Ibsenova Nora – obična lutkica ili ipak nešto više?
Henrik Ibsen moderni je norveški dramatičar koji se smatra jednim od najvažnijih dramatičara druge polovice 19. stoljeća. Napisao je velik broj drama kojima je značajno utjecao na razvoj drame i kazališta u 19. i 20. stoljeću, a njegova se drama Nora ili Kuća lutaka sve do danas smatra jednim od najboljih primjera moderne građanske, tj. psihološke drame.
Henrik Ibsen
Kuća lutaka (ovdje ću se, čisto zbog simbolike, koristiti ovim nazivom) objavljena je 1879. godine i pripada Ibsenovoj realističkoj fazi. U središtu drame je naslovna junakinja Nora, a dramski sukob ostvaruje se između nje i njezina supruga Torvalda Helmera nakon što Helmer otkrije prevaru koju je Nora u prošlosti učinila.
Sablasti iz prošlosti kao uzrok sukoba u sadašnjosti
Nora je, naime, bez muževa znanja od bilježnika Krogstada posudila novac za muževo liječenje i pritom krivotvorila potpis svojega pokojnog oca. Kada Helmer postane novi upravitelj banke u kojoj Krogstad radi, Krogstad počinje ucjenjivati Noru kako bi mu osigurala da ne ostane bez posla. Budući da Helmer odlučuje ne udovoljiti Norinim molbama, Krogstad mu šalje pismo u kojemu objašnjava što je Nora učinila.
Nakon čitanja pisma Helmer grubo napada Noru, kojoj se do tada obraćao sladunjavim tepanjem, i optužuje je ju da mu je ugrozila ugled i da je nemoralna te joj prijeti da će joj oduzeti djecu.
Neočekivani (ili možda ipak očekivani) preokret
U međuvremenu Norina prijateljica Kristina Linde uspije nagovoriti Krogstada da odustane od ucjena te on Nori i Helmeru šalje novo pismo u kojem im vraća zadužnicu s Norinim krivotvorenim potpisom. Po dolasku novoga pisma, Helmerovo se ponašanje mijenja te je spreman Nori (sada opet svojoj ptičici) sve oprostiti očekujući od nje zahvalnost i poniznost.
Nora tada prvi put vidi muža u pravome svjetlu te shvaća kako je tijekom cijeloga života bila poput lutke čijom su sudbinom upravljali muškarci (najprije njezin otac, a zatim Helmer) i donosi drastičnu odluku: odlučuje napušta muža i djecu kako bi otkrila svoj identitet i upoznala samu sebe kao samostalnu osobu.
Kontroverzni završetak kao otpor nepravednoj tradiciji
Iako se Norina odluka može smatrati kontroverznom, što najčešće i jest slučaj, pogotovo zbog činjenice da je ostavila vlastitu djecu, ona ipak nije potpuno nerazumna. Budući da je cijeli život provela kao netko kime su upravljali drugi, Nora ima potpuno pravo odlučiti odvojiti neko vrijeme u svome životu kako bi pronašla svoje ja, odnosno samu sebe bez tuđih uplitanja. Još kada kao čitatelji imamo direktan uvid u to kakav je njezin muž zapravo, koliko je sebičan i neiskren, možemo bez problema zaključiti da je Norin odlazak bio i više nego prikladan, a netko tko misli suprotno može se utješiti činjenicom da ona u nijednome trenutku nije otkrila koliko će to njezino izbivanje trajati te je i dalje otvorena opcija da će se, jednoga dana, ipak vratiti djeci (što je zapravo vrlo vjerojatno), a možda i mužu (iako mi s eto čini manje vjerojatnim).
Ovakvim neobičnim i neočekivanim završetkom Ibsen je iznio kritiku tradicionalnih patrijarhalnih odnosa unutar obitelji, a samim time i braka kao nepravedne društvene institucije u kojoj muškarac i žena nisu u jednakome položaju te je, učinivši to, gledateljima zapravo pružio dubinsku analizu psihologije muško-ženskih odnosa kakva do tada gotovo da i nije postojala ni u književnosti ni u kazalištu. Drugim riječima, tradiciji je pokazao tvrdoglavi otpor i tako ostavio velik utjecaj na mnoga kasnija djela i mnoge kasnije pisce.
Ono što je, kada govorimo o samoj Nori ili bilo kome tko se nalazi u sličnoj situaciji, svakako neosporiva činjenica jest to da svatko na svijetu zaslužuje najprije biti svoja vlastita osoba, a zatim postati nečiji roditelj, nečije dijete, nečiji prijatelj… Na kraju krajeva, ljudi oko nas dolaze i odlaze, ali naše vlastito i neraskidivo ja uvijek ostaje uz nas.
Više iz rubrike lektire pročitajte ovdje.
