Učenica I. srednje otvorenim pismom oštro odgovorila #ijasamfranjo prosvjednicima

Učenica prvog razreda Turističke gimnazije u Vinkovcima Ana Novosel, odlučila je dati jednu novu perspektivu na temu nasilja u školama potaknutu ‘čakovečkim slučajem’, koji danima puni novinske stupce. Bez dlake na jeziku izbacila je sve što joj je na duši i postavila niz pitanja profesorima na koje ne sumnjamo da će doći mnoštvo odgovora.

foto: Pixabay.com

Bez intervencija prenosimo njeno pismo u kojem je istaknula brojne primjere zlostavljačkog, neprikladnog te nepedagoškog ponašanja profesora s kojim se kako kaže niz učenika susreće svakodnevno.

Odgovor organizatora prosvjeda za sigurnu školu pročitajte ovdje.

Piše: Ana Novosel 

Prekinuta šutnja iz klupa: O incidentu u Čakovcu progovorili učenici i ispričali svoja slična iskustva

#ijasamfranjo buna potpuno nebitna. Dragi moji nastavnici, išli ste i vi u školu – shvaćamo mi to. Vi ste se školovali i školujete nas kako bismo mi školovali druge generacije koje nas čekaju. Skidam vam kapu što imate posla s klincima poput neodgojene djece koja vas gađaju kredama i što godinama trpite osobe koje omalovažavaju vaš rad i vaše dostojanstvo.
Ali,recite mi, koliko vas se uistinu zapita kroz što naša generacija zaista prolazi?
Recite mi, koliko vas se smilovalo učeniku koji ima socijalnu anksioznost i teško mu je pričati pred cijelim razredom jer se ne osjeća ugodno tako? Malen broj, vjerujem. Većina vas će prozvati baš tog učenika jer ‘se nikad ne javlja’; ‘ništa mu nije jasno’; ‘ne ulaže trud i volju’ koju bi trebao posjedovati. Recite mi, kako možemo biti oslobođeni satova tjelesne i zdravstvene kulture ako imamo slomljenu nogu, a učenik koji ima strah od pričanja pred cijelim razredom mora svakodnevno izlagati pred masom ljudi? TO ne vidite. Mentalna bolest, socijalna anksioznost, uvjerava ljude na podsvjesnoj razini da nisu dovoljno dobri i da sve što kažu, nije točno. Recite mi, koliko puta ste to uočili kod nekoga?
Recite mi, koliko vas je radije ulagalo u znanje učenika, već ste odradili to što morate za novac/plaću, a ne zato što volite podučavat?
Školski sustave, objasni mi molim te kako se zalažeš za dužnosti i obveze? Školski sustave, kako da imam 8 sati sna ako me kod kuće čeka 7 predmeta sa 7 različitih zadaća? Objasni mi, molim te, i kako da se socijaliziram, steknem nova prijateljstva, budem sa svojom obitelji, i da stignem učiti, ako odlazim u školu u 11.30 i vraćam se u 7 navečer? Školski sustave, kako da držim dobru dijetu, kada u školskim kantinama držite peciva, kolače, kave i ostale nezdrave obroke? Kako da imam kompletan, zdrav doručak ujutro, kako da spavam 8 sati ako imam zadaće do ponoći, a dižem se u pola 7 kako bih pješke stigla u školu?
Reći ćeš mi i kako nisi primjetio da djeca radije imaju želju odustat od edukacije (koja to nije) i ne biti školovani, prije nego otići u školu i znati da ih čeka lijepa budućnost jer će učiti nešto što ih zanima, prilagođeno njihovim mogućnostima? Kako možeš tvrditi da smo mi svaka za sebe individua, a onda nas staviti u grupu od 24 osoba i učiti istim stvarima,istim tempom?
