Edgar Allan Poe – autor jezive lektire koju svi obožavamo čitati
Od svih književnih žanrova najdraže su ti kratke priče? Voliš čitati o mračnim i sablasnim temama? Ili uvijek razmišljaš o psihologiji likova o kojima čitaš, o njihovoj podsvijesti? A možda ipak više voliš detektivske priče ili kriminalističke serije – najdraži su ti likovi detektivi poput Sherlocka Holmesa… No, u svakom slučaju, prisjetimo se čovjeka koji je odigrao iznimno veliku ulogu u svakom od navedenih područja: Edgara Allana Poea.
foto: pixabay
S obzirom na to da se na nastavi hrvatskog uglavnom bavimo europskom književnošću, mnogi veliki autori s drugih kontinenata (pa čak i neki europski) u tom vrtlogu različitih književnih razdoblja i pravaca ostaju po strani – jednostavno za njih nemamo ni vremena ni mjesta u čitankama. Ipak, opusi nekih autora jednostavno su od prevelike važnosti za određenu epohu pa ih nikako ne možemo samo „preskočiti“. Jedan je od njih svakako i Edgar Allan Poe.
Lektira koju stvarno čitamo
Nema ljepšeg osjećaja nego kad za lektiru dobiješ pripovijetku. Čim čuješ tu riječ – pripovijetka ili novela – padne ti kamen sa srca. Napokon nešto što se da pročitati u jednoj noći! A tek kad je otvoriš i vidiš da je tema zanimljiva (sve jezivo je i zanimljivo, zar ne?), a jezik ne-nerazumljiv… Divota. Tako je jedna od rijetkih lektira koju smo zbilja gotovo svi pročitali u srednjoj upravo Poeov Crni mačak.
Crni mačak priča je o čovjeku koji čeka smrtnu kaznu i kroz retrospekciju nam pripovijeda o događajima koji su ga do toga doveli. No, naglasak nije ni na kakvom zločinu, već na psihološkoj karakterizaciji glavnoga lika. Crni mačak predstavlja dio likove podsvijesti koji ga proganja u sve jezivijem obliku, odnosno onu stranu ljudske osobnosti koja je sklona nanošenju zla bez ikakvog razloga. Crni mačak, primjereno nazvan Pluton, tako je simbol onog demonskog u čovjeku.
Zašto crni mačak?
Glavni lik, iako sam za sebe kaže da je oduvijek bio mirne naravi i pun ljubavi, postaje sklon alkoholu, sve depresivniji i sve agresivniji. Tu stranu, Poe očito smatra, u sebi ima svatko od nas, pa čak i najnježnije dušice. No, još je jedna karakterna crta bitna za našeg lika, a to je autodestruktivnost. Nakon što ozlijedi, a kasnije i ubije svog najdražeg ljubimca, a potom i suprugu, on negdje duboko u sebi osjeća nešto što ga progoni, jednako kao što ga progoni i crni mačak u stravično opisanim prizorima. To sve na kraju ga i navodi da sam sebe otkrije i preda policiji. Nekakva pravda očito uvijek biva provedena, bez obzira dolazi li izvana ili iz unutrašnjeg osjećaja krivnje. (Hm, ovo već malo vuče na Zločin i kaznu?)
Kalup za Sherlocka
Iako Poe u ovoj pripovijesti nudi opis genijalnog zločina (tj. genijalnog načina za sakrivanje trupla), svi se možemo složiti da priča nikako nije detektivska, već više jezivo-fantastično-psihološka. On bi ju nazvao, s obzirom na svoju podjelu vlastitih priča na dvije vrste, „arabeskom“. Ako ti se sviđa taj tip pripovijesti, svakako pročitaj i ostale njegove priče poput Pada kuće Usher, Krabulje Crvene smrti ili Williama Wilsona. A što se tiče druge vrste, takozvanih „groteska“ to su upravo kriminalističke priče koje se bave tematikom nekakvih bizarnih zločina, a najpoznatija su zasigurno Ubojstva u Rue Morgue. Detektiv Auguste Dupin poslužio je kao svojevrsni „kalup“ za oblikovanje kasnijih genijalnih detektiva poput Sherlocka Holmesa, a priču nam pripovijeda njegov bliski prijatelj (podsjeća na nekog?).
Nikad više…
Ne smijemo zaboraviti ni na Poeov ogroman doprinos romantičarskoj poeziji. Njegove pjesme također su pune sablasnih i mističnih motiva, a one koje ste sigurno čitali su Gavran i Annabel Lee. Jedan mu je od najčešćih motiva, što se već iz tih dviju pjesama jasno zamjećuje, motiv umrle drage, odnosno, neprežaljene ljubavi. Pjesme su mu toliko upečatljive da, kad jednom pročitaš ono strašno gavranovo “nevermore”, ta ti slika ne izlazi iz glave, nikad više.
Pravi romantičar
Poe stavlja naglasak na ljudsku unutrašnjost – na emocije, svijest, podsvijest. Također, uvodi brojne elemente fantastičnog i mističnog, a romantičari su ta obilježja visoko cijenili jer su smatrali da autor kao stvaratelj mora imati neograničenu slobodu. Nestaje racionalnost klasicizma, kao i poštivanje propisanih pravila i pokušavanje imitiranja antičkih uzora. Tako nestaje i hijerarhija književnih vrsta, na vrhu su koje u razdoblju klasicizma bili ep i tragedija. Otvara se prostor za razvoj novih vrsta, a upravo je Poe jedan od utemeljitelja moderne kratke priče. Bio je i jedan od glavnih zagovornika tzv. larpurlartizma, odnosno, vjerovao je da je umjetnost sama sebi svrha i da ne treba imati nikakvu društvenu ili političku funkciju.
Taj je svestrani i napaćeni umjetnik tako postao svjetski poznat i neizmjerno cijenjen predstavnik američkog romantizma i, nema sumnje, svoje mjesto u našim čitankama svakako zaslužuje.
