Jedan od najboljih uleta studenata Filozofskog, ‘Evo ti moj broj, samo nemoj biti Stranac’, aluzija je na vjerojatno najslavnije djelo svestranog pisca Alberta Camusa. ‘Stranac’ čeka sve učenike srednjih škola, a možda i maturante na eseju iz mature. Ponekad zbunjujuć, cijelo vrijeme neobičan, ovo je roman s kojim je dobro pobliže se upoznati.
Albert Camus
Camus je za Francuze i Alžirce ono što je nama Ivo Andrić – prisvajaju ga i jedni i drugi. Život je proveo pomalo svuda, od Alžira, Francuske, sve do SAD-a kojeg je osobito volio komentirati. Komentirati u smislu naglašavati njegove kontraste, a ne isticati isključivo njegove loše strane.
‘Stranac’ je njegovo najpoznatije djelo, čemu doprinosi i činjenica da se nalazi na popisu srednjoškolskih lektira. Bez obzira na nečiju osobnu praksu (ne)čitanja, ovo je jedna od knjiga koju je zanimljivo čitati sa 17, s 25 ili s 43 godine, ako ne i potrebno u svakom novom razdoblju života, jer na pomalo uznemirujući način govori o nečemu što nam je svima blisko – o životu i življenju.
Osobna iskaznica
Ime i prezime: Stranac
Ime oca: Albert Camus
Godina objave: 1942.
Druga djeca istog oca: ‘Kuga’, ‘Pad’ (romani), ‘Mit o Sizifu’, ‘Pobunjeni čovjek’ (filozofska djela), ‘Kaligula’ (drama)
Razdoblje: kasni modernizam
Mjesto radnje: Alžir
Ključni pojmovi: filozofija apsurda, egzistencijalizam
Filozof, književnik, nobelovac
Jednako kako ga prisvajaju Francuzi i Alžirci, tako ga kritičari pokušavaju svrstati u sve moguće ladice. Tako ga smještaju u egzistencijalističku filozofiju, filozofiju apsurda, a sve su te rasprave trajale i za vrijeme njegova života. Mogu se naći i njegovi direktni odgovori, koji su mahom uvijek proturječni, kao kada za sebe kaže da ne vjeruje u Boga ali nije ni ateist.
Kako je odbio Boga, tako odbija i egzistencijalizam, rekavši pritom kako mu je čudno kada ga ljudi svrstavaju u isti koš sa Sartreom, najvećim egzistencijalističkim filozofom, a istovremeno se bori protiv nihilizma. I njegovo se stvaralaštvo dijeli u dvije faze, fazu apsurda i fazu pobune, a ‘Stranac’ pripada upravo fazi apsurda.
Svojim književnim, ali i filozofskim djelima, poput ‘Mita o Sizifu’ u kojem govori kako je Sizif sretan jer je samo penjanje do vrha dovoljno da ‘ispuni ljudsko srce’, utjecao je na brojne kasnije umjetnike, a 1957. je dobio Nobelovu nagradu za književnost.
Objektivna subjektivnost
‘Danas je mama umrla. Ili možda jučer, ne znam.’
Ovo su prve dvije rečenice romana, rečenice koje vam se moraju urezati u pamćenje jer nude odlično polazište za sve daljnje analize, rečenice koje sadržavaju sve što morate znati o problematici ‘Stranca’.
Roman je pisan u prvom licu, pripovjedač nam je ujedno glavni lik romana, činovnik Mersault. Ali način na koji Mersault pripovijeda nas ostavlja nesigurnima oko kategorije subjektivnog pripovjedača, odnosno nepouzdanog. Sve što mi saznajemo iz romana je ispripovijedano hladnom objektivnošću, s minimalnim uvidima u njegovo unutrašnje stanje. Mersault je oblikovan tehnikom redukcije, sveden je na svoje fizičke reakcije, a pripovijedanje je u obliku monološke ispovijesti, odnosno solilokvija. Već to je dovoljno da se nama proširi osjećaj nelagode.
