Kada govorimo o nastavi hrvatskoga jezika u školi, možemo se složiti da je njezin neizostavni dio odlazak u kazalište. Potaknuta predstavom koju sam prošle sezone pogledala u kazalištu Gavella, odlučila sam napraviti kratki osvrt na istoimeni roman po kojemu je predstava nastala.
Sjećanje šume roman je hrvatskoga autora Damira Karakaša. Priča je to o senzibilnom dječaku sa srčanom manom koji djetinjstvo provodi u Lici, u obitelji u kojoj glavnu riječ ima otac. Dječak je prikazan kao tragičan i nadaren pojedinac i kao takav se nikako ne uklapa u primitivnu i grubu ličku sredinu u kojoj živi, a njegov život ispunjen je nasiljem i strahom od oca.
O čemu je riječ?
Ovaj se roman sastoji od niza kratkih poglavlja, a svako od njih opisuje jedan značajan događaj u dječakovu životu, fokusirajući se pritom najviše na njegov odnos s ocem. Dječak zbog svoje senzibilnosti nikako ne ispunjava očeva očekivanja, no svejedno cijelo vrijeme žudi za njegovim odobravanjem i pohvalom, koju ju u cijelom romanu dobio samo jednom. Ima odlične ocjene i izvrstan je sportaš, ali ga otac u tome ne podržava te mu je već nekoliko puta probušio nogometnu ili košarkašku loptu. Otac ne mari za njegove uspjehe u školi, a jedini njegov odlazak na razgovor s razrednikom završi katastrofalno jer razrednik optuži dječaka da je ukrao jednoj curi kemijsku, nakon čega ga otac istuče.
Dječak mašta o tome kako će jednoga dana upisati vojnu školu, no jasno je da je to nemoguće jer ne samo da je bolestan nego ga i baka upozorava da on ne zna što mu je djed bio u ratu. Također, važno je spomenuti kako dječak cijelo vrijeme osjeća svojevrsnu mržnju prema ocu do te mjere da mu u jednom trenutku čak i priželjkuje smrt. Pred kraj romana dječakova bolest uzima maha te on leži na samrti, a otac ga unatoč majčinim molbama odbija odvesti liječniku.
Na kraju dječak umire te njegov duh promatra ostale članove obitelji posvećujući pritom posebnu pozornost ocu:
Pogledao sam kroz uski prozorčić, produbio pogled: to moj otac sjedi pognut na panju, trese ramenima i prigušeno plače.
Nakon toga dječakov duh uzima pušku i odlazi u šumu kako bi ubio medvjeda i tako napravio ono što nijedan stanovnik njegovog sela do tada nije uspio.
Lov na medvjeda – junački pothvat ili veliki promašaj?
Lov na medvjeda, koji predstavlja veliku prijetnju stanovnicima sela u kojem dječak živi, također je jedan od važnijih dijelova romana. Dječakov otac, opisan kao najbolji i najsnažniji lovac u selu, odlazi u lov kako bi ubio medvjeda te vodi dječaka sa sobom. Dječak izrazito uzbuđen odlazi s njim, no lov završi prilično komično. Naime, otac umjesto medvjeda ubije neko stvorenje slično jazavcu koje izrazito smrdi te ga na kraju zakopa u šumi, a dječak sve to promatra i shvaća da ni njegov otac nije toliko savršen kako ga drugi opisuju.
Realistička i naturalistička obilježja romana
Roman sadrži mnogo realističkih i naturalističkih obilježja. Dječak je, kao što sam već spomenula, prikazan kao pojedinac koji odudara od okoline u kojoj živi te se u jednoj mjeri može usporediti i s Ivicom Kičmanovićem iz Kovačićeva romana U registraturi. Obojica su od malih nogu pokazivali izrazitu nadarenost i nisu se uklapali u društvo koje ih je okruživalo, no Kičmanović je, za razliku od dječaka iz ovog romana, koji za oca predstavlja čisto razočaranje, zbog svoje nadarenosti ipak barem djelomično bio na ponos svome ocu i svojoj obitelji. Na kraju romana, zbog pritiska koji osjeća od strane oca i drugih ljudi u selu, dječakov duh simbolički odlazi u lov na medvjeda kako bi im svima pokazao da i od njega ima nekakve koristi.
Emotivan završetak
Iako je dječakov otac u romanu prikazan kao negativac koji utjelovljuje sve ono što dječak nije, završetak romana pokazuje da i u njemu ipak ima nečeg dobrog. Shvativši da je dječak umro, otac se rasplače pokazujući tako da je bez obzira na svoje ponašanje uistinu volio sina, a dječakov duh, u pokušaju da zadnji put ispuni očeva očekivanja, ostavlja selo iza sebe i odlazi duboko u mračnu i gustu šumu.