Jeste li čuli za lobiste? Taj posao privlači i studente, a neki smatraju da je to ‘legalna korupcija’
Lobiranje doista postoji, svi to znaju. Ali, rijetki znaju kako doista funkcionira. Profesor Igor Vidačak s Fakulteta političkih znanosti, objasnio nam je da lobisti nisu samo ‘velike korporacije’, već i građani koji imaju svoje inicijative. U Europskoj uniji, lobisti se moraju upisati u Registar transparentnosti koji opisuje tko lobira nad kojim dužnosnikom, oko kojeg akta i koliko novaca troši. Time se povećava transparentnost i sprječava sukob interesa. Naš sugovornik ističe da je treba razlikovati lobiranje kao legitimnu demokratsku praksu od korupcije. Hrvatska je ove godine donijela i prvi Zakon o lobiranju.
Foto: Canva
Izbori za Europski parlament su sve bliže, a 9. lipnja će se računati svaki glas i svaki je glas bitan. Ovi izbori su bitni budući da se u hrvatskom zakonodavstvu usvoji 60 do 80 posto zakona koje izglasa Europski parlament. Hrvatska će biti zastupljena u novom sazivu Europskog parlamenta s 12 zastupnika pa iako to nije ni približno najveći broj zastupnika, ipak nije ni zanemariv.
Mladi smatraju da su Europski izbori uzaludni, lobiranje tu baš ne pomaže?
Ranije ove godine, tijekom naših putovanja po Osijeku, Dubrovniku, Puli i Splitu, vidjeli smo nažalost kako većina mladih nije bila previše upoznata s Europskim izborima. Brojni nisu znali kada se održavaju, a neki su čak mislili i da je uzaludno ikoga slati tamo.
– Koga god mi pošaljemo, mislim da nema toliki utjecaj na stanje u našoj državi. Možemo ih poslati i 30, ali ne znam. Mislim da nam nisu toliko bitni, rekao nam je jedan student u Osijeku.
Ipak, mnogi bi rekli da ovaj student vjerojatno ima pravo. Pogotovo ako ste, makar samo površno, čuli da postoji ‘neka ekipa koja nešto lobira’. Lobiranje je jedna od onih pojava za koju svi znamo da postoji, ali ne znamo puno o njima, niti kako točno funkcionira.
Utjecaj na donošenje odluka: ‘Riječ je legitimnoj demokratskoj praksi’
Međutim, neki su uspjeli proniknuti dublje u ove zamršene političke krugove. Tako je Igor Vidačak, profesor zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti (FPZG), jedan od najvećih stručnjaka u Hrvatskoj za fenomen lobista.
– U najkraćim crtama, lobiranje se odnosi na pokušaj da se izvrši utjecaj na procese donošenje odluka na svim razinama tijela javne vlasti. Riječ je legitimnoj demokratskoj praksi koja je u najširem smislu riječi izraz aktivnog društvenog angažmana i nastojanja da se pojedinačni ili kolektivni interesi djelotvorno zagovaraju prema kreatorima javnih politika, ukratko nam je objasnio što točno znači lobiranje.
Regulacija lobiranja od države do države: Hrvatska tek ove godine donijela zakon
Iako je naveo da je riječ o legitimnoj društvenoj praksi, napomenuo je Europskoj uniji ipak nedostaju ujednačena pravila oko toga tko sve može lobirati. Svaka država ima svoje regulacije. No, kada je riječ u Hrvatskoj, lobiranje nije bilo uopće zakonski regulirano. To se promijenilo tek početkom ove godine. Vidačak je uvjeren da će se s tim Zakonom o lobiranju ‘percepcija lobiranja i lobističke profesije početi i kod nas mijenjati’.
– U Hrvatskoj je puno teže mjeriti utjecaj i snagu lobista jer proces odlučivanja nije toliko transparentan odnosno nemamo uvid u popis sastanaka naših dužnosnika s lobističkim skupinama. Ponekad niti sastav radnih skupina za izradu novih zakonodavnih akata u Hrvatskoj nije javan, a u toj fazi je mogućnost utjecaja najveći. Općenito, lobiranje u Hrvatskoj je puno više političko u smislu usmjerenosti na najviše političke razine odlučivanja dok je europsko lobiranje višedimenzionalno i tehničko, usmjereno na razne kanale utjecaja i veći broj uključenih institucija, pojasnio je Vidačak.
