Zašto bismo svi trebali biti Idioti kao kod Dostojevskog
Ako ste ikad poznavali ili primijetili u svojoj okolini neku osobu koja je oličenje savršene dobrote, osjećajnosti i empatije, vrlo je vjerojatno da ste isto tako primijetili odnos drugih prema toj osobi. I to u obliku “štosnih” nadimaka poput “mlakonja”, “slabić” i slično. Likovi u romanu Dostojevskog glavnog su junaka tako smatrali “idiotom”, a i cijeli roman ironično nosi taj naslov.
Knez Miškin, tako lijepo prozvan idiotom (iako je lik i “idiot” u smislu da boluje od epilepsije), kao da nije sposoban prema nekome gajiti negativne emocije poput prezira ili mržnje niti ikog osuđivati (a nije da potencijalnih kanditata za to manjka u romanu). On živi u svom svijetu nevine ljubavi i empatije koji izgleda smiješno u stvarnom svijetu prožetom spletkama, ljubomorom i pohlepom. Dolazi u Rusiju nakon dugog boravka u Švicarskoj, gdje se liječio od epilepsije. (Nije se baš izliječio.) I dok kod nekih likova njegova prisutnost budi znatiželju i simpatiju, nekima je ta neobična, nevina dobrota sumnjiva, čak i nepodnošljiva.
Tko je tu idiot?
Njegova neiskvarenost je tako i glavni razlog svim nevoljama koje su ga snašle u romanu. Čak se u jednom trenutku nađe u ljubavnom trokutu koji prerasta u katastrofu jer Miškin ne može razriješiti svoj unutarnji konflikt između ljubavi prema jednoj ženi i suosjećanja prema drugoj… (U tom sam trenutku ipak prestala uzdisati za nekim svojim romantičnim Miškinom.) I kako to uvijek biva, oni koji nisu u stanju nešto razumjeti, to nešto brže-bolje prozovu “idiotizmom”. (Ha! Dakle, oni su iznad toga, najpametniji. Bravo.)
Tko je još tu idiot?
Knez Miškin nije jedini takav lik koji se pojavljuje u djelima Dostojevskog. U romanu Braća Karamazovi, Aljoša je lik vrlo sličan Miškinu. Dok je njegov brat Mitja tipičan primjer hedonista (čitaj – alkohol i žene), a Ivan velikog intelektualca koji je sposoban stvoriti racionalnu raspravu o apsolutno svemu, Aljoša je onaj pasivni lik koji ipak na neki način pokreće cijelu radnju. Kao i Miškin, on je vrlo jednostavna i požrtvovna osoba puna empatije za druge. (Da se rastopiš dok čitaš.)
Dostojevski je o romanu Idiot (koji mu je bio i najdraži koji je napisao, iako su neki dijelovi navodno bili na brzinu sklepani) rekao da je želio stvoriti lika koji je oličenje čiste dobrote, lika koji je gotovo nalik samom Kristu. Jednostavno ga je smjestio u tadašnji svijet i dopustio da se dogodi ono što bi se zbilja dogodilo. I tako je dragi Miškin nastradao. (A mislim da ni danas ne bi puno bolje prošao. Ipak smo u realizmu, pa budimo realni.)
Tu se ne možemo ne prisjetiti i Balzacova “Krista očinstva”, čiče Goriota, lika koji je sve što je imao cijelog svog života žrtvovao da bi njegove kćeri bile sretne. Ni on, naravno, nije baš lijepo završio, odnosno, njegova beskrajna požrtvovnost na kraju mu se obila o glavu.
Svu su trojicu ljudi tretirali na isti način – iskorištavali ih.
Jesu li dobri ljudi zbilja idioti?
Čekaj malo, zar nam Dostojevski i Balzac žele poručiti da budemo loše osobe? Da ništa dobro neće proizaći iz naše dobrote? Da su dobri ljudi dobri samo za iskorištavanje?
Ma ne, naravno da ne. Pa i u Zločinu i kazni vidimo da je Raskoljnikov sretan tek kad se okrene pravim vrijednostima, a i Aljoša je u Braći Karamazov dobro prošao. U najgorem su slučaju pisci bili malko ogorčeni pa su kao i mnogi njihovi kolege pribjegli ironiji. Pisali su o stvarnosti, a stvarnost nažalost često takva i jest. No zato se mi, koji smo se bezbroj puta rastopili i bezbroj puta šokirali čitajući o knezu Miškinu, možemo malo osvrnuti oko sebe i pronaći sve one “idiote” koji to nisu. Možemo razviti vlastiti osjećaj za empatiju. (Pogotovo nakon čitanja dijelova poput onoga u kojem Dostojevski opisuje posljednje sekunde i misli osobe koju čeka smrt strijeljanjem. A govori iz vlastitog iskustva… Brr.) Možemo biti ponosni kad ljudi nas nazovu idiotima, to možda znači da radimo nešto dobro.
Možemo, na kraju krajeva, zavikati svima oko sebe: I ja želim biti Idiot!!!