Kako ću razlikovati pogrešku od neuspjeha, ako me ti učiš da je to jednako? Tvrdiš da su pogreške sastavni dio školovanja, ali se moja ocjena ne temelji na onome što ja znam, nego na temelju od pismenog ispita sastavljenog od 15 pitanja i moje pogreške određuju moj neuspjeh? Školski sustave, mogu ti reći razliku između epifore i anafore, mogu ti reći razliku između težine i mase, mogu ti napamet reći koji datumi su bitni u razdoblju Osmanskog Carstva, mogu ti reći razliku između virusa i bakterija, mogu ti izdiktirati sve formule za izračunavanje površine i opsega nekog tijela ili lika, no, možeš li mi ti objasniti razliku između mog psihičkog zdravlja i napredovanja? Kako ti i dalje živiš znajući da djeca više nisu dobro zbog tebe? Da više ništa nema veze s učenjem i educiranjem, nego prolaženjem? Ali, nema veze što ludim. Ionako su moje ocjene bitnije nego moje psihičko zdravlje. Kako da odrastem u normalnu, asertivnu osobu, ako mi ti govoriš kada ću tj. neću popit vode, kada smijem / ne smijem otić na wc?
A vi, nastavnici, sudionici #ijasamfranjo teorije, pokažite mi koliko vas može dignuti ruku u zrak i reći da se nikad nije zamjerio nekom učeniku? Reći ću vam da ima i nas, učenika, koji smo trpili/trpimo psihičko nasilje od strane vas, nastavnika-gotovo svakodnevno. Nije normalno da učenik kaže nastavniku da ,,puši kurac”, ali normalno je da nastavnica glazbene kulture govori svaki sat učeniku (koji pripada romskoj nacionalnosti) da se ponaša kao majmun? Nije normalno da učenici bacaju papiriće po razredu ili da pogode nastavnika papirićem, ali normalno je da nastavnica biologije gađa učenike olovkama jer ju “ne slušaju”? Nije normalno da učenik kaže nastavniku da nije shvatio dio gradiva jer je teško objasnio, ali normalno je da nastavnik povijesti naziva učenike đubradi jer nisu uložili dovoljno truda u ispit za koji je on rekao da uče? Nije važno ni što su i učili, pomiješa im se jer imaju još 13 predmeta za učiti?
Nije normalno da učenica ne igra tjelesnu i zdravstvenu kulturu jer ima osjećaj nelagode zbog čudnog nastavnika koji cijeni dečke više nego cure, ali je normalno da on njoj govori kako joj neće dat šansu da podigne ocjenu ni da joj netko umre, bez obzira na to što nije upoznat s time da je ona imala želju truditi se, ali joj nije bilo jasno zašto dečki mogu igrat u trenerci, a nastavnik kod cura inzistira na šorcevima ili kratkim tajicama?
Nije normalno da se učenik jasno i glasno postavi ukoliko vidi nepravdu samo zato što je rekao nešto svojim riječima i odgovor mu je odbijen, iako je točan, ali nije naučen napamet kao što piše u knjizi, ali je naravno normalno od nastavnice da dođe do učenice pod malim odmorom i prijeti joj se kako bi joj bilo bolje da više ne razgovara tako s njom stavljajući i majku učenice u kontekst?
Nije normalno da učenici nemaju želju doći na sat kod starije profesorice, koja nije profesorica nego osoba sa završenim tečajem, ali je normalno da se ista prijeti plavim kuvertama jer su joj učenici naglasili da je sat dosadan i da im se ne da slušat o gnječenju rajčice u ljetnoj kuhinji?
Stvari koje vi ne vidite su zapravo stvari koje teško padaju učenicima, a niste ni svjesni kolika je represija od strane vas na učenike. Da ima imalo prilagodbe i volje za radom, učenici bi vas cijenili. Kao učenik, znam da nijedan od nas ne bi ne poštovao nastavnika od kojeg vidimo da nas poštuje u cijelosti.
Birali ste si sami posao i znate da je rad među ljudima komplicirana stvar, da ne možete očekivati med i mlijeko. Nitko vas nije tjerao da radite ovaj posao 40 godina. 40 godina iste priče svake godine. Ako niste znali da vas čeka ovakav ishod i ako niste znali da se ovakve stvari događaju svuda, zašto ste odabrali ovaj posao? Tko vas je odabrao da radite ovaj posao?