Europski lobisti: Brojke i procjene nisu ujednačene
Kada je riječ o EU institucijama, profesor s FPZG-a nam navodi da je formalno registrirano oko 13 tisuća lobista. Ali, ističe da je taj broj, prema procjenama ustvari puno veći. Najviše lobista dolazi iz poslovnog sektora. Tu pripadaju konzultantske kuće, trgovačka udruženja i pojedine tvrtke. Upitan koliko su lobisti doista snažni i utjecajni, Vidačak nam objašnjava kako to baš i nije jednostavno za izmjeriti.
– Uzmemo li u obzir broj sastanaka koje pojedini lobisti uspiju organizirati s predstavnicima EU institucija, pri vrhu je veliko europsko udruženje poslodavaca Business Europe, zatim slijede globalne kompanije Google i Airbus te Europsko udruženje za zaštitu potrošača (BEUC) i Europska konfederacija sindikata (ETUC). Dakako, broj sastanaka ukazuje na napredni pristup donositeljima odluka koji nije uvijek jamstvo, ali je važan preduvjet utjecaja na konačni ishod odluka. Za detaljniju analizu utjecaja europskih lobista morali bismo ući u svaki pojedini zakonodavni akt i analizirati inicijalne iskazane preferencije pojedinih lobista i krajnji rezultat odnosno sadržaj akta, kako bismo utvrdili učinak lobiranja, komentirao je profesor Vidačak.
Lobisti mogu biti i obični građani: ‘ U tom procesu se obično pokušavaju pronaći kompromisi’
Brojni ljudi, kada čuju za lobiste, zasigurno pomisle na anonimne bogataše koji svojim društvenim i ekonomskim utjecajem stvaraju pritisak na političare nauštrb volje birača koji su ih izabrali. No, Vidačak ističe da lobisti nisu samo korporacije, već i udruge, skupine građana pa i pojedini građani. Aktivno europsko građanstvo, ističe profesor FPZG-a, jača kao ‘pandan snažnim korporativnim lobističkim skupinama’.
No, kada se pogledaju neki od postupaka pojedinih lobista u prošlosti, nije ni čudo da uživaju lošu reputaciju. No, Vidačak je pojasnio kako Europska komisija reagira na (pokušaj) utjecaja lobista.
– Neke od najkontroverznijih lobističkih kampanja u povijesti rada institucija EU, poput direktive o duhanskim proizvodima, uredbe o regulaciji kemikalija na razini EU, ali i nedavnih uredbi o digitalnim uslugama odnosno digitalnim tržištima te nedavni EU akt o umjetnoj inteligenciji, pokazuju koliko velike globalne korporacije ulažu resursa u pokušaje izmjena i dopuna odnosno blokiranja pojedinih europskih akata. Europska komisija rijetko povlači već predložene akte iz zakonodavne procedure čak i kad su prisutni snažni pritisci moćnih lobističkih igrača. U tom procesu se obično pokušavaju pronaći kompromisi između zahtjeva vlada država članica, raznih interesnih skupina. Od korporacija do organizacija civilnog društva. Zakonodavni proces na razini EU je obilježen stalnim pregovorima, kompromisima i rijetki su sektori gdje se može govoriti o rutinskoj dominaciji neke interesne skupine. Dobro je da su i građani dobili mogućnost pokretanja europskih građanskih inicijativa čime, uz prikupljenih milijun potpisa, mogu zatražiti Europsku komisiju da pokrene zakonodavni postupak u određenom području nadležnosti EU, pojasnio je Vidačak.
Registar transparetnosti: Svi možemo pogledati tko se s kime sastao
Iako svaka EU država ima svoje regulacije za lobiste, Vidačak ističe da EU ipak ima i svoje metode nadzora. Konkretno, Europski registar transparentnosti. Iako je registar dobrovoljan, lobisti koji u njega nisu upisani ne mogu pozivati europske dužnosnike na svoja događanja niti dobivati sastanak s njima. No, sve u svemu, lobiranje, kao profesija, je još uvijek ‘u fazi razvoja’ pa su zato i regulacije slabije nego za neke druge poslove.
