Borna Lozo (30) najmlađi EU kandidat liste Možemo: ‘Učenici bi trebali po izlasku iz srednje razumjeti svijet’
Na 25 lista za nadolazeće izbore za Europski parlament, samo je 33 kandidata mlađih od 31 godine. Uoči glasanja 9. lipnja, poslali smo sedam pitanja najmlađim kandidatima svih saborskih stranaka te GenZ listi koja je navela da su joj u fokusu mladi ljudi. Njihove ćemo odgovore objavljivati kako pristižu i ako ih dobijemo. S 30 godina, Borna Lozo je najmlađi kandidat Europskih izbora platforme Možemo!. Na njihovoj listi nalazi se na desetom mjestu. Upitan o obrazovanju u EU, naveo nam je da sve zemlje članice imaju problem s nasiljem u školama te ‘protudemokratskih kurikulumima’. Brine ga i što obrazovanje u svim EU zemljama perpetuira klasne nejednakosti.
Borna Lozo najmlađi je EU kandidat stranke Možemo. Foto: Možemo!/Pixabay
Lijevo-zelena platforma Možemo! ove godine prvi puta izlazi na izbore za Europski parlament. Na izbore 9. lipnja izlaze samostalno.
Nositelj liste je Gordan Bosanac, a njihov najmlađi kandidat je 30-godišnji Borna Lozo. U razgovoru za srednja.hr, naveo nam je kako je pravo na stanovanje ljudsko pravo te se stan ne smije tretirati kao roba na tržištu ili način štednje. Smatra i štetnim što Europski parlament plin i nuklearnu energiju smatra zelenim ulaganjima, a novi imigracijski pakt ocijenio je udarom na osnovna ljudska prava i vrijednosti koje bi trebale biti temelj EU-a.
Za početak, kao najmlađi kandidat na Vašoj listi, možete li reći Vaše ime koliko imate godina, u kojoj ste stranci i zašto ste se odlučili ući u politiku i to baš europsku? Kakav je osjećaj biti najmlađi kandidat na Vašoj listi i kako doživljavate ponašanje drugih kolega prema vama? Spominju li da ste najmlađi i na koji način?
Borna Lozo, 30 godina, u Možemo! sam prepoznao vrijednosti i politike koje smatram potrebnima za ostvarenje nužnih promjena, odnosno koja nude rješenja političkih kriza i problema s kojima se sve dosadašnje Vlade neuspješno nose ili ih dapače intenziviraju vodeći sve nas u utrci prema dnu. Možemo! je otvorio politički prostor za sve progresivne osobe koje se žele uključiti u svojoj lokalnoj sredini ili unutar neke stručne teme, tako da sam se uključio u stranački rad preko lokalne grupe gdje nastavljam djelovati do danas.
Gledajući unazad, moj je glavni razlog za političku aktivaciju bila unutarnja potreba da učinim što god i koliko god mogu da jednog dana živimo u slobodnom i pravednom društvu. Motivirali su me osjećaji bespomoćnosti, anksioznosti i straha uvjetovane posljedicama simultanih društvenih kriza u kojima živimo, prvenstveno klimatske krize. Uključio sam se i iz uvjerenja da demokratsko društvo pretpostavlja demokratski orijentirane i aktivne građane, koji zajedno s nezavisnim medijima i jakim civilnim društvom mogu spriječiti daljnju političku regresiju, očuvati i ponovno osnažiti demokratske standarde i ljudska prava te razviti društvo u smjeru potrebnih društveno-ekonomskih promjena. Uvijek sam bio zainteresiran za politiku, no moje uključenje u političku organizaciju djelomično je vezano i uz moja iskustva studentskog aktivizma. Naime aktivističkim angažmanom protiv institucionalnog nasilja Sveučilišta u Zagrebu stekao sam uvid u ograničenja aktivizma koji prestaje tamo gdje počinju formalna demokratska tijela, poput predstavničkih tijela demokracije, odnosno kad govorimo o Sveučilištu, Senata i znanstveno-nastavničkih Vijeća. Uvjeren sam da se potrebne društvene promjene neće dogoditi bez formalne političke moći – konkretnije bez saborske većine i bez sudjelovanja lijevih i progresivnih političkih snaga u svim predstavničkim tijelima. Što se zadnjeg dijela ovog pitanja tiče, nemam specifičan osjećaj koji proizlazi iz moje dobi i ne vjerujem da je ponašanje kolega na bilo koji način uvjetovano time da sam najmlađi kandidat, kao što ni ne spominju da sam najmlađi.