Javite nam se sa svojim pričama, bili učenik, nastavnik, roditelj, zaposlenik škole ili ravnatelj na redakcija@srednja.hr

Podržavate li prosvjed Za sigurnu školu koji će se održati u subotu?

Tekstovi objavljeni o ovoj temi:

Prekinuta šutnja iz klupa: O incidentu u Čakovcu progovorili učenici i ispričali svoja slična iskustva

Organizatori prosvjeda odgovorili učenici Ani: ‘Kapa dolje na hrabrosti i dođi na prosvjed’

Poznato kakvu kaznu dobiva čakovečki profesor koji se fizički obračunao s učenicima

Odluka je pala: Nastavnici prosvjeduju zbog nasilja u hrvatskim školama

Šire se horor priče nastavnika iz hrvatskih škola: ‘Učenik mi je stavio nož na vrat uz prijetnje ubojstvom’

Profesor kojeg optužuju da je tukao učenike otkrio svoju stranu priče: ‘Opet bih to napravio da moram’

Drama u čakovečkoj školi: Profesor udarao učenike po glavi, intervenirala i policija

16 komentara

  1. Ne. Ne, jer im je naziv licemjeran posto samo zele sigurnu skolu za sebe, a za ucenike ih nije briga. Nista, u stvari, oni ne zele mjenjati,osim batine i mogucnosti koristenja iste.

  2. Mislim da kolegica ima dobre argumente za neku temu, ali ne vidim kako su povezani sa zaključkom? Da, mnogo profesora očigledno ne voli svoj posao I nema razumijevanja za učenike, ali kako smo od toga došli do zaključka da bi ljudi koji se pripremaju za posao profesora trebali biti spremni trpjeti nasilje na radnom mjestu? Jer, u konačnici, zbog toga prosvjeduju. Ako nam profesori nisu zaštićeni od nasilja, kako uopće možemo od njih očekivati da rade svoj posao kako spada?

