Europski pregled evolucije lektira od 1. do 4. razreda
Srednja je škola uzbudljivo razdoblje, i to ne zbog „prvih iskustava“. Razlog je puno dublji, radi se o pregledu toga što srednja škola učini od uzbuđenih, sretnih prvaša da dođu do stanja izbezumljenih i izgubljenih maturanata.
Društvo mrtvih pjesnika | screenshot filma
Glavni su krivci za to dakako lektire koje su toliko obavezne u nastavi hrvatskog jezika da ljudi ni ne znaju gdje je knjižnica. Iako srednja škola sa sobom nosi uspone i padove, ovaj pregled će vam pomoći u pronalaženju čvrstog uporišta. Nakon dugog uvoda, krenimo po razredima.
Prvi razred: kada nismo znali bolje
Uputili smo se u nevjerojatni svijet europske književnosti vraćanjem u antiku. Ah, ti grčki i rimski pisci dali su temelj koji još uvijek stoji nepokoren. Krenimo s velikim naslovima i slijepim Homerom. U Ilijadi su ljudi hrabro umirali, svojevoljno ili ne. Naučili smo da se junaci pamte, ali legende su one koje žive. U Odiseji ljubomora možda nije nikoga ubila, ali Odisej jest. Prvi nam je ženski uzor bila Penelopa, poželjna i bogata, još uvijek udana udavača.
Okovani je Prometej dokaz da nema zlatne sredine: ako si dobar prema ljudima, bogovi te ne vole, a ako poštuješ bogove, ljudi te ne cijene. U vezi s vatrom koju je ukrao, sve je to jedan ne začarani, već zapaljeni krug. Čitajući Kralja Edipa shvatiš da zbilja nema potrebe za tolikom dramom što je on nenamjerno spojio ugodno s korisnim, kada postaneš svjestan kojim se sve temama bave sapunice, i strane i hrvatske. Slijedila ili ne Antigona svoje morale, Kreontova čvrsta ruka zakona ne spava, ali nema brige jer karma djeluje, ili barem je u slučaju pokvarenog kralja.
Drugi razred: kada smo bili žešći hedonisti
Srednji smo vijek ostavili iza sebe i pošli za humanizmom i predrenesansom. Fokusirali smo se na čovjeka i prvi se put zapitali čemu sve. Naša propitkivanja možemo zahvaliti isključivo Božanstvenoj komediji, alegorijskom epu koji stalno podsjeća da se Dante izgubio u šumi istom lakoćom kao što se izgubiš u grijehu. Kršćanski su svjetonazori bili prodrmani, sjećanje na lokaciju najbliže crkve zasjalo je u punom sjaju, a svećenikovo je ime izronilo na površinu. Komedija i Kanconijer su potvrdili da su žene uvijek bile i zauvijek će ostati muze i razlog muškim patnjama. U Dekameronu je bilo svašta, iskreno da naprave neku seriju po uzoru, svi bismo poznavali humanizam kao da smo ga i sami proživjeli.
U renesansi se pravimo, varamo sebe, varamo druge, lažemo kao ni jedno muško dotad. Don Quijote, ili kako bi zapravo trebalo biti, Bistri vitez Don Quijote od Manche pokazao je kako je u životu samo nebo granica, jednom pročitano u knjizi može postati stvarnost. A to što su ga osuđivali, smijali su mu se i podvaljivali, samo je dokaz da ljudski rod ne gleda dalje od površine. Uz Hamleta, djevojke su shvatile da nijedan muškarac nije vrijedan ženskog plača, ludosti ili, ne daj Bože, utapanja.
Glavne odrednice baroka su kićenost i raskoš, i takvo je sve, osim života likova. Knjiga koja žešće udara u dušu i koja te natjera da zapravo promisliš o pročitanom je Život je san. U tom djelu, plemić Sigizmund biva zatvoren u obiteljskoj tamnici i misli da je životinja jer ga je rođena obitelj u to uvjerila. Uistinu je čitateljima pokazao značenje one dobre stare: „Kad te neće, neće te“. Još je bacio nekog lika kroz prozor, ali to zbilja nije važno. On je njega upozorio, ovaj nije poslušao, situacija je jasna. Sigurno je jasnija od svih proročanstva tijekom cijele te radnje.