Čini se da u Saboru baš nema mjesta za mlade (do 30 godina). Kako ocjenjujete situaciju u EU parlamentu? Je li on više otvoren mladim političarima?
I dalje nemamo saborsku zastupnicu ili zastupnika do 30 godina starosti, a u EU parlamentu ih je bilo tek nekoliko, no ocjenjujem da je kvalitativno ista situacija u oba parlamenta. Mladima su nedostupni, nedostaje im perspektiva mladih. Doduše, istina je da Europski parlament nudi različite platforme za djelovanje mladih, nudi edukacije, financijsku i drugu vrstu podrške mladima te organizacijama mladih i za mlade, nude pripravništva itd. Sve u svemu nisam impresioniran time jer imam dojam da je većina tih prilika nedostupna većini mladih, pogotovo mladima na periferiji.
Što biste istaknuli kao tri glavna problema mladih u EU i kako ih riješiti?
Prva stvar – pravo na stanovanje je ljudsko pravo i stan ne smijemo tretirati kao robu na tržištu ili kao način štednje! Postoji dovoljno stanova za sve, kao što postoji dovoljno hrane i novaca za sve i vidim dužnost države da osigura sva ljudska prava, kao što je pravo na krov nad glavom. Naspram toga, država je omogućila da se pravne i fizičke osobe obogaćuju kupnjom i prodajom stanova, dok je one čija prava treba štititi zanemarila, da ne kažem zgazila. No uz sve promjene koje neka vlast može učiniti, stambeno pitanje ne može i neće riješiti jedna vlast. Zato se i zalažemo da se na razini EU pravo na dostupno i priuštivo stanovanje definira kao temeljno pravo. Borit ćemo se za Plan za priuštivo stanovanje koji podržava ulaganja širom EU.
Rješenje stambenog pitanja vidim upravo u razvoju javnog stambenog fonda države i gradova te u ponudi priuštivog dugoročnog najma. Sredstva takvog fonda mogu se dobivati oporezivanjem bogatstva, tj. promjenom sustava oporezivanja na način da se oslanja na bogatije subjekte, a ne na siromašne kao što je sada slučaj. Primjerice, u javno-stambeni financijski fond mogu se direktno namijeniti sredstva dobivena progresivnim oporezivanjem viška nekretnina i imovine, pravednim oporezivanjem bogatstva i dobiti, oporezivanja ekstra profita, prevencijom i kažnjavanjem poreznih oaza, oporezivanjem financijskog sektora te promjenom fiskalnih politika i zakona koja će trgovanje stanovima kao robom učiniti daleko neisplativim. Potrebno je i osnivanje europskog fonda za razvoj javnog stambenog fonda.
Mentalno zdravlje nije prepoznato kao ravnopravno skrbi za fizičko zdravlje i to treba mijenjati – konkretno, usluge mentalnog zdravlja poput psihoterapije moraju biti dostupne i besplatne svima, isto kao sva ostala zdravstvena skrb. Najvažnije mjesto u kojem možemo društveno djelovati po ovom pitanju jesu odgojno-obrazovne ustanove. Svakoj školi je potreban multidisciplinarni tim za mentalno zdravlje – što se mene tiče, nikad neće biti dosta tog dijela stručnih suradnika! Tamo gdje to nije moguće, potrebno je uvesti mobilne timove koje će doći do osobe i zajednice kojoj je potrebna skrb i podrška. Za to je potrebna financijska, logistička i administrativna podrška javnih vlasti. No osim odgojno-obrazovnih ustanova, potrebno je u duhu suradnje sa stručnjakinjama i civilnim društvom mijenjati i jačati postojeći okvir socijalne skrbi. Potrebno je ulagati u smještajne kapacitete za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi, za žrtve nasilja, za osobe u situaciji beskućništva, odnosno za sve osobe kojima je disproporcionalno u odnosu na opću populaciju potrebna podrška njihovom mentalnom zdravlju. Ovo su samo neke mjere koje se odnose na mentalno zdravlje, no na njemu je potrebno raditi i na razini kurikuluma uključenjem građanskog i seksualnog odgoja u sve škole te radikalnom promjenom nacionalnog kurikuluma.
Nesigurni oblici rada su treći problem s kojim se mladi danas u Europi suočavaju. Prilika za stjecanje radnog iskustva je malo, a stažiranje se ili uopće ne plaća ili se plaća nedovoljno da bi se pokrile osnovne životne potrebe. Mnogi mladi rade povremene i privremene poslove ili su platformski radnici, a to su nekvalitetna radna mjesta i radni uvjeti koji s jedne strane ne pružaju nikakav oblik sigurnosti, te stoga onemogućavaju osamostaljivanje, a s druge strane ne osiguravaju ni minimum radničkih prava, a o kolektivnom pregovaranju da i ne govorimo. U takvim uvjetima, svatko je svakome vuk, i udaljava nas od ideje solidarnosti na kojoj počiva Europska unija. To se mora mijenjati.