  3. Draga Ana,
    Nije lako ni jednostavno imati 15, 16 godina, danas možda još teže nego kad sam ih ja imala toliko i maštala o tome kako cu promijeniti svijet. I ja sam tada “kukala” pod teretom školskih obveza koje su uvijek bile u sukobu s mojim željama.
    Znaš, Ana, tada nije postojao pravilnik koji je određivao koliko ispita možeš pisati tjedno i koliko puta dnevno te nastavnik može prozvati. Uvijek je postojala, doduše, ljudskost kod nastavnika pa, ako si već pitan dva puta i pristojno zamoliš, uglavnom bi te “preskočili”. Nadalje, niti je moja škola tada imala kantinu s (ne)zdravom hranom, niti je danas ima većina škola u mojoj županiji. Svaku srijedu svog srednjoškolskog obrazovanja (kad je škola bila poslijepodne) odlazila sam iz kuće na autobus u 8. 45 i išla na TZK od 9.30 do 11 sati, a onda morala čekati nastavu do 14 sati jer se ne bih stigla vratiti kući i natrag u školu na vrijeme. Dakle, 2 i pol sata (bez mobitelja, WiFi pristupnih točaka i toplih mjesta poput npr. shoping centara). I zamisli, otišla bih u knjižnicu i tamo pisala zadaću ili čitala. I nisam tražila oslobođenje od TZK, niti sam znala da se smijem kome žaliti zbog toga.U razredu nas je bilo 38 i svi smo učili isto, kao i vas 24 danas (epifore i anafore, viruse i bakterije, izračun površina i opsege…).
    No, da ne ispadne da samo pričam o sebi i o svom školovanju koje je, ruku na srce, ipak trajalo u prošlom stoljeću, idemo na tvoja pitanja.
    Draga Ana, ne, nije normalno da nastavnik/ca govori učeniku da se ponaša kao majmun, niti da gađa učenike bilo čime, nije normalno da se učenike vrijeđa da su đubrad niti da se učeniku oduzme pravo na podizanje ocjene. Žao mi je što si se s takvim ljudima morala sresti u svom mladom životu. Ali ne možeš nas sve svrstati u isti koš. Isto kao što ne gađaju svi učenici nastavnike kredom, tako i ne rade svi svoj posao samo da ga odrade.
    Znaš li, Ana, da je najršireniji strah na svijetu – strah od javnog nastupa. Možda je to ono što ti nazivaš “socijalnom anksioznošću”: (Iskreno, u tvojim godinama pojma nisam imala što je to. Doduše možda tada nije ni postojala, kao ni pubertet kao opravdanje za …hm,.. “drukčije” ponašanje.) I zamisli, neki od nas su svjesni da učenici imaju problem s usmenim odgovaranjem i ne prozivamo ih namjerno “jer se nikad ne javljaju, ništa im nije jasno, ne ulažu trud i volju”. Ukoliko su pismeni ispiti puno bolji od usmenih, lako je uočiti problem.
    Nastavnici su samo ljudi. Ljudi griješe. Nažalost, ne mogu reći da nikada nisam povrijedila ni jednog svog učenika, ali mogu reći da nisam namjerno nikoga povrijedila. I znam da bi u tvojoj dobi puno “bolji” bio onaj nastavnik koji ti dopusti da ga ne slušaš i surfaš na mobitel pod klupom od onoga koji traži da na satu slušaš, pratiš, pišeš, sudjeluješ i s njegovog sata poneseš neko znanje. I da napišeš domaću zadaću jer će ti tako pojmovi sa sata bolje sjesti.
    Tvoje pismo napisano je u povodu incidenta u Tehničkoj školi i akcije #ijasamfranjo. Znači li to da ti opravdavaš gađanje nastavnika kredom? Ili pljuvanje po klupi? Jesi li čitala svjedočanstva nastavnika o situacijama koje su doživjeli u školi? Jesu li ti bile smiješne? Možda ona o “pitonu” ili ona o naganjanju nastavnice oko zbornice s nožem u ruci? Gdje se ti vidiš za 5, 10 godina?
    I znaš što još? Nisam znala što me čeka. Mislila sam da stvarno nastvnici imaju cijelo ljeto slobodno i cijele zimske praznike provode na skijanju jer imaju dobru plaću (kao što većina neupućenih i danas misli) i da će me svi poštivati kao što sam ja poštivala svoje nastavnike. Ali, Ana, ja sam se trudila završiti taj fakultet. Moja obitelj se odricala koječega da bih ja mogla studirati to što sam željela. Sad bih trebala sve to odbaciti i raditi… što? Ne, ja se trudim obavljati dobro svoj posao radi onog dijela razreda koji želi znati, želi učiti i stvoriti bolji svijet i sebi bolju budućnost. I ne želim se pri tome bojati roditelja s oružjem, probušenih guma niti slušati uvrede. Imamo li ja i moje kolege pravo na to?
    Ti vjerovatno nećeš ni pročitati ovo moje pismo, ne zato što možda neće doći do tebe, nego je vjerovatno predugo pa uz sve svoje školske obaveze nećeš stići. A ja ti želim sve najbolje u životu i da nikad ne dođeš u situaciju da zbog obvaljanja svog posla budeš meta nečijeg iživljavanja.
    Lp,
    #ijasamfranjo

