za djecu i mlade s poteškoćama u ponašanju ili za djecu i mlade koja su u riziku od razvoja poteškoća u ponašanju. S nama je za stol sjela ravnateljica centra, Marija Tešija, po zanimanju socijalna pedagoginja. Puno rade na tome da bi ustanovu otvorili svijetu, budući da je sada bivši Dom za odgoj, često bio na margini svih društvenih zbivanja.
– Kako smo na neki način na margini grada Splita, tako smo nekad osjećali da su djeca bila na margini, a često sam se i ja kao odgajatelj osjećala da sam na margini društva, i grada, ali i općenito jednog pogleda na to što je naš Centar. Danas mogu reći da smo poprilično napredovali, navodi Tešija.
Postoje, pojašnjava, dva odjela u Centru, a to su Odjel smještaja, timske procjene i prihvata i Odjel boravaka i savjetovanja. Ovaj prvi odjel pruža podršku djeci i mladima koji su izdvojeni iz obitelji zbog dijagnosticiranih poteškoća ponašanja. To je, navodi ravnateljica, ključna razlika između dječjih domova i Centra. U dječjim domovima su djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi, dok su u Centru djeca s dijagnosticiranim poremećajima u ponašanju i maloljetni počinitelji kaznenih djela kojima sud izriče, među ostalim, mjeru upućivanja u odgojnu ustanovu. U drugom, Odjelu boravka i savjetovanja, su djeca koja su u riziku od razvoja poteškoća ponašanja.
– Imamo i dva mobilna tima koja čine stručni radnici – socijalni pedagog, psiholog i socijalni radnik, koji odlaze kućama i ondje rade s obiteljima. To je jedna jako dobra usluga, posebno za one kojima je teško dostupna, jer netko tko živi u ruralnim krajevima nema možda ni za kruh, a kamoli za kartu da bi došao u nečiji ured i slušao o tome kako bi trebao odgajati djecu. Postoje i voditelji intenzivne pomoći, nadzora, potpore roditeljima gdje isto imamo jako veliki broj obitelji kojima se ide na teren, odnosno u njihove obitelji, priča nam Tešija.
Raste broj djece u Centru
Naš sugovornik Stipe s početka ove priče jedan je od 210 korisnika Centra. Najmlađem djetetu koje je ondje samo je devet godina.
– Velika je brojka. Moram kazati da prije četiri godine bio manji broj djece, događa se jedna ekspanzija. U tjedan ili dva mi smo na krizni smještaj primili četvero ili petero djece i to od 10, 11 ili 12 godina. To je jako zabrinjavajuće, navodi ravnateljica.
Glavni povod našeg posjeta domu bilo je pisanje priče koja bi odagnala stignu koja postoji kada su u pitanju djeca iz domova. Tešija nam govori kako je do prije nekoliko godina taj problem bio vrlo izražen. Ona je tada radila kao odgojiteljica u domu. Bilo joj je teško razumjeti kako je moguće da netko ima povod mladima iz njihove ustanove lijepiti etiketu ‘propalice’ ili ‘domaša’.
– Teško se je nositi sa samom spoznajom da si izdvojen iz svoje sredine, iz obitelji zbog toga što se ponašaš na neki određeni način i smjesti te se negdje u dom. To je jedna poteškoća s kojom se djeca moraju nositi. Teško je u tom dijelu prihvatiti samo odvajanje od obitelji, kakva god ona bila, i dolazak u instituciju. A potom slijedi i promjena školske i svih drugih sredina. I onda dođeš u novu školu i što reći? Ja sam iz doma? Naravno da ne, jer čim to kažu unaprijed ih se, usudit ću se to reći, osuđuje ili percipira ili stvaraju neke insinuacije da je ovakva ili onakva. To je potpuno pogrešno, loše, ali je, na žalost, u društvu u kojem živimo, vrlo često. Uvijek sam se vodila time da sve dotle dokle netko ne ugrožava nekog drugog svojim ponašanjem, izgledom ili bilo čime, nemamo ga pravo svrstavati u nekakve kutije. To se za našu djecu događa. U zadnje četiri godine koliko sam ovdje, najiskrenije, od srca i borbeno, to je dio koji sam željela rušiti. I mislim da smo u tome uspjeli, smatra Tešija.
Pristojniji i bolji od nekih fino odjevenih
Kako bi se otvorili prema zajednici i javnosti, surađuju s nizom udruga i kroz istupe, govori nam, ruše stereotipe i poglede na djecu iz domova kao na nekog tko je loš.
– Usudit ću se reći da su djeca i mladi koji su u instituciji i ustanovi ponekad puno pristojnija i bolja, nego mnogi koji se čine fino sređeni, odjeveni. Upravo oni koji bi se možda najviše trebali pozabaviti sobom, upiru prste u djecu i mlade iz ustanova. Mi ih ohrabrujemo da su posebni, da su svoji i da iskustvo koje imaju smještanjem u ustanovu shvate kao izazov. I mislim da u tome uspijevamo, navodi Tešija.
Jasno ističe i stav koji se, kaže, mnogima možda neće svidjeti – da različiti resori, od obrazovanja, socijalne skrbi, pravosuđa pa i zdravstva, nisu dovoljno dobro povezani. Iako naglašava da sa školama ima jako dobru suradnju, mišljenja je i da u pojedinima postoji određeni antagonizam prema djeci i mladima koji dolaze u institucije, posebice ako se sazna da je riječ o ‘domu na brdima’.
