Uglavnom priroda, pitanje seksualnosti na kraju – Combray Marcela Prousta
Idilična priroda, istovremeni osjećaj djetinjstva i odraslosti, uzdrmani obiteljski odnosi, istraživanje seksualnosti i književnih afiniteta.
Drugo ime ljubavi – Ana uz more | screenshoot iz serije
Navedeni pojmovi su samo neki koji se mogu iskoristiti i koji su bili iskorišteni za opisivanje djela Combray, prvog dijela ciklusa U traganju za izgubljenim vremenom, francuskog autora Marcela Prousta.
Izgubljeno vrijeme – tehnički podaci
Tema djela, ako ćemo ići u pojedinosti, može se opisati kao djetinjstvo umjetnika koje je čitateljima predočeno u obliku slika iz djetinjstva provedenog u Combrayu, francuskom imaginarnom gradiću.
Radnja se zbiva krajem 19.st., a dani motivi dovode do svakojakih mogućih izvora problematizacije. Ta zavrzlama uključuje: problem identiteta koji sa sobom vuče i problem otuđenosti, stalno pitanje i ludost oko toga što je istinito, a što iluzija, odnos pojedinca i društva koji je neizostavan bez problema spolnosti, odrastanja, obiteljskih odnosa, vremena i umjetnosti.
Cijela je bit djela u pripovjedačevom vraćanju u djetinjstvo zahvaljujući malom kolačiću i toplom čaju, zapravo se radi o poticajima, asocijativnim elementima – mirisu i okusu. Književnom terminologijom objašnjeno, roman je izgrađen na dvjema kompozicijama: uokvirenoj i asocijativnoj.
U uokvirenoj kompoziciji, pripovjedač se kao odrastao čovjek prisjeća djetinjstva u Combrayu. Asocijativnu kompoziciju grade asocijativni motivi koji služe kao poveznica između sadašnjosti i prošlosti.
Uz dvije kompozicije, isprepliću se i dvije perspektive priče. Naime, prisutan je Ja-lik, koji kao sudionik događaja pripovijeda iz pozicije dječaka.
Marljiviji je Ja-pripovjedač, koji kao kroničar piše svoju fiktivnu autobiografiju. Iz opisanog je jasno vidljiva upotreba dobrog starog postupka ubijanja dviju letećih napasti jednim udarcem.
Izgubljeno vrijeme – likovi
Glavni je lik Dječak, odnosno pripovjedač. On je osjetljiva jedinka iz bogate građanske obitelji. Osjetljiv je i karakterno i fizički.
Najviše je vezan uz ženski dio svoje obitelji, majku i baku. Navodno dijele ljubav prema prirodi i umjetnosti, mada dječak najviše dolazi do izražaja kao umjetnička dušica. Književno-umjetnički talent će u budućnosti i biti iskorišten, pošto će postati književnikom.
U njegovoj obitelji glavnu riječ imaju majka i baka, i to u tolikoj mjeri da očev autoritet ostaje zanemaren. Svojom dominacijom i ostalim zastrašujućim osobinama, ove su dvije žene oblikovale dječakov identitet. U djelu je zanimljiva upotreba impresionističke metode u opisivanju dječaku najbližih likova.
U toj je metodi najvažniji dojam pripovjedača o likovima te kao i uvijek, taj se dojam s vremenom mijenja. Likovi su opisani subjektivno bez fizičkog opisa jer je je on gotovo pa nepostojeći na listi prioriteta.
Tetka Lèonie vlasnica je kuće u Combrayu, tamo gdje je pripovjedačeva obitelj odlazila na praznike. Tragedija koju je doživjela, psihički ju je slomila. Nije izlazila iz svoje sobe, ali je ipak upravljala svim obiteljskim planovima i cijela se obitelj prilagođavala samo njezinoj rutini.
Umislila si je da se cijeli svijet, pa barem svijet njoj najbližih, vrti oko njezinih potreba. Lèonie je zaslužna za pripovjedačevo prisjećanje djetinjstva jer mu je tijekom rane mladosti davala malu madelaine umočenu u čaj.
Francoise je tetkina služavka. Imala je želju biti nezamjenjiva svojoj gospodarici pa je išla taktikom tjeranja ostatka svijeta od nje. Primjerice, njezino je svakodnevno tjeranje svoje pomoćnice da čisti šparoge dovelo do alergijske reakcije te iste pomoćnice.
Charles Swann je susjed dječakove obitelji u Combrayu. Ljubazan je i bogat, no dječak nije njegov najveći fan jer je svaki njegov posjet značio da ga majka te noći neće moći poljubiti prije spavanja. Ima sličnosti s dječakom, poznaje umjetnost i druži se s poznatim piscima.
Swann je ugledan čovjek koji se zaribao neprikladnim brakom. Ako ste se izgubili u svojoj svakodnevnoj rutini, ne možete ne pomisliti na Sašu iz Drugog imena ljubavi.
Iz combrayskoga kruga, vrijedi spomenuti još dva lika. Block je dječakov prijatelj iz mladosti, on je utjecao na pripovjedačev književni ukus preporučivši mu tada nepoznatog, sada omiljenog Bergottea.
Legrandin je doslovno opisan kao snob. Ogovarao je aristokrate, a istodobno je toliko žudio za njihovom pozornošću da nije ni pozdravljao dječakovu obitelj kad bi bio u društvu plemića.
Izgubljeno vrijeme – dvije šetnjice
Kada dječak ne bi bio sa svojom obitelji na nedjeljnoj misi, volio je šetati, i to dvama različitim putevima. Kako različita po izgledu, tako su različita i po značenju za dječaka.
Put u Mèsèglise je kratak, polazi s glavnih vrata i vodi uz Swannovo imanje. Put u Guermantes je dug, polazi s vrtnih vrata i vodi prema imanju aristokrata Guermantes, kojima se dječak divio. Prvi put predstavlja osjetilnu ljubav, a za drugi se put veže duhovnost i interteksualnost.
Na putu u Mèsèglise, dječak je jednom prigodom sreo Gilbertu Swann, kćer gospodina Swanna, u koju se zaljubio. Susreo se i s porokom, možda porivom, kada je jednom prilikom, kao prava uhoda, nazočio seksualnoj sceni između gospođice V. i njezine prijateljice.
Ta su dva puta postala za pripovjedača njegovi intelektualni temelji – temelji koji su se činili stvarnijima od stvarnosti i koji su utrli put njegovom književnom nastojanju.
