Nesretna sudbina žene koja je tražila sreću (Ana Karenjina, L. N. Tolstoj)
Realizam je jedno od onih književnih razdoblja kod kojih nema između – ili ga voliš ili ga mrziš. Nekima je romantizam išao na živce pa su jedva dočekali čitati djela koja opisuju stvarnost baš kakva jest, kao i političku i društvenu pozadinu, drugima je sve to dosadno. U svakom slučaju, realizam označava bitnu prekretnicu u razvoju svjetske književnosti, a pogotovo u razvoju romana kakvog danas poznajemo. Među najvećim predstavnicima te književne epohe svakako se mora spomenuti i Lav Tolstoj.
Ana Karenjina film
Iako smo svi jako, jako dobro upoznati s Dostojevskim, tj. s njegovim Zločinom i kaznom, koji se nalazi na popisu obavezne lektire i esejskih djela za maturu, rijetko tko nađe volju da malo zaviri u, recimo, Anu Karenjinu. Ili, ne daj bože, Rat i mir. To je zapravo velika nepravda s obzirom na to da su i Dostojevski i Tolstoj književni velikani ruskog realizma. To nam, uostalom, uskraćuje priliku da se opredijelimo za „tim Fjodor“ ili „tim Lav“ (kako bi se to danas reklo) – ljude često baš jedan od tih autora privuče mnogo više nego drugi. No, Tolstojevu Anu Karenjinu svi smo stigli barem spomenuti pa ne škodi reći nešto više o njoj.
Sretne i nesretne obitelji
Autor nam već u prvoj rečenici jasno daje do znanja temu djela: „Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način.“ To je rečenica koju smo svi čuli, a već iz nje možemo pretpostaviti da se roman bavi baš onim nesretnima. (Postoje li uopće potpuno sretne obitelji?)
Riječ je o trima bračnim parovima: Prvi su Ana Karenjina i njezin suprug Aleksej, drugi Kiti i Konstantin Levin, a treći Anin brat Stjepan Oblonski (nadimka Stiva) i njegova supruga (a Kitina sestra) Doli. Da, rodbinske veze možda se čine komplicirane, ali zapravo ih je vrlo lako pohvatati nakon par poglavlja.
Zašto nesretni?
Ne, ovaj put nećemo o „svjetskoj boli“ ili, ne znam, sukobu ljudskih i božanskih zakona. Ali zato nažalost moramo govoriti o nesretnoj ljubavi, o prevarama i o društvenim normama.
Levin i Kiti zapravo su, možemo slobodno reći, najsretniji par u romanu. Kod njih je najviše problema bilo s onim „hoće li ili neće“ (tipična Ross i Rachel situacija) jer je Kiti isprva trebala biti s Vronskim. No, budući da će Vronski pasti na Anin šarm, od toga neće biti ništa, što otvara put razvoju najljepše i najmirnije ljubavne priče cijelog romana. Levin i Kiti žive i uživaju na selu, vjerni su si i imaju brak o kakvom svi sanjaju.
Što se tiče Doli i njezinog supruga, nema se tu puno za reći. Oni su u braku godinama, imaju lijepu kuću i puno djece i onda se dogodi, naravno, ono neizbježno. Suprug je prevari s mladom dadiljom koja im je čuvala djecu. Uglavnom, jadna Doli ne zna kako dalje pa joj je Ana glavno rame za plakanje, a Ana je uspijeva i nagovoriti da oprosti njenom bratu. Vrlo dirljivo.
Pristojnost, distanca i dobar ugled
E sad, Ana i Aleksej. Budući da je roman nazvan prema njoj, Anina nesreća očito je glavna tema djela. Ona je udana za Karenjina, ali taj brak je zapravo čista formalnost. Par živi u usiljenoj pristojnosti i emocionalnoj distanci, a jedino što je Karenjinu bitno jest njegov ugled u društvu. Zato nije čudo da trenutak kad se jadna i mlada Ana prvi put u životu zaljubljuje određuje njezinu nesretnu sudbinu.
