Bizarnost novela Antuna Gustava Matoša: Camao i Cvijet sa raskršća
Antun Gustav Matoš, hrvatski književnik rođen u Tovarniku, glavna je faca hrvatske moderne. Njegovom je novelom Moć savjesti započeto i njegovom je smrću završeno razdoblje moderne.
film Paulie | screenshoot iz filma
Maturantima je najpoznatiji po novelama: onim dobroćudnim, domoljubnim i impresionističkim novelama s tematikom domaće sredine i onim čudnim, zabavnijim i simbolističkim novelama bizarne tematike. Fokus ovog teksta bit će usmjeren na one zabavnije, druge navedene novele.
Nemojte hodati svijetom bez znanja o simbolizmu
Da biste shvatili moć ovih novela, prvo morate shvatiti simbolizam. Simbolizam je modernistički pjesnički pravac koji se razvio kao reakcija na silne, naporne i pretjerane emocije romantizma. Svoj naziv duguje simbolima, riječima koje imaju više značenje (barem u pjesnikovim očima) i koje se ne razumiju na prvu, jer kako je već naučeno, pjesništvo filozofira.
Možda bi bilo lijepo znati što simbolisti zapravo žele. Ovi revolucionari imaju želju, misiju iznenaditi, ostaviti u stanju šoka, zapravo narugati se svačijem ukusu koji nije njihov. Čine to glatko, sugerirajući u malim koracima i dodajući muzikalnu notu svojim pjesmama. Ako žele zaokupiti nečiju pažnju, pišu u sonetima, a ako žele potpunu čitateljsku zbunjenost, koriste se slobodnim stihom.
Hoćemo napokon krenuti na novele?
Ne još. Da bi se shvatila individualna djela, treba prvo shvatiti njihovu cjelinu, odnosno one stvarčice koje se ponavljaju i koje ih kao takve, povezuju. U Matoševim bizarnim novelama, njega zbilja nije briga za domoljublje, nego za ljubav i smrt.
Piše o neobičnim događajima i još bizarnijim likovima, individualcima i pa, onima drugima čiji naziv ne podržavam pa ga neću ni upotrijebiti. Mistika i fantastika su nužne, a jedinu motivaciju koju likovi imaju psihološke je naravi.
Camao
Karma je jaka u ovoj noveli. Glavni junak Alfred Kamenski, nadareni sponzorirani glazbenik, zbog unutarnjeg nezadovoljstva žudi za takvom ljubavlju kakva bi ga natjerala da ubije voljenu osobu, a potom i sebe. Barem je napredovao za razliku od ostalih likova koji misle samo na sebe i žele ubiti samo sebe. Kao naručenu, upoznao je Fanny, udanu (udanu!) ženu s kojom nije vidio problem započeti romansu. Ali, u redu je jer su oni srodne duše koje se ne poznaju ni pola sata. S druge strane, lijepo je znati da barem jedan ljubavni par djeluje brzo.
Kao i svi zaljubljeni, i oni su imali planove pobjeći u suton, dan nakon što su se upoznali. Taj je plan propao jer je Fannyjin muž saznao i pozvao ju na red. Situacija bi se možda i bila okrenula u njezinu korist, ali ju je papiga izdala ponavljajući slatke riječi koje je Fanny upućivala Alfredu. Muž Forest je zatim ubio sve u svojoj okolini, osim papige tako da se ona naslađivala u očekivanju policije i hitne.
Simbolika Camaa, mislim na pticu, je u tome što su Španjolci tako nazivali pticu za koju su vjerovali da pogiba kada žena prevari muža, što je u ovoj noveli ironično i donekle smiješno jer je ta životinja jedina ostala živa. A kažu da je preokret u radnji rezerviran isključivo za drame. Alfred je nestabilni genij, što u hrvatskoj književnosti ne bi trebalo izazvati čuđenje, a Fanny predstavlja nekonvencionalnu, pomalo preslobodnu ljubav. Naravno, njihov je susret fatalan i sudbinski.
Cvijet sa raskršća
Opet imamo sudbinski susret između dvoje potencijalnih ljubavnika. Ovoga puta to su fotograf – lutalica Solus i slijepa djevojka Izabela. Solus zalutao u neki gradić u Francuskoj i legao na travu, kad odjednom neko ga biće počne dirati po licu. Na njegovo olakšanje, bio je to ženski dodir.
Izabela je bila pobjegla iz dvorca da se odmori od učiteljice i malo iskusi slobodu, a prvi joj je znak slobode bio muškarac. Žene ne napreduju u Matoševim novelama.
Ništa nije bilo između njih, svaka je strana imala zahtjeve koje druga strana nije mogla ispuniti. Barem su realni kad već ne mogu biti sretni. Možda se između njih i moglo nešto dogoditi, ne bi bilo prvi puta, ali bili su primorani naglo se rastati jer je Izabelin otac shvatio da mu je kćer pobjegla i krenuo za njom. Solus je samo nastavio svoja lutanja, a Izabela se vratila u dvorac, unatoč tome što se to protivilo njezinim željama. Ali opet, koga briga za njezine željice i prohtjeve?
Ako želite u pojedinosti, prijevod Solusovog imena je osamljenik, a Izabelinog nevina. Naslov novele krije simboliku u sebi. Cvijet predstavlja ljepotu, znamo već Izabelu, a raskršće izbor koji se općenito mora napraviti u životu, izbor koji postaje još teži kada pisac odluči biti okrutan tako da uključi sudbinu u cijeli kaos.