– ‘Kriminalci’, ‘delinkventi’. A jeste li ih vidjeli? Jeste li ih upoznali? Ne, ali su oni to unaprijed. Ja se protiv toga borim i borit ću se vrlo, ako treba kazati drsko, da stanem iza djece i mladih, kaže Tešija i poziva sve one koji rade u području obrazovanja da budu socijalno osjetljiviji i hrabri nositi se s novim društvenim izazovima te da prihvaćaju različitosti.
Snimili i glazbeni spot
Upravo kako bi senzibilizirali javnost oko toga tko živi u domovima u suradnji s poznatim glazbenicima korisnici Centra su 2019. snimili i pjesmu te glazbeni spot pod nazivom ‘Mi smo dica ka’ i sva druga’.
– Mladi su bili oduševljeni time, ušli su otvorena srca u to sa željom da se zaista pokaže da su kao i drugi. Oni ni po čemu nisu različiti, samo nisu imali jednaku priliku kao i svi drugi koji su iz sređenih obiteljskih prilika i situacija. Na žalost, oni su u tom nekom segmentu bili uskraćeni i tražili su ili traže sebe i osjećaj za pripadanje u nekakvim društvima na ulici, gdje na žalost, u dobi u kojoj jesu, lako mogu potpasti pod utjecaj drugih ljudi koji iskoriste njihovu mladost, izmanipuliraju ih za nešto, pa na kraju zbog određenih poteškoća u ponašanju ili delinkventnih obrazaca, dođu kod nas, navodi Tešija.
A kako izgleda školovanje djece koja su u Centru? Treba naglasiti da korisnici centra školskog uzrasta pohađaju nastavu u redovitim školama. Centar surađuje sa školama po upisnom području, a imaju i dobru suradnju sa školama ako dođe do nekih problema, primjerice dijete se ne pojavi na nastavi. Kada iz škole dođu u Centar, slijedi zajedničko učenje. Za djecu su u Centru organizirane i razne aktivnosti, poput filmskih večeri i onih sportskih. Trude se i da za djecu koja se tijekom blagdana ne vraćaju u obitelji, osigurati im da najtoplije dočekaju Božić i ostale blagdane.
– Mi smo im, na neki način, zamjenska obitelj. To je njihova kuća, oni mogu reći ‘idem doma, idem kući’. I radimo sve što je u našoj moći da se tako osjećaju. A kako je u njihovim dušama, teško je dati odgovor na to pitanje, kaže Tešija.
U Centar dolaze i djeca migranti
Već godinama Centar provodi i projekt Europske unije, ‘Centar u zajednici’, što uključuje i poviše spomenute mobilne timove, ali i organizirano stanovanje uz sveobuhvatnu podršku.
– Rekla bih da je to nešto što je blagoslov za županiju, za lokalnu zajednicu, za ljude kojima je potrebna ta vrsta usluge, kako mladim pojedincima, tako i obiteljima. Teško je obiteljima, kada se nađu u problemu, i s možda usmjeravanjem, odgojem i usmjeravanjem djeteta, bez ikakve pomoći i podrške. I mislim da u ovom djelu gdje se treba njegovati i razvijati imamo jako puno potreba za ovakvom vrstom usluge i radimo na tome da je širimo. Povratne informacije sa zavoda za socijalni rad i od obitelji u koje ulazimo su vrlo pozitivne, navodi Tešija.
Ovaj je Centar, uz onaj u Dugavama, i druga kontakt točka za prihvat djece stranih državljana bez pratnje, maloljetnih migranata.
– To je isto jedna posebna priča i teška je sama po sebi jer ste suočeni time da prihvaćate djecu i mlade koja dolaze iz ratom zahvaćenih područja – Afganistan, Iran, Irak, Turska, Sirija, imali smo i korisnike iz Vijetnama… Kada vidite kakvi oni dođu, ne možete se ne zapitati koje su sve traume prošli putem. Na granici se odvajaju maloljetna djeca od punoljetnih osoba. Teško se je nositi s tim pričama, dolaze prestrašeni, bez znanja jezika, često nam Google translate služi da im ukažemo da ne strahuju. U pravilu su i Hrvatska i naši centri tranzicijski, tako da se ili zadrže kratko, ali ima i onih koji su tražitelji azila pa ostaju dulje, kaže ravnateljica i dodaje da imaju dobru suradnju s ostalim institucijama.
Navodi i da se broj stranih korisnika povećao zadnjih godina, a posebice se to osjeti u ljetnim mjesecima. U trenutku kada smo posjetili Centar, najavljen je dolazak petero migranata. Kako izgleda njihov put od zaustavljanja na granici pa do dolaska u Centar, li zašto se je ravnateljica prihvatila posla upravljanja ovom ustanovom, samo je dio pitanja na koja odgovor možete doznati u videu u nastavku.
Projekt je sufinancirao Europski parlament u okviru programa subvencija Europskog parlamenta u području komunikacije. Europski parlament nije sudjelovao u njegovom pripremanju te ni na koji način nije odgovoran za sadržaj objavljenih vijesti. Sve vijesti iz projekta pratite u rubrici Izborni predmet.