Još uvijek drugi razred: kada smo bili educirani patnici
Dolazimo do klasicizma i prosvjetiteljstva kada smo educirani, osviješteni, trudimo se i borimo protiv svih oblika zaostalosti uma, tj. protiv svih mogućih nesreća i svih mogućih udvarača. Candide je učio i proživljavao, preživio i još curu osvojio. Zapamtite: „Treba obrađivati svoj vrt“. Usput, odlična knjiga o odnosu profesor – učenik, preslika današnjeg sustava. Krčmarica Mirandolina je pokazala kako novac nije isto što i ljubav, jer je odabrala onoga koji nije imao mnogo, ali je imao dovoljno za njih dvoje. Awww. Ignorirat ćemo činjenicu da je ona sama bila u dobrom financijskom stanju (žena naslijedila birtiju) i izbor udvarača je bio puno, puno lakši.
Romantično, romantika, leptirići, svjetska bol… Pogodili ste, predromantizam i romantizam. Ukratko, tu smo neshvaćeni i sami, pisci su napokon otkrili toplu vodu. Ako se ozljeđujemo, činimo to psihički jer nemamo novaca za prekrivanje. Sve u svemu, nismo dobro. Nesretna ljubav kod Werthera, Poeov alkoholizam, zidanje drugoga živoga bića i prokleta ptica glavni su problemi koje rješavamo bilo kako, samo ne razgovorom i traženjem pomoći. U romantizmu nitko ne razgovara, ljudi samo taje i djeluju. Dugoročno gledano, škode si tijelu i duši, a pogotovo srcu.
Treći razred: kada smo prestali vjerovati u ljubav
Ušli smo u ništavilo, stvari su postale ozbiljne, više nije ‘dogodilo se nekome’, nego ‘događa se nama upravo sada’ i ne možemo izbjeći apsolutno ništa što si je sudbina zacrtala. Najbolje rečeno, dame i gospodo, u realizmu smo. Neću ni ulaziti u Zločin i kaznu, svi sve znaju i nitko nije dovoljno hrabar da kaže istinu. Madame Bovary ili knjiga o preljubu, glavna junakinja ima više ljubavnika nego bilo koji čitatelj živaca za nju. Otac Goriot previše voli svoje kćeri, nema ništa do roditeljske ljubavi, ali kada to prelazi granice poštovanja i ljubavi od strane djece, to više nije za pohvalu, nego za pogrdu.
O modernizmu ću kratko; lutkica Nora nas je naučila da se trebamo zauzeti za sebe, ali njezin postupak ostavljanja djece da pronađe sebe je rasprava za sebe. Ima i drama Tri sestre o kojoj mogu reći samo jedno, živjela ljubljena im Moskva.
Četvrti razred: kada smo se poželjeli vratiti na sigurno, u majčinu utrobu
Prije svega, završne lektire su ostavile ožiljke, i to nimalo lijepe. Teme su bile teške, ali stvarne, nekada previše dramatične, a nekada toliko točne da je bilo zastrašujuće. Smiješan je izbor lektira za završnu godinu ako se sjetite stresa nadolazeće mature. Strah, egzistencijalna kriza i besmisao dobivaju više značenje i postaju sastavni dio svakog maturanta. Ali, idemo preciznije.
Avangardu je obilježio Cobray ili U traganju za izgubljenim vremenom što je točno jer je vrijeme uistinu bilo izgubljeno čitajući tu lektiru, ali čaj nikada nije imao slađi okus. Šest lica traži autora, drama u kojoj se spaja kazalište i stvarnost, i djelo koje je predviđeno za kazališne daske HNK-a. Majka Hrabrost koja je toliki materijalist i koja više ne mora glumiti da pazi na svoju djecu jer je svo troje ionako mrtvo. Mučnina i Stranac djela su egzistencijalizma što znači da naše moždane vijuge napokon imaju poticaj za rad.
Završimo s djelom koje nije imalo smisla, što i je cilj kazališta apsurda, U očekivanju Godota. Važna stvar za zapamtiti iz te knjige je da nade nema, nitko neće doći u spas i prepušteni smo sami sebi. Ajoj, što ćemo sad?
Na fakultet.
Više iz rubrika lektire pogledajte ovdje.