– Ipak aktivna su brojna europska i nacionalna lobistička udruženja koja nude svoje usluge usavršavanja i osposobljavanja za profesionalne lobiste. Lobist se postaje izgradnjom specifičnih vještina, znanja, kompetencija iz različitih područja, od diplomacije, prava, ekonomije, politologije, komunikologije, te, prije svega, izgradnjom reputacije i kredibiliteta, kao ključnih aduta svakog lobista, pojasnio je Vidačak što dobar lobist treba za taj posao.
Studenti FPZG-a stažiraju u lobističkim firmama: ‘Zanimljiva odskočna daska mladim ljudima’
Unatoč izazovima praćenja lobizma, naš sugovornik s FPZG-a navodi da su napravljene brojne reforme zbog kojih je danas puno lakše pratiti njihov utjecaj nego u ‘ranijim fazama procesa europske integracije’. U već spomenutom Registru transparentnosti, lobisti moraju objaviti za koje su akte lobirali i njihovu zastupljenost u radnim skupinama ili javnim savjetovanjima. Moraju navesti s kim su se sastajali i koliko su potrošili na lobiranje kod EU institucija. Također, u istom su registri sami EU dužnosnici obvezni popisati s kim su se sastajali.
S druge strane, budući da je lobizam profesija, profesor Vidačak ističe i da sve više mladih prepoznaje lobiranje kao zanimljivu karijernu opciju. To uključuje, otkrio nam je, čak i studente na FPZG-u.
– Angažman u specijaliziranim lobističkim firmama može biti vrlo zanimljiva odskočna daska mladim ljudima željnima rada u vrlo dinamičnom okruženju, pogotovo u europskim poslovima. To je profesija koja vam nudi brojne prilike za umrežavanje, učenje, usavršavanje te stalno testiranje vaših analitičkih i komunikacijskih vještina. Dosta je mojih studenata s Fakulteta političkih znanosti već tijekom studiranja prošlo iskustvo stažiranja u pojedinim lobističkim firmama i povratne informacije o takvim angažmanima su uglavnom vrlo pozitivne, prisjetio se Vidačak.
Lobizam kao građanska svijest: ‘Svi bismo mogli i trebali biti lobisti na teme javnog interesa
Iako lobizam sam po sebi ne znači nužno nešto loše, zasigurno će mnogi čitatelji ovog teksta odmahnuti rukom i reći da je to ‘legalna korupcija’. Možda će i one mlade koji su si razmišljali da li izaći ili ne izaći na izbore, potaknuti da ipak ostanu doma. Upitan o ovakvim razmišljanjima, profesor Vidačak nam je naveo zašto osobno smatra da postojanje lobizma ne bi trebalo obeshrabriti birače.
Naravno, ključna riječ je transparentnost. Profesor s FPZG-a ističe da je bitno ‘lobiranje podvesti pod jasna pravila transparentnosti i javno dostupnih registara lobista’. Sve to, trebaju pratiti i ‘konkretne mjere’ koje će spriječiti sukob interesa.
– Lobiranje, kao legitimnu u praksu zagovaranja interesa u pluralističkim demokratskim društvima, treba jasno razgraničiti od kaznenih djela trgovine utjecaja i korupcije. Svi bismo mi mogli i trebali biti lobisti u odnosu na teme od javnog interesa do kojih nam je stalo. Lobiranje je u konačnici i izraz građanske svijesti o odgovornosti za društvo u kojemu živimo. Pokušati utjecati svim raspoloživim legalnim kanalima na ishod političkih odluka o pitanjima od javnog interesa koje utječu na naš život je važno i poželjno. Hrvatska je još uvijek mlada demokracija i prečesto tražimo izgovore za apatiju i nedostatak aktivnog angažmana u političkim procesima, zaključio je Vidačak u razgovoru za portal srednja.hr.
Projekt je sufinancirao Europski parlament u okviru programa subvencija Europskog parlamenta u području komunikacije. Europski parlament nije sudjelovao u njegovom pripremanju te ni na koji način nije odgovoran za sadržaj objavljenih vijesti. Sve vijesti iz projekta pratite u rubrici Izborni predmet.