Ona postaje rastrgana između vlastitih emocija, želje da svoj život proživi u sreći koja joj ne bi smjela biti uskraćena i dužnosti prema svom suprugu i svome voljenom sinu Serjoži. Na kraju se odlučuje za sreću i javno otkriva svoju ljubav prema Vronskom, nakon čega ostaje potpuno izopćena iz društva, a suprug joj ne dopušta da posjeti sina.
Iako i s Vronskim zatrudni i dobije kćerkicu, Ana s vremenom postaje sve nezadovoljnija, razdražljiva, nesretna. Stalno je zatvorena jer kamo god ode, društvo je osuđuje, a Vronskog često nema kod kuće. Nakon nekog vremena (ajde, napisat ću: spoiler alert! iako svi znamo kraj) ona jednom brzopletom i spontanom odlukom sebi oduzima život.
Lik Levina – filozof, vjerni suprug i duša od čovjeka
Dok je Vronski onaj uzbudljivi tip u kojega će se svaka mlada žena zaljubiti, Levin je onaj tihi čovjek kojeg jedva primjećujemo, a svaka žena nakon par desetljeća požali što takvog nema uz sebe. Lik Levina zapravo je svojevrsni autorov alter-ego, a također je i lik koji se najviše bavi filozofskim problemima. Često ga muče mračne misli (možda bismo mogli reći i „svjetska bol“) pa razmišlja i o samoubojstvu, ali jednostavno je presavjesna osoba da bi tako nešto priuštio onima koje voli.
On nije onaj tip koji će te javno ocrniti samo zato što si ga odbila, već će se povući u svoju kućicu na selo i aktivno pomagati radnicima na imanju. Također, on jako dobro razumije što je važno, a što ne, odnosno, razlikuje kratkotrajne užitke od istinske sreće. Zato mu je neshvatljivo kako bi itko mogao prevariti ženu i sama ideja toga mu je odbojna. Naravno da ima i on svoje mane i nesigurnosti, ali to ga samo čini još uvjerljivijim likom.
Smijemo li suditi?
Zagovara li Tolstoj u ovom romanu neke feminističke ideje, kritizira li društvo u kojem živi? Je li Ana kriva ili nevina? Je li bila sebična stavivši svoju sreću na prvo mjesto ili je takav izbor pravo svakog čovjeka? Je li ona na kraju postala iracionalna i sišla s uma ili je za to kriva priroda svakog muško-ženskog odnosa u kojem se žena uvijek osjeća na neki način nedovoljnom? Je li samoubojstvo i u kojem slučaju prihvatljiv čin, nešto što možemo razumjeti?
Ne znam. Svatko može imati svoje mišljenje, naravno, ali ono što je najbitnije, a što i Tolstoj ističe citatom iz Biblije prije početka same priče, jest da nije na nama da sudimo. „Osveta je moja i ja ću je vratiti.“ Mi ne možemo odlučivati što je dobro, a što loše, nije na nama da se osvećujemo – pravo na to pripasti može jedino nekom višem biću. Zato, jesu li Anini izbori bili dobri ili loši? Ne možemo znati, ali u svakom ih slučaju možemo pokušati razumjeti.
Motiv željeznice i (ne)sretni završeci
U remek-djelu poput ovog nije čudo da nam je završetak romana suptilno odan nekoliko puta u samom tekstu. Motiv smrti na željeznici tako nam se javlja već na samom početku kad Ana putuje vlakom, a na željeznici baš tada netko stradava na tračnicama. Taj joj se užasan događaj više puta kasnije javlja u mislima, da bi na kraju i sama upravo na željeznici naglo odlučila skočiti pod vlak. (Inače, i Tolstoja je smrt našla baš na željeznici…)
Ipak, roman završava, koliko to može, u atmosferi mira i optimizma… Da, pogodili ste, posljednje je poglavlje o Levinu (i o zvjezdanom nebu) – isplati se do njega doći!