    1. I ona je u pravu, i vi ste u potpunosti u pravu. Tako je i bilo. Lijepo ste to napisali. Al mi se cini da su tada ucitelji i nastavnici ipak bili malo vise “ljudska” bica, iako smo imali veliko strahopostovanje prema njima.
      Al svako doba nosi svoje, neke iste i razlicite probleme.
      Ja danas svoju kcer zalim sto putuje svaki dan do skole sat i pol. A i ja sam putovala, pa nista mi nije bilo.
      Mislim da je najbitnije od svega da smo ljudi.
      Danas nema tolerancije, ljudi su nezadivoljni, svadljivi, zlocesti… kao nemaju pa zato.
      I moji su radili i imali tek toliko da prezivimo, imali kredite, tata radio u “fusu”… ali smo manje bili zahtjevni.
      Pogledam u ormar svoje kceri ,pa koliko toga ima, i jos kaze nema sto obuci, a ja sam imala dvoje hlace, jednu suknju i par malica i 5 trenirki jer sam se bavila sportom…
      Nije bilo telefona i svih tehnikalija koje i bi spominjete, zato smo se vise druzili, igrali…
      Mogli ni knjige pisati, zar ne?

    2. Ne, nije normalno da ucenici vrijedaju i gadaju profesore svim i svacim, ali nije normalno niti obrnuto. Problem je da svi brane svoje (profesori profesore i ucenici ucenike) i da vlada “rat” izmedu te dvije strane zbog odredenih pojedinaca (jer ne rade svi probleme) a rijetko tko se ustvari trudi rijesit taj problem (i nasilni i seksisticni profesori i dalje rade u skolama, a i oni isti problematicni ucenici i dalje pohadaju istu skolu jer tu “nitko nista ne moze”).

  4. Izvrstan tekst. I ja sam radila u skoli i stvarno mogu reci da nas ima svakakvih. I onih koji su izvrsni i onih koji su zalutali raditi u skoli.
    Prije svega je bitno voljeti svoj posao, voljeti djecu i biti pedagog. Nije vazno samo nesto djecu nauciti, vec ih usmjeriti da budu dobru i posteni ljudi.
    Moj stav je uvijek bio i ostati ce…da je dobar pedagog koji trazi od ucenika ono sto zna, a ne ono sto ne zna. I mi ne znamo mnogo toga.
    Samo treba biti pravedan i principijelan, treba postovati djecu , imati razumijevanje za njihove probleme, ne vrijedati ih i govoriti im ruzne stvari, ne se izivljavati nad njima, jer to samo dokazuje da smo mi promasili u zivotu i da smo isfrustrirani.
    I nisu nam oni krivi za nase probleme, privatne, ili male place ili bilo sto drugo.
    Kad vi postujete njih i oni ce vas.
    Profesori , mozda neki i nisu svjesni, koliku moc imaju. Mogu iskompleksirati i isfrustrirati dijete da nikada nista u zivotu ne postigne, a mogu ga dici toliko da postane sve sto zeli.

    Profesori i oni su necija djeca, i oni su ljudi sa svojim manama i vrlinama, samo su malo mladi od nas. Sjetite se i vi svog djetinjstva i skolovanja i strahova pred ucionom i losih osjecanja jer vam je netko nesto rekao. I svakakvih ocjena i neprospavanih noci, ucenja i raspolozenja profesora koji kaze da vi znadete za 3, on za 4, a Bog za 5. A vi ste danima pripremali taj ispit.
    Sjetite se…
    I zasto ste vi onda takvi…/ne svi, naravno/
    Samo budite ljudi, jer najljepsi je osjecaj kad sretnete svoje ucenike koji vam se raduju, koji su postali dobri ljudi, roditelji, koji vas ljube kad vas sretnu, jer su sretni kad vas vide.
    A vi ste sretni jer imate osjecaj da ste i vi bili mala kap u stvaranju njihova sretnog zivota.
    Najljepsi je isjecaj kad ih vidite na drugoj strani ceste, a oni ne ojrenu glavu id vas, nego trce k ama da vas pozdrave.
    E to je meni znak da sam u njima nesto ostavila dobrog i to mi je satisfakcija u zivotu, a ne ona placa profesorska. To je meni znak da sam radila dobro svoj posao i da mogu biti ponosna na dane koje sam provela na ovom svinetu i da sam ispunila svoju misiju…

