Da nije naturalistički ludo, bilo bi slatko: Laurent+Therese (iz Therese Raquin)
Zamislite situaciju: mlada udana djevojka, koja dane provodi u dućanu i četvrtkom se moli u nadi da izbjegne druženja, upoznaje muževog prijatelja iz školskih dana, zaljubljenika u slikanje i ženski rod, koji ju doslovno i metaforički obori s nogu.
U tajnosti film
Mlada djevojka pada, ne odupire se i prepušta se strastima. U spavaćoj sobi koju dijeli s mužem, spavajući u istom krevetu, ne radeći ništa, ovo je upravo ono što će Therese trgnuti iz mrtvila što je njezin život. Taj novi muškarac pokrenut će u Theresi neviđene emocije, ludilo, euforiju, pružit će joj zadovoljstvo koje prije nije osjetila, uglavnom zbog toga jer ju tadašnji suprug nije htio ni dodirnuti jer tako je to kada odrastaš smatrajući svoju vršnjakinju više sestrom negoli ljubavnicom.
Nesvakidašnja, pomalo zabrinjavajuća „ljubav“
Bila bi to još jedna tipična prevara, još jedan raspad braka da su Laurent i Therese zasitna bića, ali nisu. Oni su strastveni pojedinci, nemilosrdne životinje. Oni ne trgaju samo odjeću jedno sa drugoga, oni trgaju i jedino moralno u sebi, ne mareći, ali nimalo. Mora da je blagoslov kada nemaš viša načela, kada slijediš samo nagon i strasti jer tada zbilja ne preostaje niti jedna jedina briga s kojom bi morao/morala zamarati svoju malu glavu.
Poveznica ovo dvoje ljubavnika, isprike „zaljubljenih junaka“, sa životinjama nije samo to što ih vodi nagon. Ne, tu je prvo i osnovno nedostatak razuma. Ljudskost im je nula bodova. Suosjećanje? Ma što je to? Taj pojam, toga nema niti u njima niti oni imaju blage veze što je to. Jedino kada se pretvaraju i pokušavaju osvijestiti sebe ili druge da nisu samo životinje, uspijevaju biti ljudi i to samo zato jer njihovo društvo ne gleda dalje od igraćeg stola.
Therese je preporođena žena
U vezi, svaka strana od one druge izvlači na površinu nešto posebno, nešto što nije za širu javnost. Postoji neka posebna privatna stvar koja te kod nekoga počne privlačiti ili odbijati tek kad saznaš za nju. Kakav god završetak imalo, znaš na čemu si. U Theresinom slučaju, sve se odmaklo kontroli. Jednom povučena i u egzistencijalnoj krizi, ona je postala žena za kojom muškarci žude, a žene zavide. Vanjskome se svijetu predstavlja kao dostojanstvena, dobro odgojena, moralna osoba, ali samo Laurent i mi kao čitatelji znamo pravu istinu.
Prava Therese, ona od majke rođena je jedna izgubljena duša koja se nije molila za spasenje, ali ga je dobila. Jedina loša stvar je što na vrijeme nije shvatila da je njezino spasenje zapravo njezina propast. Možda je patnja bila potrebna, da se nauči pameti, ali uzalud sve jer ništa nije dobro završilo.
Laurent+Therese+Camille
Ljubavni trokut općenito ostavi jednog člana psihički povrijeđenim i emocionalno nestabilnim. Zato su Therese i Laurent razmišljali izvan okvira, nisu psihički povrijedili Camillea, već ga utopili. Emocionalna nestabilnost nastupila je kasnije, ali ne s Camilleove strane. On je patio jedino u trenutku ubojstva, no sada može uživati u proganjanju svoje bivše žene. Zašto bivše? Zbog toga jer nema boljeg načina da nekoga preboliš nego da se oženiš osobom s kojom si drugoj upropastio život i brak.
Zašto biti sretan i smiren kad možeš patiti od noćnih terora, smijati se i plakati bez razloga i da, ne zaboravim, spavati u krevetu sa lešem bivšega? Lešem bivšega. Znači, wow. Sigurno su Laurent i Therese imali drugačije planove kad su htjeli promijeniti situaciju u spavaćoj. Ljudi planiraju ovakve stvari, ali ne i njih dvoje. Spontanost im je drugo ime, nemaju granica, i dalje se ne miču iz te spavaće, samo stoje tamo i gledaju leš. Njihova je priča daleko, miljama daleko, Bogu iza nogu, negdje tamo gdje se moliš da ne završiš, od normalne. Njihova se ljubav našla kao i sve druge, pod zemljom.
Veza u nekoliko riječi
Jedino sigurno u svemu ovome je da njima strasti nije falilo. U početku pitomi, u istraživanju novih teritorija, po skrivečki da ih nitko ne vidi, do kraja romana doveli su mene do ludila. Prava definicija ženskog bijesa i muškog „Sklonit ću ti se s puta, draga“. Jedino dosljedno čega su se držali bila je ona dobro poznata rečenica izgovorena pred oltarom „Dok nas smrt ne rastavi“. Zato su se i ubili.
