Vrhunac muškog licemjerja i ženske vjernosti (Milan Begović: Bez trećega)
Riječima Gige Barićeve: Ljubomora je, dragi, kao i ljubav. Tu ne treba trećeg. Dvoje je dosta.
Begovićeva psihološka drama u tri čina daje uvid u muško-ženske odnose, odnosno odnos bolesno ljubomornog muža prema vjernoj ženi.
Kratki uvod
“Riječ je o psihološkoj studiji patološke ljubomore, ali i o varijaciji na temu Odisejeva povratka iz rata, koja završava ubojstvom nasilnog i ljubomornog muža.”
Radnja se odvija u Zagrebu krajem veljače 1926. godine u jednoj noći, u jednoj prostoriji male jednokatnice u Kuševićevoj ulici u Gornjem gradu. Glavni su likovi Marko Barić i Giga Barić, bračni par kojemu bi dobro došla bračna terapija.
Markova priča
Marko Barić se nakon osam godina zarobljeništva i lutanja vratio iz Sovjetske Rusije. Po dolasku vlastitoj kući nije zatekao svoju suprugu Gigu.
Dugogodišnja odvojenost od bolje polovice ostavila je traga na Marku na način da se tijekom cijelog svog odsustva pitao što Giga radi, kako živi, ali najbitnije koliko je još njegova. Čekajući suprugu ispitivao je sluškinju i ta su pitanja uzrokovala metamorfozu osjećaja, od sumnje do bolesno odvratne ljubomore.
Na temelju čega je Marko zaključio i sam sebe uvjerio da mu Giga nije bila vjerna? Na temelju kratkog ćaskanja sa sluškinjom, telefonskih razgovora s Giginim udvaračima, profesorom i doktorom te analizom Gigina životnog prostora.
Ugledavši suprugu, nije ju pozdravio ugodnim riječima, nije ju zagrlio, nije pokazao dašak pozitivnih emocija. Umjesto svega toga, prozvao ju je neznankom, usput misleći da je jedino što je radila dok njega nije bilo flertovanje i spavanje uokolo.
Nije imao volje slušati ili razum za shvatiti njezine iskaze nježnosti, samo ju je napadao i optuživao. Omiljeno verbalno stanje svijesti bilo mu je Gigino navodno uživanje i vođenje lagodnog života dok je on patio i bio mučen.
Kap koja je prelila čašu ili bolje reći dokument, bilo je pismo u kojem je stajalo da je on nestao i mrtav. Snažna ličnost kakva jest, povukao se u sobu. Kad je izašao, bio je drugi čovjek. Činilo se da je pronašao neku emociju koja nije mržnja i neke riječi koje nisu uvrede. Naime, pismo Gigina oca dalo mu je konačnu potvrdu da mu je žena bila vjerna.
Znači, više mu je stalo do pisma koje tvrdi sve ono što se Giga držala čim ga je ugledala, nego same Gigine riječi. Prije je povjerovao pismu, nečemu materijalnome, dokumentiranome jer to je jedino bitno u braku, nego živoj osobi, boljoj polovici.
Kako je Marko završio? Upravo tako. Vlastita supruga ga je upucala. O tome da li je taj čin bio opravdan ili ne, to je jedna subjektivna zona u koju je sigurnije ne ulaziti.
Gigina priča
Giga Barić primjer je žene koja je zaslužila bolje. Bila je odvojena od muža osam dugih godina i nije da sada treba dobiti medalju jer mu je bila vjerna, uzevši u obzir da on njoj nije, ali ipak je možda mogla izgraditi novi život i pronaći novi izvor sreće.
Ona u tih osam godina nije znala što je s Markom, ali se nadala da će jednoga dana kročiti kroz vrata. I to se i dogodilo, ali umjesto normalnih emocija, od supruga je doživjela optužbe i uvrede. Branila se, imala dobra objašnjenja, pokušala objasniti sve, ionako nije imala što za objasniti ili razlog sebe opravdati, ali ga nije uspjela uvjeriti u svoju vjernost.
Činjenica je, i to je mu je rekla, da za njegovu ljubomoru ne treba netko treći, dovoljna je samo mogućnost nevjere. Što se tiče pisma koje je Marka proglasilo mrtvim, Giga nije imala lošu, skrivenu namjeru. Samo se željela na neki način povući od svijeta i naprosto, ne imati titulu da je nečija.
Plakala je teško i dugo tijekom Markovim optužbi, i to su bile potraćene suze, suze isplakane za osobu koja optužuje drugu za ono što sama čini.
Giga se zauzela za sebe, obranila svoje dostojanstvo i tijelo tako da je upucala Marka. Nije mogla podnijeti da joj vlastiti muž prije vjeruje pismu negoli njoj, ali još više to da je njemu najbitnije da je ona njemu vjerna, da je njegova. Nakon što ga je ubila, nazvala je odvjetnika.
I s tim pozivom nesretna priča ljubavnog para Barić završava. Nikada troje, na početku dvoje, a sada samo jedno.