  5. Vec sam napisala par rijeci, ali bi o tome mogla jos puno toga.
    Samo bih jos dodala, sto je sa roditeljima, sto je sa kucnim odgojem i vrijednostima koje mi kao roditelji trebamo usaditi svojoj djeci.
    Pa da isto tako mom djetetu nikad ne padne na pamet da gada orofesora kredom…. i da ja odmah ne trcim profesoru kad mislim da je moje dijete u pravu. Da trebam saslusati obje strane i naci pravi mjeru u svemu. Itd…itd…

  6. Ana, u potpunosti se slažem s tobom. Ali, ovo je sasvim neka druga- vrlo važna i prevažna- tema, ali nije vezana za trenutnu problematiku. Govorimo o nasilju koje trpe prosvjetni djelatnici koji su smanjenim ovlastima ostali u manjini i maksimalno nezaštićeni . Slažeš se sigurno da danas imamo veliki broj učenika koji su totalno izvan struje i s kojima niti roditelji ne ostvaruju zadovoljavajuću komunikaciju. Eventualna nepravda od strane sustava može se promatrati dvojako: vama životna škola da nije sve med u mliko i da život ne mazi, i da se naučite dostojno nositi sa time i ostati uspravni.
    I drugo, koristite li mudro svoja prava i da li je prosvjed i sve što si napisala / a slažem se sa gotovo svime/ trebao se desiti prije ovog nemilog događaja. Biti prikazan i sustavu i javnosti. A vi bi pokazali svoju zrelost i odgovornost spram vlastitog školovanja i u konačnici prema svojoj budućnosti. Otkaz učitelju ne riješava niti jednu od navedenih problematika i katastrofalnog stanja u prosvjeti u Hrvata.

  7. Svi smo mi imali dobre i manje dobre (ili loše) nastavnike i profesore. Svi smo imali 6-7 sati nastave, svi smo “bubalo” i što je trebalo i što nije. Nismo imali pravobraniteljicu za zaštitu “svega i svačega” (dobio sam šamarčinu u 8. razredu od nastavnice matematike kad sam slučajno naletio na nju jer smo se kao i sva djeca naganjali po hodniku i nije mi palo na pamet da se žalim da sam zlostavljan niti mi je otac išao u školu da istjeruje pravdu i da psuje mater ravnatelju). Jedna bitna razlika je u svemu ovome je što učenik može trpjeti grubosti profesora, ali samo par godina, a profesor 35 godina jer jedni divljaci odu, a drugi dođu. To nikako nije isto! Nemam razloga sumnjati da je istina ono što je učenica Ana napisala, ali bi bilo vrlo lijepo da se osvrnula i na navedena učenička ponašanja osim što je sve bilo u onom stilu: Nije lijepo da učenik to i to… ali nastavnici su to i to…. Uvijek to “ali” koje je napisano tako da ispadne da su nastavnici gori od učenika. Je li učenica Ana pišući svoje pismo imalo razmislila kako se osjeća nastavnik koji takve učeničke svinjarije trpi 5, 10, 20, 35 godina? Je li učenica Ana razmislila koliko je već divljaka u prijašnjim godinama (dakle, prije nje i njezinih školskih kolega) morao istrpjeti neki profesor/ica pa je postao grub/a i nepristojan/a? A da ne govorimo o naslinim roditeljima koji ulete u ured ravnatelja psujući mu majku, a da o gorim prijetnjama ne govorim. Znam iz prve ruke! Pa nisu nastavnici roboti bez osjećaja po kojima možeš gaziti, a oni su uvijek sabrani, skoncentrirani, samozatajni i savršeno kontroliraju sve svoje reakcije. Ne opravdavam ničije gluposti, pa ni nastavničke, ali ih razumijem što učenica Ana još ne može jer je premlada (da ne kažem prebalava). Kad malo poodraste, možda će htjeti malo revidirati ovo svoje pismo.

