Da nije bilo tragične avionske nesreće, književnik s popisa lektire danas bi slavio 91. rođendan
Da nije bilo tragične avionske nesreće, na današnji dan poznati pjesnik Josip Pupačić slavio bi svoj rođendan. ‘Ništa nije tako veliko i ljudsko kao tuga spojena s ljubavlju. I ništa tako sveto kao život’ piše ovaj književnik, mnogima poznat samo kao autor s popisa lektire. No, njegova životna ostavština dokazuje da je puno više od toga.
Jedan od najcjenjenijih hrvatskih književnika, književnih kritičara i povjesničara književnosti, Josip Pupačić, rođen je 19. rujna 1928. u Slimenu pored Omiša. Pod nadimkom Bepo, u rodnom je mjestu pohađao osnovnu školu, školovanje je nastavio u gimnaziji u Splitu, a diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Ondje je kasnije bio i asistent.
Mladost obilježila smrt trojice braće
Kako stoji na Wikipediji, mladost mu je obilježila smrt trojice braće, koji su poginuli od strujnog udara dok su radili u hidroelektrani na rijeci Cetini. Njima je posvećena njegova pjesma Tri brata. Ta se tragedija nerijetko povezuje i s činjenicom da u svojoj poeziji često razrješava svoj odnos sa smrću, te prihvaća poziv u život, kojega osjeća u svojem dubokom odnosu s morem.
– Uz antologijsko More, po mnogima jednu od najljepših pjesama svekolike hrvatske književnosti, objavio je obilje stihova nesvakidašnje ljepote, precizna i jasna izraza, muzikalnosti stiha, profinjena ritma. Manje je, međutim, poznato da je Josip Pupačić bio uvažavani proučavatelj književnosti i književne povijesti te – antologičar. Naime, priredio je – no ne i objavio – antologiju o moru, tiskanu tek 2005. godine u izdanju splitsko-zagrebačkog nakladnika Ex libris. Njome je svojemu Moru želio ‘dati komparativni kontekst sličnih pjesama drugih pjesnika’. Na taj je način podastro najljepše i najreprezentativnije pjesme o moru i otkrivao bogate raspone stanja, osjećaja i raspoloženja koja ono potiče. Kao antologičar, Josip Pupačić je izabrao one pjesnike ‘koji s njim uspostavljaju suodnos, zatvaraju krug ljepote i emocije, koji, bez konzumenta, zjapi prazan, nedovršen’, nikad ne gubeći osjećaj za književnu vrijednost, ljepotu, umjetničku uvjerljivost, pišu u svom radu Josip Pupačić – antologičar, Anđela Gilić i Ivan Bošković s Filozofskog fakulteta u Splitu.
Pretkazanje vlastite smrti
Pupačić je jedan od predstavnika druge moderne u hrvatskoj književnosti te pripada ‘krugovašima’, odnosno književnicima okupljenima oko časopisa Krugovi. Veza s rodnim zavičajem smatra se jednim od glavnih pokretača Pupačićeve poezije, što je i najbolje vidljivo u njegovoj zbirci pjesama Kiše pjevaju na jablanima. Iako kroz nju slavi ljepotu prirode, u pjesmama te zbirke osjetna je i njegova naklonost prema egzistencijalnim pitanjima. Osim spomenute zbirke pjesama, među poznatijima čiji je autor Pupačić nalaze se još i Oporuka, Cvijet izvan sebe i Mladići.
Pupačićev život i stvaralaštvo naglo su prekinuti 23. svibnja 1971. godine, kada je preminuo u tragičnoj avionskoj nesreći. Uz njega su smrtno stradale i supruga Benka te kći Rašeljka. Upavši u oluju, avion se prevrnuo i zapalio prilikom slijetanja u zračnu luku na Krku. Uz četiri člana posade, od 76 putnika preživio je samo jedan.
Kao da je slutio kraj svoga života, netom prije smrti, napisao je pjesmu Moj križ svejedno gori, koja je objavljena posthumno, a danas se nalazi u brojnim udžbenicima Hrvatskog jezika. Križ je u njoj prikazan kao motiv mučeništva i spasenja, pa se pjesma smatra pretkazanjem vlastite smrti.
Evo me, moj svijete, na raskršću
I tvome i mome.
Oprostimo se. – Ti plačeš.
Moj križ svejedno gori.
Udaljuješ se; bez pozdrava,
bez riječi, bez Boga.
I odlazim prema istoj nepoznatoj zvijezdi. (…)