Podijeljen u dva dijela, roman zapravo škrtari događajima. Smrt Mersaultove majke, odlazak u kino, odlazak na vikendicu i ubojstvo Arapina su u prvom dijelu, dok drugi dio opisuje njegovo suđenje i čekanje izvršenja kazne.
Osim Mersaulta, likovi s kojima se on susreće su Marie, žena s kojom je nekada radio pa joj postaje ljubavnik, Raymond, susjed koji vodi njega i Marie na vikendicu svojim prijateljima i čijeg suparnika Mersault ubija, te svećenik s kojim razgovara u ćeliji. Ti su likovi više objekti nego osobe, više služe komentiranju života i pobližeg opisivanja Mersaulta.
Optimistični besmisao
Cinični hladnokrvni pesimist ili racionalni optimist? Iz nekih trivijalnih izvora možete saznati da je Mersault hladnokrvno ubio Arapina na plaži ili da je bešćutno otišao u kino s Marie nakon što je jednako hladnokrvno proživio majčinu sahranu. I nezgodna stvar u književnosti jest upravo relativnost recepcije – svako djelo se može čitati na nekoliko načina i oko toga se redovno lome koplja. Odgovore je ipak uvijek najbolje tražiti u djelu kao cjelini, ne na pojedinačnim rečenicama ili izjavama oko kojih ćemo graditi teoriju.
Uvijek je sporan razlog ubojstva Arapina. Šetajući na plaži, on po treći put susreće muškarca koji je prethodno potegnuo nož na Raymonda. Ima Raymondov pištolj u džepu, u sekundi ga zasljepljuje odsjaj sunca s noža, i on ispaljuje. Ubojstvo je tu splet okolnosti, a ne hladnokrvan čin mizantropa.
U drugom dijelu romana u kojem pratimo suđenje i njegove dane u ćeliji, Camus nam na pladnju dostavlja sve što je apsurdno u međuljudskim odnosima. Pa se tako suđenje temelji na Mersaultovom odnosu s majkom, načinu na koji je živio, a koji nije sukladan s onime što nazivamo ‘normalnim životom’. Osuđen na smrt, ostaje pitanje mora li umrijeti zato što je ubio čovjeka i nije htio iskazati žaljenje, jer, kako kaže, svi ionako moramo umrijeti, ili zato što nije plakao na majčinu sprovodu? Jesmo li krivi samo zato što ne želimo sudjelovati u kolektivnoj laži?
Bez obzira na to što je roman svrstan u fazu apsurda, na samome kraju pronalazimo tihu pobunu koja se rađa u Mersaultu. Nakon nekoliko odbijanja da ga u samici posjeti svećenik, na kraju dobiva posjet koji rezultira Mersaultovim najekspresivnijim monologom. To je najdetaljniji uvid u njegovo psihološko stanje, prvi i posljednji izljev osjećaja, u kojem on odbija Boga, odbija transcendentalnu ideju spasenja, ali je on barem ‘siguran u svoj život i u smrt koja će uskoro doći’. To je jedina istina u životu. I on zaključuje da je bio i ostao sretan.
Posljednja rečenica jednako je teška kao i prva, a u njoj Mersault priželjkuje na svojem smaknuću vidjeti mnoštvo ljudi koji će ga dočekati povicima mržnje. I u toj jednoj rečenici Mersault traži potvrdu da sve što je činio u životu, da smrt koja ga čeka, da apsurdnost ipak nije uzaludna.
Pop kultura
Kada ne bi imao 80-ak stranica, ovaj roman bi težio tone. Ostavit će pomalo gorak okus u ustima, ali će možda i zapaliti šibicu revolucije u svakom od svojih čitatelja. Pa nije neobično da je godinama bio muza drugim umjetnicima.
Prvi singl grupe The Cure je pjesma ‘Killing an Arab’, koja se višestruko referira na Camusevog ‘Stranca’. Bend je zbog te pjesme doživljavao brojne optužbe da promoviraju nasilje nad Arapima, pa su 2005. na live izvedbama tekst promijenili u ‘Kissing an Arab’.
Osim glazbene, postoji i ekranizirana verzija romana u obliku filma ‘Lo straniero’ iz 1967. talijanskog režisera Luchina Viscontija.
