Miroslav Krleža i Baraka Pet Be – novela o ratnom paklu
Nema osobe u Hrvatskoj koja barem jednom u životu nije čula za tzv. krležijanske rečenice. Riječ je, naime, o eponimskome nazivu koji označava dugačke i komplicirane rečenice kakvima se u književnosti s lakoćom mogao koristiti samo jedan pisac – Miroslav Krleža.
1917 (screenshot iz filma)
Miroslav Krleža jedan je od najvećih predstavnika hrvatske književnosti od 1928. do 1952. godine, no i jedan od njezinih najvećih predstavnika općenito. Pisao je romane, novele, eseje, drame i pjesme, a njegovo se stvaralaštvo može podijeliti na nekoliko stvaralačkih faza. Zbirka novela Hrvatski bog Mars pripada njegovoj realističko-psihološkoj fazi.
Novelistička zbirka ironičnoga naslova
Zbirka Hrvatski bog Mars objavljena je u konačnome izdanju 1933. godine, a sadrži sedam novela: Bitka kod Bistrice Lesne, Kraljevska ugarska domobranska novela, Tri domobrana, Baraka Pet Be, Domobran Jambrek, Smrt Franje Kadavera i Hrvatska rapsodija. Tematika cijele zbirke je ratna, a u fokusu je stradavanje hrvatskoga čovjeka u Prvome svjetskom ratu.
Ironičnim naslovom, u kojemu se spominje rimski bog rata Mars, Krleža pokušava ukazati na ratnu besmislenost u kojoj su Hrvati morali sudjelovati. Mars nije hrvatski bog, isto kao što ni Prvi svjetski rat nije bio hrvatski, ali su oni svejedno bili prisiljeni stradavati u njemu. U zbirci nalazimo realističko pripovijedanje i naturlističke opise, ali također i ekspresionističke slike i simbole naješće popraćene ironijom i groteskom. Najbolji primjer za to jest novela Baraka Pet Be.
Baraka Pet Be – bol, agonija i užas na jednom mjestu
Novela započinje ironijskim opisom grofa Maximiliana Axelrodea, upravitelja vojne bolnice na galicijskom ratištu. Njegov lik u ovoj je noveli simbol svih moćnika pod čijim su zastavama ginuli hrvatski vojnici. Iz grotesknog i karikiranog opisa saznajemo da je riječ o bogatašu čiji je jedini životni cilj bio poginuti u ratu hrabrom smrću, no kasnije se ispostavlja da on zapravo nije ništa više od obične kukavice i pokvarenjaka. Naime, pred napad ostavlja bolnicu i slavi pobjedu dok ranjenici umiru.
Ipak, glavni lik ove novele jest student Vidović, ranjenik koji je tek doveden u baraku i koji simbolizira sve ljude koji ginu za tuđe interese protiv vlastite volje. On je intelektualac koji uočava apsurd ratovanja i sav užas koji ono donosi – ljudi oko njega umiru, a nitko se ne obazire, ljudi pripremaju slavlje, a okružuju ih napola mrtvi vojnici bez udova, U svom pokušaju pobune Vidović odluči baciti svoju posudu na bijeli stolnjak samo kako bi netko začuo buku i uočio mrlju, no kada se sagnuo da dohvati posudu osjetio je kako mu ruke polagano nestaju. Umro je u tom užasu, a sve oko njega utopilo se u krvi koja je potekla u bujici.
Apsurd rata i antiratna poruka
Otkrivajući intimne tragedije pojedinaca koji ginu za tuđe interse, Krleža je ovom zbirkom iznio snažnu antiratnu poruku i ukazao na apsurdnost samoga rata. Dok veliki i moćni ljudi pokušavaju ostvariti vlastite besmislene ciljeve, za njih se bore i ginu mali ljudi koji zapravo ne shvaćaju zašto su uopće u ratu. Sve je obavijeno agonijom i tjelesnom boli, a čuje se samo urlikanje, hroptanje i stenjanje onih čiji je živote rat zauvijek promijenio.