Kako ocjenjujete Erasmus program mobilnosti? Što mislite da oko njega treba promijeniti i na koji način, ako je to uopće potrebno?
Podržavamo program Erasmus+ od njegovog osnutka. Erasmus+ mora biti jednako dostupan svima, bez obzira na zemlju ili ekonomsku pozadinu iz koje dolazili. Uvest ćemo načelo jednakosti u Erasmus programu kako bismo osigurali da polaznici koji si inače ne bi mogli priuštiti Erasmus dobiju dovoljno novca za potpuno financiranje svog boravka u inozemstvu.
Na tom tragu vidim puno prostora za napredak Erasmus programa. Kao prvo, potrebno je povećati iznose stipendija jer čak i stipendija uvećanog iznosa uglavnom nije dovoljna za život u nekom gradu, primjerice u skandinavskim zemljama. Također, iznose treba ponuditi u potpunosti, a ne ponuditi recimo 70 posto iznosa na početku i 30 posto ostatka na kraju programa.
Potrebno je centralizirati sve informacije vezane uz prijave na Erasmus programe, pojednostaviti bitne informacije, učiniti ih dostupne svima i pojednostaviti proces prijave. Zbog nemale količine dokumenata koje je potrebno ispuniti i predati u postojećim procesima, neki odustaju od tog procesa ili zbog drugih razloga ne mogu zadovoljiti te administrativne potrebe. Stoga je potrebno osigurati administrativnu podršku svima koji je traže.
Osigurati da osobe koje se prijavljuju na programe ne gube pravo na stanovanje u matičnom gradu, jer to predstavlja diskriminaciju na osnovu ekonomskog i stambenog statusa, a osobe u toj situaciji se teško mogu odlučuju otići u drugi grad znajući da će se po povratku u matični grad boriti kako bi ponovno pronašla mjesto za stanovanje. Isto vrijedi i za gubitak godine studiranja, a što se može dogoditi nekome tko se s farmacije ili medicine odluči ići na program razmjene: moraju ponavljati godinu. S obzirom na tu posljedicu, očekivano je da se te studentice i studenti puno teže odlučuje na razmjenu u odnosu na nekoga tko po povratku nastavlja redovno nastavlja odnosno ne ponavlja godinu.
Što biste istaknuli glavnim problemima s obrazovanjem u EU i kako ih riješiti? S obzirom na to da različite EU zemlje imaju različite obrazovne sustave, koji od njih ocjenjujete najboljim i kako im se Hrvatska može približiti? Smatrate li da bi se obrazovni sustavi EU članica trebali ujednačiti na razini čitave EU i na koji način?
Glavni zajednički problemi su obrazovanje koje perpetuira klasne nejednakosti, nasilje u školama i protudemokratski kurikulumi.
Sustavi kojima možemo težiti su finski sustav koji se kontinuirano, po mjerenjima pokazuje najkvalitetnijim. I takvi rezultati plod su višedesetljetnih politika i kontinuiteta u provedbi istih tijekom različitih vlasti. Uz visoko kvalitetni postojeći odgojno-obrazovni sustav, on biva kontinuirano unaprjeđivan. Naspram toga, Hrvatski nacionalni kurikulumi stariji su od svojih učenica i učenika i do tri puta. Našem društvu potrebno je da odgovorimo na pitanje: što želimo od škole? Svi učenici u EU trebali bi po izlasku iz srednje škole biti sposobni razumjeti svijet koji ih okružuje, ali i prepoznavati vlastite i tuđe emocije, imati kompetencije nenasilne komunikacije, znanje o vlastitoj seksualnosti, o društvu koje nas okružuje, o načinu na koji možemo u njemu djelovati.
Veliki prostor za napredak postoji u strukovnim školama: potrebno je da se učenice i učenici tih škola direktno povezuju s poduzećima gdje bi u budućnosti mogli raditi još tijekom školovanja i da se stvori sustavan okvir i podrška koja će osigurati da gotovo svi učenici i učenice u skladu sa svojim željama ostanu raditi na takvom mjestu. Potrebno je stvarati sustav koji će biti potpuno usmjeren na ishode obrazovanja i koji će promijeniti sustav ocjenjivanja, od toga da u nekim razredima i predmetima nema brojčanog ocjenjivanja, do toga da se ocjena stječe inkrementalnim napretkom u odnosu na normativni. Hrvatska je imala priliku promijeniti svoj sustav, no parlamentarna većina desnice, odnosno HDZ-a i Mosta spriječila je Hrvatsku od iskoraka iz 19. stoljeća u pogledu obrazovanja i željenih ishoda.
