[LiDraNo ’18] Uznemirujuća priča o sedamdesetima: Moja i Njegova…ljubav u doba heroina
“Uostalom, zašto imati poštovanja prema sustavu, kad sustav nema ni trunke poštovanja prema meni, prema pojedincu? Odbijam biti pijun polomljene kičme u ovoj prokletoj kolotečini koja mi ne nudi ništa osim uloge nasmijane kućanice iza bijele ograde. Izlaza nije bilo, ali sada ga jasno vidim. Želim sudjelovati u ovom ljutom napadu na društvo. I mogu. I budem. Gledajte me.”
Piše: Ira Kotrman
Učenica Ira Kotrman na LiDraNu | Foto: Ivan Božić, Srednja.hr
London, prosinac 1977.
Brat mi je za Božić poklonio album Sex Pistolsa koji mi je otac pred očima spalio tvrdeći da su gamad najgore vrste, bez da je ikada poslušao ijednu njihovu pjesmu. Dan ranije otišla sam na zabavu na kojoj On, naravno, nije bio, jer On i Njegovi ljudi ne dolaze na takve jadne tulume, ali je zato bilo more obožavatelja Davida Soula, Paula McCartneyja i njegovih čupavih napušenih hipija. A da ni ne spominjem koliko osuda kada sam ja, žensko, zapalila cigaretu i otvorila limenku piva. U Clubu 100, u koje cijelo moje društvo uporno odbija otići zbog, oni kažu, mutne, ja kažem otvorene ekipe, CBGB-u, s druge strane Atlantika, ili na bilo kojem drugom mjestu gdje se odvija prava zabava i gdje zalaze ljudi koji znaju kako živjeti, čudno bi me gledali kad ne bih imala cigaretu u ustima i kada bih pila nešto drugo osim piva.
Na takvom bih mjestu srela Njega i tada me ne bi bilo briga kako me rulja gleda. Zašto nikada ne skupim hrabrosti i odem na takvo mjesto, ako treba i sama, u odjeći iz Sexa koju, ni sama ne znam već koliko dugo, u tajnosti kupujem? Zašto se nikad ne suprotstavim svojim netolerantnim i uskogrudnim roditeljima ili profesorima i svima ostalima koji me tretiraju kao svog roba? On svima prkosi tako snažno. Prkosit ću i ja. S Njim. Volim Njegovu drskost. To će biti i moja drskost. Uostalom, zašto imati poštovanja prema sustavu, kad sustav nema ni trunke poštovanja prema meni, prema pojedincu? Odbijam biti pijun polomljene kičme u ovoj prokletoj kolotečini koja mi ne nudi ništa osim uloge nasmijane kućanice iza bijele ograde. Izlaza nije bilo, ali sada ga jasno vidim. Želim sudjelovati u ovom ljutom napadu na društvo. I mogu. I budem. Gledajte me.
London, ljeto 1978.
Volim naš život. Volim naš prkos. Volim i naš stan. Zapravo, nije naš. Živimo u stanu njegovog prijatelja, a umjesto stanarine, plaćamo mu heroin. I ponekad me pozove u svoju sobu. To mi čak i nije toliki problem (moral mi nikad nije bio jača strana). Problem mi nisu ni stare igle svuda po stanu, čikovi koji ispadaju iz pepeljara zadnji put ispražnjenih dok sam imala poštovanja prema rospiji s titulom kraljice, prazne limenke piva koje nađem u svakoj prostoriji, a uz njih obavezno i iskorišteni kondomi. Najgore mi je nabavljanje novaca i za naš i za njegov heroin. Nije me sram priznati da su mi moralne vrijednosti vrlo niske, ali opet, posjedujem neke i smatram da granica treba postojati. Očito je to cijena koju sam morala platiti za napuštanje škole i odlazak od kuće.
S druge strane, ti su Ga doveli k meni. Uspjela sam Mu dokazati svoj bunt. Dokazati Mu da sam poput Njega. Da sam stvorena za Njega. Dokazujem Mu to svakog dana. On mi kaže da širim anarhiju, ja Mu kažem da mi ne govori što da radim. Kuka kako mi je suknja prekratka, idućeg dana izađem u još kraćoj. Prigovori kako sam previše prisna s dečkima iz ekipe i ja tu večer odem u sobu našeg stanodavca-cimera bez njegova poziva. Jer nas dvoje smo savršen spoj inata, ljubavi i eristike. A ja, ja sam gnjev. Mladenački gnjev. Ja sam prkos. Ja sam drskost. Ja sam anarhist i prijetnja. Ja sam pankerica. Ja sam Njegova. I ponosna sam.
London, prosinac 1978.
Ovog je Božića brat za mene kupio lijes. Otac je odbio doći na sprovod, tvrdeći da sam gamad najgore vrste, bez da je ikada saslušao i pokušao razumjeti ijednu moju misao o bilo kojoj temi. Dan ranije bila sam na najboljem tulumu u mojih 19 godina. I zadnjem. Naravno da je On bio sa mnom jer mi idemo na takve tulume. Tulume koji ne prolaze bez heroina. Previše heroina. Ne govorim to kao nešto loše. Na kraju krajeva, tko je čovjek bez poroka?
Svatko bira svoj. Ja sam izabrala heroin i Njega. I nijedne sekunde nisam požalila. On i ja bili smo neponovljivi. Uništavali smo ovaj prokleti sustav. Zajedno. Mogli smo. Bio je moja prilika. Moja budućnost. I dalje je moj najbolji prijatelj. Moj otac. Moja majka. Odgojio me. Uveo me u ovaj kaos droge, anarhije i nemorala. Taj je kaos bio naš život. Naviknuli smo na njega i uvijek smo ga nosili sa sobom. Mi pankeri ga nikad ne ostavljamo iza sebe. Jednom se uvučeš u to i izlaza više nema. Moji su izbori ispravni. Ostavila sam trag. Svi smo. Nisam pogriješila što sam svoj život, a svojim životom smatram jedino vrijeme provedeno s Njim, posvetila uništavanju sustava. Uništavala sam ga svakim svojim korakom, svakim izborom, svakim dahom. I uništavajući njega, uništila sam sebe.
___________________________________________________
*Autorica literarnog rada je Ira Kotrman, učenica 4. razreda Gimnazije Velika Gorica. Svoj je rad predstavila na ovogodišnjoj državnoj smotri LiDraNo, pod mentorstvom profesora Igora Subotića.
Fotografije omogućilo Gradsko dramsko kazalište Gavella.
Pročitajte i ostale tekstove s ovogodišnjeg LiDraNa:
Komentar: LiDraNo ’18. – Je li Thompsonu mjesto na državnoj smotri?
[LiDraNo ’18] Učenik šestog razreda o putovanju koje neće zaboraviti: Kako me zagrlila Bosna
[Fotogalerija] Bili smo na otvorenju državne smotre LiDraNo i vidjeli prve nastupe