  8. moram nesto reci o ovom pismu. Razumijem da postoje grozni profesori i grozni ucenici, ali ovo pismo nema smisla jer se ovdje ne prica o ucenicima nasilnicima, a sve sto je ona navela su sasvim razumne situacije kroz koje je svatko prosao (osim nastavnika iz tjelesnog, sto bi trebalo sanirati), ali ona napada sve profesore. Sto ja zelim objasniti (u nadi da ce autorica pisma jednom i procitati) je ovo: ako te nastavnik stavlja u isti kos, ako ti daje isto gradivo kao svima drugima, ako ti ponekad kaze i da si glup i nesposoban, profesor mozda i jest los i ne treba raditi takve stvari, ali moras sagledati to iz ove perspektive, kad ce ti u buducnosti biti bolje? kad ces ti u danasnjem drustvu imat normalnog sefa koji se nece derati na tebe, koji ti nece govoriti da si nesposoba? a i ako imas normalnog sefa uvijek ce se naci netko tko ce se izderati na tebe i sasuti sve svoje frustracije na tebe. to je zivot i s tim se moras naucit nositi, jer to je ono sto te ceka dalje u zivotu. spomenila si socijalnu anksioznost. moram biti iskrena i reci da i ja patim od tog poremecaja i da to nije laka stvar, ali opet moram naglasiti, ljude nece biti briga. ako kazes to poslodavcu nece te zaposliti, a ako te i zaposli ceka te teski mobing, vjeruj mi. i onda sutis o tome, jer to je najpametnija stvar koju mozes napraviti. nije lako pricati pred cijelim razredom, ali nije ni tako grozno sto te profesor tjera na to jer ti pomaze za daljne situacije u zivotu i time ti pomaze u tvom problemu tako sto te baca u vatru i uci te da moras ponekad preci preko svojih nesigurnost, preko svojih anksioznosti jer te to ceka u buducnosti.
    isto tako, mislis da ces poslije imati vremena za sebe, kad budes morala raditi prekovremeno, kad ti radni dan bude 12 sati umjesto 8, kad budes morala radit od doma, a tamo te jos ceka pranje robe, suda, radenje vecere ili cak briga o djeci?
    skola nije samo obrazovanje. tu ucis kako se ponasati u drustvu, kako trpit pogrde, kako progutati govno, jer ti sad pises pismo protiv profesora, a ako nastavis pisati pisma protiv svakog tko te ne postuje, bome ces se napisati pisama i pisama.
    profesori sada nisu gori nego prije, i prije smo morali drzati prezentacije pred cijelim razredom, morali smo uciti svi isto gradivo, nitko nam nije ponovno objasnjavao to isto gradivo, domace zadace je bilo tonu, i hrana u menzama je bila grozna.
    ali moras razumjeti da ni u moje doba (sto i nije bilo tako davno, prije 10tak godina) velik broj ucenika nije pokazivao postovanje prema profesorima, ne mogu ni zamisliti kako je sada, a sve ovo sto sam rekla da ces kasnije trpjeti od nadredenih moraju trpit i profesori, a uz to moraju trpit i nepostovanje od velikog broja ucenika, koji bi trebali pokazati barem malu dozu postovanja prema njima i truditi se olaksat im posao, a ne otezati. tad im se ne moze zamjerit sto se ponekad i oni iskale na vama, pa vi se iskaljujete na njima kroz svoje citavo obrazovanje. onda jedan profesor napravi gresku i njemu se prijeti ostavkom. moglo bi se isto tako za svaku pogresku ucenika prijetiti izbacivanjem, pa cemo vidjeti kako cete uspijeti prezivjeti u zivotu kad ostanete bez roditeljske financijske i bilo kakve druge potpore, bez znanja, bez obrazovanja i svega sto ste naucili u skoli. i ne mozes prozivati ljude sto su odabrali tu profesiju, jer oni vjerojatno tad nisu shvacali da cete im upravo vi, koje zele necemu nauciti i kojima zele pomoci da izadu sto obrazovaniji iz te ustanove, otezati posao i pokazati nepostovanje.

    profesori isto rade greske, ali morate razumjeti da je svaka greska koju oni naprave vasa zivotna skola i priprema vas za sve sto vas ceka dalje u zivotu.

Odgovori