Minimum zajedničkih elemenata obrazovnih sustava u Europskoj uniji trebala bi biti obaveza podučavanja i prakticiranja temeljnih vrijednosti EU: ljudsko dostojanstvo, sloboda, demokracija, jednakost, vladavina prava i poštivanje ljudskih prava.
Na koje se teme i na koji način mislite osobno najviše fokusirati u svom mandatu (ljudska prava, održivost, tehnologija, mobilnost ili drugo)?
Svoj potencijalni mandat iskoristio bih što je više moguće za fokus na radikalna rješenja kriza s kojima se suočavamo stavljajući naglasak na ono što je odgovornost Vlada i drugih tijela javne vlasti, kao što je klimatska i stambena kriza. Europski parlament nije ni blizu toga da ostvari svoju odgovornost, a imam dojam da su neka pitanja, poput dekarbonizacije i zelene reindustrijalizacije ozbiljno ugrožene političkom nadmoći Francuske i Njemačke u parlamentu te ponekad protudemokratskom funkcioniranju parlamenta koji prioritizira mišljenja lobista u odnosu na potrebe onih koje bi trebao predstavljati. Primjer takve štetne i destruktivne politike je i odluka Europskoj parlamenta da ulaganja u plin i nuklearnu energiju smatra zelenim ulaganjima. Isto tako, novi migracijski pakt uspostavlja sistem koji izgleda otprilike kao produkt Vlade Viktora Orbana i sličnih despota, odnosno predstavlja presedanski udar na osnovna ljudska prava i vrijednosti koje bi trebale biti temelj Europske unije.
Volio bih biti u prilici iskoristiti svoju poziciju za podršku civilnom društvu koje na terenu i svojim svakodnevnim djelovanjem radi na ostvarenju društva jednakosti, kao i za podršku neformalnim inicijativama poput No Name Kitchen. Smatram da je od prioritetne važnosti raditi na ubrzanom proširenju Europske unije na Srbiju i druge postjugoslavenske zemlje.
Pitanja očuvanja i unapređenja ljudskih prava, odnosno očuvanja demokratskih i antifašističkih vrijednosti bit će sve važnije s obzirom na to da nam osim u Hrvatskoj, i u drugim europskom zemljama nažalost slijedi daljnje urušavanje demokratskih standarda, daljnje otimanje i uništenje javnih i zajedničkih dobara, te još veći napad na ljudska prava žena i društvenih manjina, tj. pripadnika nacionalnih manjina, LGTBIQA+ osoba te nebijelih osoba i migranata.
Mladi s kojima smo razgovarali uopće nisu znali tko su naši europarlamentarci u dosadašnjem sazivu. Kako biste, kao mladi EU političar to popravili? Kako možemo pridobiti mlade da više prate europsku politiku?
Odmak od formalne politike i formalnih oblika političkog djelovanja vidim kao očekivani ishod s obzirom na to čemu svjedočimo svih ovih godina. Kad već u Hrvatskoj imamo toliko pokvarenu i štetnu vlast, pogled prema EU vjerojatnije će biti u pronalasku alternative ovoj distopijskoj stvarnosti. Proaktivna komunikacija i programi usmjereni prema mladima od strane progresivnih političkih stranaka, ali i Europskog parlamenta mogli bi utjecati na povećani interes mladih. Takve kampanje, uz politike koje donose promjene u svakodnevnom životu mladih, kao što je vaučer za kulturne i sportske događaje ili priuštiva željeznička karta kojom možemo putovati Europom jesu stvari koje će povećati interes mladih za europskom politikom. Sve u svemu mislim da se problem nepoznavanja ili nepraćenja europske politike odnosi na cjelokupnu javnost, a ne specifično na mlade koji, dapače znaju često puno više od svojih starijih sugrađana.
Više tekstova o najmlađim kandidatima na EU izborima čitajte na poveznicama:
Projekt je sufinancirao Europski parlament u okviru programa subvencija Europskog parlamenta u području komunikacije. Europski parlament nije sudjelovao u njegovom pripremanju te ni na koji način nije odgovoran za sadržaj objavljenih vijesti. Sve vijesti iz projekta pratite u rubrici Izborni predmet.
