Zaluđeni i duhovno obnovljeni ili Kako smo funkcionirali u baroku
Barok. Tako jednostavna riječ toliko gruboga značenja. Dolazi iz portugalskog jezika i označava nepravilan, neobrađen biser.
Kud puklo da puklo | screenshoot iz serije
U početku je taj naziv čak i bio prigodan. Upotreba mu je bila krajnje pogrdna, ali je obavljala funkciju. Barok se koristio za imenovanje djela koja nisu bila na razini skladne i formalne savršenosti, djela koja nisu bila renesansna.
Kad, gdje, što?
Barok se javlja u Europi, preciznije u Italiji, pa i Španjolskoj i Francuskoj i nemojmo zaboraviti, Engleskoj, u svim tim zemljama u 17.st. Trebalo se oporaviti od renesanse i potražiti izlaz u protureformaciji i katoličkoj obnovi.
U renesansi su se autori usmjeravali na čovjeka, na čitatelja njihovih djela. Bili smo svjetovni i skloni racionalnome. Onda je došao barok i poništio sve usvojeno. Uz težnju ka katoličkoj obnovi, postali smo duhovni i skloni iracionalnome. Stoga ni ne začuđuje da su tri najčešće teme ovoga razdoblja religiozne, refleksivne i mistične.
Prateći taj trend, temeljni su motivi prolaznost života i svega lijepoga u čemu se može i treba uživati na planeti Zemlji te sukobima svjetovnosti i straha pred smrću te hedonizma i asketizma.
Barok karakteriziraju kićenost, bujnost i ukrašenost izraza. To će se postići uporabom pjesničkih figura, a kada nižete pjesničke figure u cilju izgradnje strofe te da začudite čitatelja, i ako je još sve to proizašlo iz dosjetke, tada koristite stilski postupak zvan končeto.
Nastavljajući sa čudnim riječima, počasni je kandidat i kulteranizam, pjesnički pravac koji njeguje kult pjesničke forme i jezika. U pokušaju prisjećanja baroknih autora, sljedeća dva pojma su ključna. Gongorizam je pjesnički pravac koji se temelji na oponašanju poezije Luisa de Gongore, autora lirskih pjesama: Nad grobom vojvotkinje od Lerme, Uči se cvijeće, od mene, Pješčani sat i Sat na zvoniku.
Marinizam je pjesnički pravac koji se temelji na oponašanju poezije Giambattiste Marina, čovjeka koji je stvorio pjesme Pjevač i Ljudski život.
Nemojte pomiješati ovaj pojam s manirizmom, prijelaznim književnim pravcem između renesanse i baroka.
Zadržavajući se u europskome duhu, od književnih vrsta spomenut ću barokni religiozni ep čiji je uzor Vergilije i čija tema mora biti nacionalna i aktualna. Odličan je primjer ep Oslobođeni Jeruzalem Torquata Tassa.
Hrvatska i njeni krugovi
U Hrvatskoj je tada prisutna politička i teritorijalna rascjepkanost ostavila utjecaja na stvaranje baroknih književnih krugova.
Dubrovačko-dalmatinski krug bio je najznačajniji. Njemu pripada Junije Palmotić s melodramom Pavlimir. Melodrama je dramsko djelo koje ujedinjuje tekst s glazbom i plesom, užasno je sentimentalna, tako da nostalgija i romantika igraju glavnu ulogu. Ignjat Đurđević drugi je pisac ovoga kruga.
Napisao je zbirku pjesama Pjesni razlike, šaljivu poemu Suze Marunkove i religioznu poemu Uzdasi Mandalijene pokornice. U religioznoj poemi, drugog naziva barokni plač, obrađuje se tema pokajanja i preobraćenja grešne duše. Mandalijena je glavna osoba i u poemi Mandalijena pokornica, koju je napisao ujedno i autor lirskog kanconijera Plandovanja, utjecajni barokni pjesnik, Ivan Bunić Vučić.
Ozaljski književni krug unosi novitet. U njemu su se autori i autorice služili tkz. hibridnim jezikom, zapravo ujedinili su čakavicu s kajkavicom i štokavicom. Krećemo sa ženom, slavnom Anom Katarinom Zrinski koja je napisala stihovani molitvenik Putni tovaruš.
Njen suprug, Petar Zrinski okrenuo se epici i napisao je povijesni ep Opsida sigecka. Pustimo ljubavne veze i spomenimo Frana Krstu Frankopana, autora zbirke pjesama Gartlic za čas kratiti i ciklusa Dijačke junačke.
Kajkavskom književnom krugu pripada Juraj Habdelić, čovjek koji je napisao Perve otca našega Adama greh, djelo koje pogađa na malo drugačiji način. Zadnji, slavonski književni krug može se pohvaliti autorom Svete Rožalije, Antunom Kanižlićem.
Nespomenuti Dubrovčanin – Ivan Gundulić
Mladenačko stvaralaštvo najvećeg hrvatskog baroknog pjesnika u najmanju je ruku nešto drugačija priča. Pisao je ljubavne pjesme i melodrame od kojih su ostale sačuvane: Arijadna, Prozerpina ugrabljena, Dijana i Armida.
Prozvao ih je porodom od tmine, a ostale je uništio. Bolje njih, nego sebe. Također mu se pripisuje činjenica da je utemeljio sve barokne književne vrste u hrvatskoj književnosti.
Napisao je barokni povijesni ep Osman, čije je 15. i 16. pjevanje nadopunio Ivan Mažuranić. Također je i autor religiozne poeme Suze sina razmetnoga i pastorale (s elementima melodrame) Dubravka.
