Ruski suvišni srcolomac: Pečorin ili Junak našeg doba (autor: Mihail Jurjevič Ljermontov)
Ljermontov je oblikovao lika koji živi od tuđih slabosti, lika kojemu se žene nude kao da je netko poseban. Stvorio je Grigorija Aleksadroviča Pečorina – ljubavnika, patnika, osloboditelja, proroka, ubojice, ali ponajprije suvišnog čovjeka.
Good Trouble | screenshoot iz serije
Što se tiče samog djela, Junak našeg doba je manje remek-djelo ruske književnosti. Ne samo da je to, ono je prvi prozni roman te književnosti, koje još uz to, najavljuje ruski realistički roman.
Sadržaj koji uvijek biva obrađen na nastavi
Ovo djelo je u nastavnom planu i programu za srednjoškolsku nastavu hrvatskoga jezika, ali se ne obrađuje u cijelosti. Nažalost, biva samo spomenuto i to isključivo iz razloga da se pojasni i uvede pojava koja će obilježiti ostatak ruske književnosti.
Cjepidlačenjem se dolazi do bilješke u bilježnici da se radi o romanu koji se sastoji od dva dijela. Dva dijela, a tri pripovjedača: Putnik, Maksim Maksimič i Pečorin. U fokusu je oba dijela Pečorin, no u prvom se on kao lik približava čitateljima pripovijedanjem druge strane. Drugi dio je onaj zanimljiviji jer je dan Pečorinov dnevnik, i sve njegove misli i tihe patnje, ako je ikada stvarno i patio.
Pet je pripovijedaka, ponešto za svakoga. S jedne strane, pustolovne pripovijetke s daškom romantike i mistike (Tamanj, Fatalist), a s druge klasična psihologija ukomponirana u i proglašena književnim tekstom (Bela, Maksim Maksimič, Kneginjica Meri).
Prvi dio – iz časnikove perspektive
Odmah na početku, čitatelji su suočeni s popilično nevjerojatnim mjestom radnje, Kavkazom. Pošto je Velebit taj tjedan bio zatvoren, dvojica muškaraca su, neovisno jedan o drugome, otišli na Kavkaz.
Časnik Maksim Maksimič, umjesto da priča o sebi, svojim pobjedama i porazima, priču usmjerava na, mladoga po godinama, no staroga po poznanstvu, prijatelja Pečorina.
Pečorinova prva ljubavna priča, prva za koju je Maksimič saznao, uključuje lijepu kneginjicu, konja, razbojnika i brata. Brat lijepe kneginjice Bele, Azamat je, kao svako bogato razmaženo derište, želio konja, ali ne bilo čijeg konja, žudio je za konjom razbojnika Kazbiča. Saznavši tu vijest, Pečorin je predložio razmjenu: konja za Belu. Nitko se ne čudi da je Pečorin dobio ono što je htio.
Pametan kakav jest trčao je oko Bele kao usamljeno štene, činio sve da zasluži mjesto u njezinom srcu, ako ne i cijelo srce. Jasno, kad ga je djevojka zavoljela, on je izgubio interes, a kad je bila smrtno ranjena i u većoj agoniji od Leona Glembaja, Pečorin se s njome pozdravio, a ona je nastavila patiti.
Drugi dio – kada nisi pozitivna ličnost u vlastitome dnevniku
Izgleda da je najbolji trenutak za objaviti tuđi dnevnik kada je osoba koja je napisala dnevnik mrtva. Saznanjem da je Pečorin umro u Perziji, Putnik, drugi lik koji se uputio na Kakvaz, je napravio upravo to.
Više nije „Dragi dnevniče“, nego „Dragi svi kojima ću sada dušu ogoliti“, mada u Pečorinovoj situaciji to nije slučaj jer on ni nema duše.
Izdvojene su tri bitnije priče, tj. događaji koji su se odvili u i zbog Pečorinove prisutnosti. Kada je jednom prilikom posjetio neki ruski gradić koji nije Moskva, slučajno je postao Sherlock Holmes, ali bez svog Watsona jer muškarce, potencijalne bilo šta, tjera od sebe. Postavši tako slučajnim prolaznikom, čovjekom koji se našao a valjda na nekome čudnome mjestu u baš prigodno vrijeme, razotkrio je lanac krijumčara. I Superman kakav jest, izbjegao je njihovu osvetu nemilosrdnog utapanja.
Prigodnim odlaskom i obnovom u lječilištu, također je obnovio i staru ljubav zvanu Vera, ali nije ona Andrijaševićeva Vera. Ili? Ko zna šta je Verica radila dok nije patila za Đurom. No, to je druga, već objavljena priča.
Spetljavši se s udanom ženom, Pečorinu je postalo dosadno i počeo se udvarati kneginjici Meri, u koju se već zaljubio Grušnicki, nebitan, ali za dodatnu dramu stvoren lik. Pečorin igra igrice i s muškom i sa ženskom stranom, Meri govori slatke riječi kako bi se zaljubila u Grušnickoga, a Grušnickome ulijeva hrabrost da kaže Meri kako se pali na nju, pardon, kako želi da njegovo srce pripada njoj.
Na neku foricu, došlo je do dvoboja između udvarača. Pečorin je pobijedio, slučajno i jasno, ubio drugog udvarača iako ga Meri uopće ne zanima. I onda je opet počeo glumiti nezainteresiranog odraslog tinejđera, uz još uvijek aktualne uloge psihopate i sadista.
Fatalist
Novela je u kojoj Pečorin opet pametuje svima oko sebe. Drži se teorije prema kojoj je sudbina unaprijed određena. Teorija mu je dokazana jer svemir očigledno radi jedino u korist onih koji to uopće ne zaslužuju.
Uspješan u kvarenju i općem lomu svega što dotakne, opasan frajer kojega žene žele okusiti jer očito mozak nije potreban kada se radi o ljubavi, kvazi-ljubavi ili vezi za jednu noć u kojoj nijedna strana nije plaćena za svoje usluge, ali ponajprije suvišan čovjek u postojećem društvu, Pečorin nije ništa drugo doli junaka našeg doba.
