Kako smo se izgubili u Istri tražeći freske? (iz romana Kratki izlet)
Antun Šoljan, kao pisac, dao si je slobodu pisanja romana u prvom licu uz nekoliko elemenata sveznajućeg pripovjedača. Isto sam odlučila napraviti i ja.
Ferris Bueller’s Day Off | screenshoot iz filma
Ovo je drugačiji pogled na izlet pod Rokovim vodstvom, ali s istim zaključkom, a taj je da je Roko kriv za sve, ama baš sve.
Roko – predivni luđak
Možda se pitate: tko je Roko? Roko je jednom riječju, luđak. Oni koji ga ne poznaju, rekli bi da je samo neshvaćen. Roko je osebujna ličnost koja neprestano mora dalje, on kao da je svaki dan pod utjecajem neke druge vrste ilegalnog lijeka.
Nije da je on šarmantan, ali ima oko sebe tu neku privlačnu silu koja stalno poziva okolinu na akciju. On je feniks naše generacije, pošto iz svake situacije izlazi bez i najmanje ogrebotine. Ljudi ga ne vole, no on je uvijek u dobrom društvu.
Razlog je poprilično jednostavan: ljudi u Rokovoj sudbini traže kompenzaciju za svoju. Suludo vjeruju da će ih njegova blizina osloboditi osjećaja besmisla i nepotrebnosti. Zbilja se zapitate jeste li posudili barokno djelo ili nešto novovjekovno, ali ipak je u tome čar hrvatske književnosti. Nikad ne znate na čemu ste.
Na koju foru smo mi u Istri?
Da ne bi bilo da ja sebe smatram, ili čak proglašavam članom Rokove ekipe, moja zapažanja svest će se upravo na to, zapažanja iz perspektive neutralnog promatrača i osobe koja očito nema pametnijih stvari u životu, obrazovanju, ljubavi i sličnome od glumljenja komentatora za lektiru koja bi kao film ispunila sva očekivanja.
Pratimo jedno kombinirano društvance mladih arheologa, kunsthistoričara (koga?) i fotografa, koje se zaputilo u Istru gotovo spontano, s malim sredstvima i s nikakvim određenim planovima. Kao što vidimo, realističnih elemenata ne fali.
Što još ne fali? Vina, pršuta i sira. Što bi bilo dobro da imaju? Kvalitetnu ili zapravo bilo kakvu pripremu, plan puta, signal na mobitelu i funkcionalno prijevozno sredstvo. S druge strane, ako ćete se negdje izgubiti, izgubite se u Hrvatskoj, barem ćete sve ponuđene ljepote iskusiti iz prve.
Ako biste ove mlade nade priupitali što rade u Istri, njihovi bi odgovori varirali između „Ne znam“ i „Tražimo neke freske, koliko ja čujem“. Potencijalno uspješna akcija ubrzo je doživjela metamorfozu (Ovidije, čuješ li me?) u oduševljeno kolektivno ljetovanje, zapravo uranjeni godišnji odmor. Ali rade oni, rade. Rade na dobivanju boje od vrućih sunčevih zraka, ispijanju vina i sudjelovanju u promiskuitetnom ponašanju.
Roko je samoproglašeni vođa, jedino zbog njega se nekamo i kreću. Dobro je znati da uistinu nije bilo potrebe za Rokovim natjeravanjem njih kao grešnih duša jer su svi njihovi izleti završavali isto, bez ikakvih rezultata. Stekli su naviku da je svaka ekspedicija kao ljetovanje po Hrvatskoj, s pokrivenim troškovima zahvaljući nekolicini obrazaca koje su prethodno poslali ministarstvu.
Kakva Gradina, Bog ti pomogao?
Savjet: možete reći ne. Kada vam netko ponudi izlet na mjesto koje se ni ne nalazi na karti, uvjeravajući vas da zna put do tamo i da se isplati ići, prije odgovora, promislite. Nekoliko sekundi, možete si uzeti i minute. Naši nesretni izletnici, s druge strane, tom se načinu razmišljanja nisu prepustili. Ne, oni su se prepustili u Rokove ruke, što je od početka bila grozna ideja.
Kao što podnaslov kaže, društvo se zaputilo u Gradinu. Spomenuto društvo broji sljedeće članove: vođu Roka, pripovjedača koji glumi novinara, iako je to po struci, mamurnog fotogarafa Vladimira koji je previše slobodan na jeziku, Petra Arheologa koji se pravi jako pametan te dva brata Slovenca, kojima ljepote alkohola nisu strane. Ima tu i žena, bez brige. Malo ih je, ali su prisutne i žele to svima osvijestiti. Govorim o dvjema dobroodgojenim gradskim djevojkama s mentalitetom usidjelica, dvjema Ofelijama.
Naše junakinje se jako boje muškaraca u svojoj blizini, njihova nevinost i feminizam su u punom zamahu. Ne moram ni spominjati da ih nijedno muško ne želi. Nije baš teško pogoditi zašto. Obje su odabrale povijest umjetnosti kao poziv, „u čemu još nisu dospjele tako daleko da bi shvatile kako glavni predmet njihova studija treba da bude umjetost nalaženja muža“. Pripovjedač je okrutan, ali ne pretjeruje.
Kad putovanje ne završi kolektivnim samoubojstvom
Sve je prisutne počela obuzimati ona prokleta ravnodušnost. Željeli su da putovanje završi, bilo na odredištu ili negdje treće. Činilo im se kao da se cijelo vrijeme vrte ukrug, ali nitko se nije zamarao spomenuti to.
Svi su toliko jako vjerovali u Rokove snažne moždane vijuge. Tijekom tog njihovog stanja, autobus je odlučio stati usred ničega, i prigodno tome nastala je mrtvačka tišina.
Roko je zavaravao svoje suputnike da će krenuti za koji čas. Dok je Roko tako lagao, svi su se osjećali izdanima jer je autobus stao. Previše doslovno shvaćaju da su stvari tu da nas služe. Da ne bi bilo da samo Roko misli, netko pametan predložio je pješačenje i jasno, svi su ostali zgroženi.
Otkad to znanost uključuje pješačenje? Bilo kako bilo, nastale su dvije grupe, jedna je ostala čekati pomoć ili čudo, a druga se uputila, još jednaput pod Rokovim vodstvom. Neki su se u Istri našli i odlučili ostati, drugi su se opijali, Ofelije su odustale, a Roko i pripovjedač su nastavili dalje. I nisu toliko slavno završili, ali nisu ni poginuli, što je lijepa promjena.
